Sinan Gudžević – Izbjeglica i prognanik

23. May 2024.
Dok ubacujemo kolica u prtljažnik, na brzu brzinu ga pitam da mi objasni kako to da je on prognanik, a supruga da mu je izbjeglica. On zaklopi poklopac prtljažnika pa kaže: "To sam se i ja pitao, pa su mi objasnili. Evo na ovim kartonima piše da smo oboje od Orašja u Bosni. Ali sam ja Hrvat, a moja supruga je Bošnjakinja
large_1SINAN
Kolumnista Gudžević sa svojim blizancima Aljom i Zenom u Zagrebu u proljeće 1994.

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Dugo sam mislio da su izbjeglica prognanik sinonimi. Iz onoga što sam mislio da sam naučio smatrao sam da su izbjeglice ljudi koji pri bijegu prelaze preko državne granice. Ženevska konvencija o izbjeglištvu definira izbjeglicu kao osobu koja se “iz osnovanog straha od progona zbog svoje rase, religije, nacionalnosti ili pripadnosti određenoj socijalnoj grupi ili zbog svoga političkog uvjerenja, nađe izvan granica zemlje čije državljanstvo posjeduje, a zaštitu iz te zemlje ne može ili je zbog strahovanja od progona ne želi imati”. A prognanici su, po onome što sam mislio da znam, civili koji zbog oružanih konflikata, drugog nasilja ili povreda ljudskih prava napuštaju svoj zavičaj, ali ostaju u granicama zemlje čije državljanstvo imaju. I tako dalje, mislio sam da stvari načelno stoje tako. A jednoga dana među danima spoznao sam da stvari ne stoje tako nego stoje drukčije.

Bilo je to sredinom decembra 1994. Moja djeca blizanci bila su bliže trećoj godini nego drugoj, više nisu htjela da se voze u kolicima. Supruga i ja smo odlučili da kolica za njih više i ne koristimo. Odlučili smo da ih poklonimo, jer smo ih i dobili na poklon. Bila su odlična, iako smo ih dobili korištena, bila su kao nova, njih su nam iz Wolfenbüttela u Berlin donijeli prijatelji Haike Hidalgo i Emilio Hidalgo Serna. Uz kolica su nam donijeli silu odjeće za djecu uzrasta od jedne do četiri godine, i ta štedrost je učinila da za djecu u najranijem uzrastu nismo morali kupovati ni odjeću ni obuću. Kad bi djeca nadrasla svoju odjeću, poklanjali smo je drugima.

Došao je, dakle, red i na kolica za blizance. Marka im je bila čuvena talijanska Chicco, za one koji ne znaju, riječ, osim što znači i “zrno”, znači ono što Zagrepčani zovu “bebač”. Bila su povozita, lako sklopiva, lako rasklopiva, pouzdana, odlične kočnice, imala su sve ono što čovjek kome trebaju dječja kolica traži da kolica budu. Osim što su služila danju, služila su i s večeri, za uspavljivanje djece. Čini mi se da sam kolicima po stanu protrljao ukupno pola ekvatora dok bi se djeca uspavljivala.

Kako nismo znali nikoga da ima blizance, a kako je bio rat i kako je Zagreb bio pun bosanskih izbjeglica, odlučili smo da kolica poklonimo izbjeglicama iz Bosne. U Zagrebu su tada izlazila dva lista s naslovom Oglasnik, jedan Plavi, drugi Zeleni. Pozvao sam telefonom Plavi: Dobar dan, želio bih da objavim oglas, izvolite, evo ovako: Izbjeglicama iz Bosne poklanjam kolica za blizance. Točka. Telefon taj i taj. Žena sluša, pa kaže da list nema rubriku za poklanjanje. Dobro, ali imate rubriku za dječju opremu. To imamo. E onda, tu stavite moj oglas. To može, kaže ljubazan, a iznenađen glas. Samo moram provjeriti je li broj s kojega zovete pravi. Spustim slušalicu, Plavi oglasnik zove, hvala, sad mi izdiktirajte oglas. Hoću, i izdiktiram ono što sam gore rekao. Hvala, molim.

Za dva dana, kupim Plavi oglasnik. Moj oglas unutra: Izbjeglicama iz Bosne poklanjam kolica za blizance. Telefon broj taj i taj. Oko devet ujutro zvoni taj i taj telefon:

– Dobar dan, imam oglasnik, u njemu piše da poklanjate kolica za blizance. Jesam li dobro pročitao?

– Jeste, poklanjam kolica za blizance. A jeste li izbjeglica iz Bosne?

– Ovako, iz Bosne smo, i ja i supruga, imamo blizance, ali mi je supruga izbjeglica, a ja sam prognanik.

– To je dovoljno. Računajte da imate kolica. Javite mi kad možete doći po njih.

– Mogu odmah. Supruga je neki dan dobila neki posao, pa ne može doći, ali ja mogu.

 

Duše pravednika u ruci Božjoj. Freska iz prve trećine 15 stoljeća u manastiru Manasija
Duše pravednika u ruci Božjoj. Freska iz prve trećine 15 stoljeća u manastiru Manasija

Za sat vremena mi je zazvonio na vrata. Otvorim mu, čovjek između dvadeset i trideset godina, kažem mu da uđe, on kaže da ne može, jer su mu djeca u autu, ispred zgrade. Uzimam kolica i s njima i s njime pred zgradu. Moja djeca malo u čudu, ali se ne bune da ostanu sama, i moja je supruga tada bila na poslu. Auto je Jetta, a na zadnjem sjedalu dvije bebe, jedna uz drugu umotane u povoje. Mislim da su bile sestrice, mislim, moglo bi biti da se ne sjećam dobro. Ne sjećam se ni imena njihova oca, ne sjećam se ni da mi ga je spomenuo. Dvije bebe, onako umotane, podsjetile su me tada, a podsjećaju me i danas na prve tri figure sa freske “Duše pravednika u ruci Božjoj” u manastiru Manasiji. Kad god vidim tu fresku, pred oči mi iziđu one dvije bosanske bebe na zadnjem sjedalu auta Jetta.

Hladan dan, miriše na snijeg, poneka pahulja već lebdi, te kao da opominje očeve blizanaca da požure s kolicima i vrate se djeci. Moj gost vadi iz džepa dva izbjeglička kartona, različite su boje, pruža mi ih da se uvjerim da su oba roditelja onih beba iz Bosne. Nelagodno mi je da nevoljnika “legitimiram”, nelagodno mi je da čitam šta na kartonima piše, kažem mu da mi ne treba ništa pokazivati. Dok ubacujemo sklopljena kolica u prtljažnik, na brzu brzinu ga pitam da mi objasni kako to da je on prognanik, a supruga da mu je izbjeglica.

On zaklopi poklopac prtljažnika pa kaže: “To sam se i ja pitao, pa su mi objasnili. E sad, meni baš ne ide u glavu kako su mi to objasnili, to jest kako je to zamišljeno. Evo na ovim kartonima piše da smo oboje od Orašja u Bosni. Ondje smo se rodili, išli u školu, zaposlili se, sve u Orašju. Ali sam ja Hrvat, a moja supruga je Bošnjakinja, možete joj pročitati muslimansko ime. U Zagrebu mi je objašnjeno da Hrvat u Hrvatskoj ne može biti izbjeglica, a da oni koji nisu Hrvati ne mogu biti prognanici, oni su u Hrvatskoj izbjeglice. Eto, zato sam se malo bojao da mi nećete dati kolica, jer oboje roditelja ovih beba, iako su Bosanci, nisu oboje izbjeglice. A u oglasu je stajalo da ih poklanjate izbjeglicama.”

Pozdravili smo se, on je polako izveo svoju Jettu s parkinga i tako isto zamaknuo iz ulice Dobriše Cesarića prema istoku grada gdje je stanovao. Bebe mu nisu bile ničim vezane za ono sjedalo koje im je bilo ležaj. Nadam se da je sretno stigao tamo gdje je stanovao. To bih i danas rado znao, no nemam načina da saznam. Onda nismo imali mobilnih telefona, a kućni koji smo imali nije bio takav da može “pamtiti” pozive.

Vratio sam se u stan nakon desetak minuta. Moji blizanci su bili zabavljeni jedno drugim, a prvo što se me pitali bilo je kamo sam odnio njihova kolica. Rekao sam da će se u njima sad malo voziti drugi blizanci, pa kad više ne budu htjeli, možda nam ih i vrate. Ako nam ih ne vrate, neka ih dadu drugim blizancima. Moj sin je kazao da nam ih i ne moraju vratiti, a kćerka, valjda da bi imala izdvojeno mišljenje, rekla je da bi htjela da nam se kolica vrate, e da može u njima voziti jednu svoju lutku. Ta lutka je bila jedna jako solidno izrađena krava, koja je bila igračka još i njenom djedu s majčine strane, dok je bio dijete u Bačkoj, u Kaću.

 

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Click