Humanost i ljubav najizraženiji su simptomi zdravog društva

17. June 2024.
Doživeli smo i to, a sve se čini da je to bilo pitanje vremena, da je Nebojša Slijepčević osvojio neko od belosvetskih priznanja za svoj umetnički rad o kojem će još godinama govoriti i aplaudirati širom sveta. Domaći umetnik, eto ti ga na imena Nebojša, našoj razjedinjenoj Domovini omogućio je prvu Zlatnu palmu na nedavno održanom Filmskom festivalu u Kanu.
Ivan-Zidarevic-Autograf-2.jpg
Ivan Zidarević. Foto: Autograf

Autor: Ivan Zidarević, Izvor: Autograf

Njegov film, sada će brzo krenuti kolektivna svojatanja da se radi o našem filmu (naša pobeda, naše svetsko prvenstvo, naša Evrovizija), u konkurenciji s još deset filmova pobedio je u kategoriji kratkometražnog filma. Našem umetniku, lepog imena Nebojša, čestitke kao i čitavom domaćem i međunarodnom timu saradnika koji su omogućili ovo umetničko remek delo, zbog kojeg je lepo biti hrvatski građanin u globalizovanom svetu.

”Čovjek koji nije mogao šutjeti” je kratkometražni nagrađeni flim, naše gore list, koji traje ukupno 13 minuta i obrađuje istiniti događaj koji se zbio tokom krvavog i bratoubilačkog rata, nešto građanskog a nešto međunarodnog, kada smo rodu najrođenijem oči tupom kašikom vadili bez cenzure.

Da je to tako, možda još gore od toga, presuđivao je Međunarodni krivični sud za bivšu nam zemlju gde nas je sve imenom i prezimenom, koga je još živog mogao da uhvati, osudio za najgore zločine sa svih strana od svih majki i očeva.

Ako je cena sopstvenog života jednaka ceni života drugog čoveka onda smo ujedno najbogatiji i najsiromašniji ljudi na svetu. Tomo Buzov, nekadašnji Kaštelanin koji je tokom ratnih devedesetih živeo u Beogradu, uz to treba dodati da je bio i penzionisani oficir one glomazne Jugoslovenske narodne armije, 1993. godine je ubijen nakon što je otet iz voza, na pruzi koja i dalje spaja Dunav i Jadran (Beograd-Bar), jer nije mogao da ćuti na nepravdu u vremenima odsustva pravde.

Danas je leto Gospodnje 2024. godine i na vlasti su, ili su barem tu negde i zauzimaju sve institucije vlasti, ljudi koji su nasledili stranku jednog drugog umetnika Miroslava Škore te sa svojim opsoletnim idejama imaju potrebu za prekrajanjem neke nove domovinske paradigme u kojoj nema mesta za sve koji u njoj trenutno žive.

Dok većina uključivih i zadovoljnih ljudi, to su oni koji na svet gledaju bez konstantnih frustracija graničnog tipa, nazdravlja povodom velikog, najvećeg, uspeha našeg umetnika Nebojše, nekolicina otužnih, sredovečnih i neostvarenih ljudi, sumnjivog mentalnog zdravlja, u svemu tome pronalazi elemenete za državno nepoverenje prema umetnosti i umetnicima koji im nisu po volji.

Tako smo čitali i to, najtiražniji mediji nam prenose i nastupe notornih pojedinaca po kojekakvim emisijama, kako je neko najavio dokidanje sredstava za umetničko stvaralaštvo onima koji dobijaju, tako je ispalo, svetske nagrade za hrvatski film. U suštini radi se o jednoj selektivnoj mizantropiji i vidno prolongiranoj andropauzi koja vrišti iz zapuštene forme i ispovraćanog sadržaja.

No, vratimo se na mučan a u isto vreme humani povod snimanja filma biste li vi danas svoj život ugrozili, podelili, ili žrtvovali da biste spasili život drugome ili drugima. Biste li ostali nemi svedok, time i aktivni učesnik, u krvoproliću i nepravdi ili biste se borili za pravdu onih kojima su pravo na pravdu, onda i danas, oduzeli.

Velika većina naših sugrađana ima ispravne stavove i s čovekoljubljem nisu na Ti. Njihovo prisustvo u našem društvu, nenametljivo i stidljivo, odraz je agresivnog i mrzilačkog stava onih koji se zalažu za ideološke vrednosti totalitarističkog tipa, sa stalnim vlažnim snovima za vremenima okoćene tvorevine iz 1941. godine.

Da ne bude zabune i mi živimo u vremenima s istim tim vozovima i stanicama, čak je i reditelj filma priznao da je sve snimano na Glavnoj železničkoj stanici u Zagrebu (radnja filma se odnosi na period od pre trideset godina), te je vrlo verovatno, to znači da nije isključeno, da i mi budemo akteri u nekom sličnom životnom trenutku gde ćemo morati da se opredelimo da spasimo tuđi život ili u potpunosti ukaljamo svoj obraz.

I tokom Domovinskog rata mi smo imali naše pojedince, velike heroje, koji se u domaćoj literaturi ne spominju ili smo se njih odrekli i zatrli im pravo i na postojanje. To je rezultat stalne potrebe građenja nacionalnog identiteta na ratu i mitu a ne na miru i solidarnosti. Čini se da je tako lakše jer se svesno odričemo, kolektivno, od lične odgovornosti i sve šta je loše i nikakvo delegiramo drugima koje dehumanizujemo do potpunog ništavila.

Humanost i ljubav najizraženiji su simptomi zdravog društva u kojem se znaju razlike socijalne pravde i pravednosti s obrisima uključivosti i brige za sve. U takvim društvima biti drugačiji, neka prividna i ne birana manjina, nije slabost i okidač za nerazumanje već je odgovornost za osnaživanje svih zajedničkih potencijala kako bi se izrodilo nešto dobro i jednako ravnopravno prema njima, nama i ostalima.

 

Tekst je prenet sa portala Autograf.

Click