Društvo i spomenici
Piše: Dragan Markovina
Da je zemlje koje su se osamostalile raspadom Jugoslavije, pored ratnog, moralnog, demografskog i socijalnog užasa, zadesio i onaj estetski, ne treba posebno objašnjavati. Dovoljno je usporediti arhitekturu i njen promišljen odnos prema prostoru nekad, s bezličnim i nekontroliranim nasiljem zgrada novog doba prema tom istom prostoru danas, pa i shvatiti poraz bilo kakvog urbanog planiranja šetnjom kroz nove kvartove. No, ono što možda i prvo upada u oči, to su javni spomenici. S kojima postoje dvije vrste problema. Prvi je onaj moralni, a vezan je uz to kome se ti spomenici dižu, a drugi je estetski. Pišem sve ovo potaknut slučajem spomenika patrijarhu Pavlu u Andrićgradu, odnosno općim neprihvaćanjem istoga i njegovim konačnim najavljenim povlačenjem.
KIČ NA SVIM RAZINAMA
Jasna je stvar da je s tim tematskim parkom s visokim umjetničkim i revizionističkim pretenzijama problem prije svega moralni. I to ponajprije zbog spomenutih revizionističkih nakana, koje svakako nisu one koje je Kusturica javno naveo kao nedostatak renesanse koju bi trebalo nadoknaditi. Čitav taj historicistički kič nije služio ničemu doli tome da njegova egzistencija prebriše ratne zločine u Višegradu, koji su u tom gradu bili posebno grozni. Hranjenje režiserovog ega i lukrativnost čitave operacije su tek usputne stvari za ovu glavnu, zbog koje uostalom i uživa svaku moguću podršku vlasti Srbije i Republike Srpske. Stoga ima i nečeg zabavnog u činjenici da je bilo kakav iskorak od plastičnog monumentalnog prikaza nacionalističkih velikana naišao na otpore nakon kojih se morao povući. Na nekoj mini razini ovo predstavlja najbolji dokaz da je nemoguće kreirati nacionalističku stvarnost, a njegovati bilo kakav drugi duh i izričaj, izuzev kiča na svim razinama.
Sličan slučaj dogodio se svojevremeno u Mostaru kada je autor istih ovakvih božićnih jaslica na tragu kipa posvećenog patrijarhu Pavlu naišao na masovno neodobravanje iako je do tada podizao spomenike HVO-u u maniru klasičnog kiča. Nacionalizam, dakle, ne trpi nikakvo propitivanje, pa makar i umjetničko, niti ga ikakva modernost zanima.
Kad stvari sada stavimo u kontekst socijalističke Jugoslavije, čiji heroji ne mogu stati u istu rečenicu s idolima današnjih nacionalista, ali su također prvih godina dobivali socrealističke spomenike, treba reći da ti spomenici nikad nisu skrenuli u kič. No, puno važniji od njih je spomenički modernizam koji je uslijedio i ostavio vanvremenske radove po kojima nas je svijet posljednjih godina počeo prepoznavati. Bakić, Bogdanović i Džamonja su samo neki od autora čiji radovi čak i zapušteni, pa i devastirani, i dalje izgledaju neodoljivo. I tu je ključna razlika između onog i ovog doba. Ona je ideološka i moralna.
BANALNA I MORALNO UPITNA
Socijalizam je, kakav god on bio, a nije bio demokratski, težio modernosti i bratstvu ovdašnjih naroda, što je na koncu i logično jer je izrastao iz antifašističke borbe. Drugim riječima, modernizam je na kraju predstavljao logičnu evoluciju sistema i društva koje je on izgrađivao. Nacionalistička ideologija jednostavno, sve i kad bi njeni umjetnici to htjeli, makar i nesvjesno, ne može iskoračiti iz vlastite ideološke zadanosti, koja je isključujuća, banalna i moralno upitna, zbog čega joj i umjetnički izričaj mora biti kič.
Stoga stvarni problem nije u pojedinoj skulpturi, nego u sustavu vrijednosti i ideologiji, ali u prvom redu u svima onima koji tu ideologiju aktivno podržavaju i odlično od nje žive, a imaju potencijala da budu nešto drugo.
Oportunizam je stvarni problem naših i ne samo naših društava kojeg se nećemo u skorije vrijeme riješiti.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
