Kazani naših podjela i svađa

Piše: Vildana Selimbegović

Nekako između Praznika rada i Dana Evrope, ovdje gdje se sve transferira u simbole, objavljen je tender za idejno rješenje spomenika na Kazanima. Gradska uprava Sarajeva dala je rok od 40 dana – do 18. juna – za dostavu ponuda, uz obrazloženje da je idejno rješenje osnov za urbanističku saglasnost poslije koje slijedi Glavni projekat, pa građevinska dozvola i tender za izvođača radova. U tenderskoj dokumentaciji se ističe da je svrha i cilj konkursa odati počast civilima koji su tokom opsade Sarajeva 1992. i 1993. na lokalitetu jame Kazani na Trebeviću dovedeni i ubijeni, a jama korištena kao grobnica. Tačan broj žrtava, kako stoji u dokumentu, još uvijek nije poznat, a onima koji će učestvovati na tenderu skreće se pažnja da se na platou na kojem je predviđeno spomen-obilježje nalazi opasna jama velike dubine, pa se kao sastavni dio rješenja očekuje i odgovarajuća zaštitna ograda.

AKCIJA, TAOCI, PREDAJA…

Predviđene su i nagrade: ukupan fond je 4.000 KM, a konkursna komisija će iznose od 2.500, 1.000 i 500 KM dodijeliti za prva tri dobitnika. Gradonačelnica Benjamina Karić, dakle, čvrsto stoji iza obećanja da će Sarajevo, tokom njezina mandata, dobiti spomen-obilježje na Kazanima, zbog čega je Gradsko vijeće krajem prošle godine i uvrstilo ovo spomen-obilježje u plan za 2021. Po objavi tendera, gradonačelnica je kazala da bi bila najsretnija da cijeli projekat bude okončan do 26. oktobra, kada se i obilježava godišnjica stradanja civila, mahom Srba, na ovom lokalitetu.

Kazani su najtamnija mrlja na savjesti ratnog Sarajeva: na ovom usjeku Trebevića vojnici 10. brdske brigade pod komandom Mušana Topalovića Cace mučili su i ubijali ljude. Povodi i motivi su bili različiti: Predrag Šalipur je, iako i sam pripadnik ove brigade, svirepo ubijen; njegov otac mi je u njihovom stanu na Marindvoru pričao da je Predrag Cacu poznavao iz mladosti, da su se družili, zajedno svirali i dernečili, no nije isključivao mogućnost da je neposredan fitilj za Predragovu smrt bila ljubomora ili čak najprizemnija pohlepa. Kako god, Predragova brutalna likvidacija izvedena je u jesen 1993. i jednako kao i svirepo ubistvo bračnog para Marine i Radoslava Komljenca, odvedenih iz stana s Bistrika u junu 1992. godine, dok je njihova kćerka Slobodanka Macanović riskirala vlastiti život pomažući u sanitetu Armije BiH na tadašnjem Trgu Pero Kosorić, danas Trgu heroja, svjedoči o dužini perioda u kome je Caco sijao smrt nad nedužnim građanima opsjednute prijestolnice. Odluka da se zaustavi donesena je u ljeto 1993, a Predsjedništvo BiH naredilo je akciju 26. oktobra, kada je Sarajevo osvanulo ispresijecano barikadama Armije i MUP-a RBiH. Posebne snage Vojne policije i Specijalne jedinice MUP-a opkolile su komande dvije brigade – 10. brdske i 105. motorizirane, tražeći dvojicu komandanata, Mušana Topalovića Cacu i Ramiza Delalića Ćelu. Obojica su, još ranije, proglašeni odmetnicima. Topalović nije bio u komandi, već u stanu, Delalić je i spavao u Romanijskoj. Obojica su uzeli taoce, no Delalić se u popodnevnim satima predao bez žrtava, dok je Topalović – po kasnijim iskazima svojih suboraca – osobno likvidirao devet vojnika i policajaca poslanih da ga uhapse, dok je još osam poginulih na različitim lokacijama toga dana. Oko ponoći i on se živ predao: prvo je odveden u Predsjedništvo, a kasnije u Komandu Prvog korpusa, gdje je, navodno, pretučen, a onda – dok je prebacivan u zatvor – pokušao je pobjeći i tada je i ubijen. Četiri godine njegovi su ostaci ležali u NN grobnici, da bi bio preseljen na Kovače uz dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi.

Na procesima pred Okružnim vojnim sudom u Sarajevu Cacinim suborcima suđeno je za brutalna ubistva, razbojništvo, mučenja i zlostavljanja, ali ne i za ratni zločin. Njih 14 je osuđeno na kazne zatvora od šest do 10 godina. Tokom procesa svaki od okrivljenih je posvjedočio da su na Kazane civile vodili po isključivoj naredbi svoga komandanta Mušana Topalovića. Okružni vojni sud rasvijetlio je da su Ana i Vasilj Lavriv izvedeni iz kuće u Pionirskoj ulici, dovedeni u Štab 10. brdske, a odatle – skupa sa Milenom Drašković – odvedeni na Kazane. Troje civila su prvo udarani nogama i rukama, potom drvenim palicama, da bi na kraju bili zaklani, a njihovi ostaci bačeni u Kazane. Na sličan način likvidirani su Ergin Nikolić, Duško Jovanović, Marina i Radoslav Komljenac, Zoran Vučurević, Branislav Radosavljević, Predrag Šalipur… Nakon što se država BiH obračunala s Cacom, na Kazane je izašla ekipa MUP-a RBiH i pronašla posmrtne ostatke ni do danas utvrđenog broja ljudi. Novinarima su priznali da ih je bilo više od 30, iako su sa sigurnošću mogli govoriti o 29 tijela, neki od članova tima – uz uvjet anonimnosti – govorili su o 42 ubijene osobe, no traganje za istinom je obustavljeno, a istražitelji su sve pronađene posmrtne ostatke zakopali na kraju sarajevskog groblja, nadomak stadiona Koševo i postavili oznake NN. Jedino je supruga oficira HVO-a uspjela sahraniti muža. Komisija za traženje nestalih iz Republike Srpske došla je, ako me pamćenje dobro služi, negdje s proljeća 1998, otkopala NN humke i odnijela posmrtne ostatke. Nije se daleko odmaklo u identifikaciji: Institut za nestale RS-a je identificirao 15 osoba, pet žrtava ženskog i 10 muškog spola, starosti od 27 do 66 godina; dvije žrtve su ukrajinske nacionalnosti, dvije hrvatske, jedna bošnjačke i 10 je srpske nacionalnosti.

Hoću reći da su i žrtve iz Kazana, kao uostalom i brojne druge tokom ratova devedesetih, svjesno i namjerno čuvane da bi se rat nastavljao u sferi simbola, svađa i međusobnih optužbi. Pa ipak, Svetozar Pudarić, kada je postao potpredsjednik Federacije, na Kazane se popeo na godišnjicu 2011. i tada najavio podizanje spomen-obilježja. Dio sredstava iz fonda kojim je raspolagao je 2012. prebacio Gradu za traženje idejnog rješenja spomen-obilježja, a s pravom se može reći ustanovio je i tradiciju polaganja cvijeća za žrtve. Gradonačelnica Karić je – nastavljajući zapravo ovu ambiciju – nedavno razgovarala s Milanom Dunovićem, još aktuelnim potpredsjednikom FBiH, koji joj je obećao punu podršku. No, objava tendera je naišla na sumnje predsjednika Odbora za zaštitu prava Srba u FBiH Đorđa Radanovića i predsjednika Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije Milana Mandića. Artikulirajući svoje primjedbe Srni, Radanović objavi tendera zamjera što “u pozivu jasno piše da idejno rješenje za spomenik ne treba imati tekst za to obilježje. To znači da će tekst za spomenik napisati sarajevski vlastodršci, umiveni i našminkani kroz priču o multietničkoj i multikonfesionalnoj BiH”.

ŽRTVE I DŽELAT

Iako je gradonačelnica Karić rekla da će teksta ipak biti, ne precizirajući kakav, dajem sebi slobodu da podsjetim na nekadašnji inicijalni dogovor pokojnog Pudarića sa porodicama Cacinih žrtava. Na spomen-obilježju treba da budu ispisana njihova imena. Imena žrtava. U tadašnjim planovima niko nije pominjao hoće li pisati od koga su stradali. No, s obzirom na to da sudski spisi nedvojbeno svjedoče – po izjavama Cacinih suboraca – da je upravo on izdavao naređenja i birao žrtve, valja razmisliti i o tome. Ako je već u najtežoj godini rata Predsjedništvo BiH imalo petlju da se obračuna sa organiziranim kriminalom u vlastitim redovima, ma kako danas otužno zvučao taj eufemizam za ratni zločin, ako je devet vojnika i policajaca ubio Caco dok su izvršavali naređenje najviše državne instance RBiH, onda je red da se kaže i ko je dželat. To nije samo obaveza prema mrtvima i njihovim porodicama, to je neophodan iskorak i za Sarajevo da pokaže da žrtve – i one iz Kazana i svih onih 17 poginulih 26. oktobra 1993. – nisu bile uzaludne i da je još uvijek opredijeljeno za onu Bosnu i Hercegovinu jednakopravnih naroda i građana za koju se zalagalo i tadašnje Predsjedništvo. Koje je imalo snage zaustaviti Cacu.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.