Kako je Skandinavija postala velika

16. februar 2020.
Visoko društveno povjerenje se ne dešava samo od sebe. Ono nastaje kada su ljudi spontano odgovorni jedan za drugoga u svakodnevnom životu, kada institucije društva dobro funkcionišu.
raphael-andres-3cwvFD-YPtk-unsplash
Stokholm. Foto: Raphael Andres / Unsplash

Nordijske elite 19. vijeka su uradile nešto što mi nismo uspjeli u ovoj državi u posljednje vrijeme. Oni su shvatili da je za uspjeh njihovih država potrebno da osnuju istinski uspješne “narodne škole” za najmanje obrazovane među njima. Shvatili su da će doživotno učenje morati da učine dijelom prirodnog tkiva društva.

Oni na obrazovanje gledaju drugačije od nas. Njemačka riječ kojom opisuju svoj pristup – bildung – čak nema ni engleski ekvivalent. Ona znači kompletnu moralnu, emotivnu, intelektualnu i građansku transformaciju osobe. Zasnovana je na ideji da će ljudima, da bi mogli da doprinose industrijskom društvu u nastajanju i da se nose sa njim, biti potrebni složeniji unutrašnji životi.

Amerikanci danas često misle o školovanju kao o prenošenju specijalizovanih grupa vještina – umije li đak da čita, da radi matematiku, da ispriča lekciju iz biologije. Bildung je osmišljen tako da promijeni način na koji đaci vide svijet. Zamišljen je da im pomogne u razumijevanju složenih sistema i da vide odnose između stvari – između sebe i društva, između zajednice odnosa u porodici i gradu.

Kako su Lene Andersen i Tomas Bjorkman napisali u knjizi “Nordijska tajna”, “bildung je način na koji pojedinac sazrijeva i preuzima na sebe sve veću ličnu odgovornost prema porodici, prijateljima, ostalim građanima, društvu, čovječanstvu, našem svijetu, i globalnom nasljeđu naših vrsta, dok uživa sve veće lične, moralne i egzistencijalne slobode.”

Nordijski pedagozi su naporno radili na njegovanju osjećaja povezanosti svakog đaka sa nacijom. Prije 19. vijeka, većina Evropljana se identifikovala u lokalnom, a ne nacionalnom smislu. Međutim, nordijski nastavni plan i program je usadio studentima osjećaj ponosa, na primjer, danskom istorijom, folklorom i nasljeđem.

“Teško da će se odrasla osoba previše truditi oko nečega za čime nije izgarala u mladosti”, napisao je Kristofer Arnt Brun. Ideja je da se u glavi učenika stvori osjećaj pripadnosti širim krugovima – od porodice preko grada do nacije – i želja da se preuzme zajednička odgovornost za cjelinu.

Nordijski edukatori su takođe naporno radili na razvijanju unutrašnje svijesti učenika. To znači da su pomogli učenicima da vide sile koje se uvijek vrte unutar ličnosti – emocije, žudnje, rane i želje. Ako ste u stanju da vidite te sile i njihovu međusobnu interakciju, kao da spolja posmatrate, onda možete biti njihov gospodar, a ne rob.

Njihova pretpostavka je bila da ljudi, kako rastu, imaju sposobnost da prolaze kroz razvojne faze, da vide sebe i svijet kroz sve složenije naočari. Malo dijete se može slijepo pokoravati autoritetu – mama, tata, učitelj. Zatim se internalizuje i prilagođava normama grupe. Potom uči da kreira sopstvene norme na osnovu sopstvenih vrijednosti. Zatim uči da vidi sebe kao čvor u mreži unutrašnjih “ja” i na taj način uči o uzajamnosti i holističkom razmišljanju.

Svrha bildunga je da pomogne ljudima prilikom prolaska kroz neugodne tranzicije između svakog načina gledanja na svijet.

Izgleda da su ti obrazovni napori imali trajni uticaj na kulturu. Bilo da su u Stokholmu ili Mineapolisu, Skandinavci su skloni da se šale o tome kako ih osjećaj odgovornosti stalno gnjavi. Oni imaju najnižu stopu korupcije u svijetu. Imaju karakterističan osjećaj za odnos između lične slobode i kolektivne odgovornosti.

Visoko društveno povjerenje se ne dešava samo od sebe. Ono nastaje kada su ljudi spontano odgovorni jedan za drugoga u svakodnevnim životnim interakcijama, kada institucije društva dobro funkcionišu.

U Sjedinjenim Državama, društveno povjerenje je u padu posljednjih decenija. Ako privilegovana djeca idu u najbolje škole, ne može se očekivati puno društvene uzajamnosti. Ako te škole ne usade ljubav prema naciji, neće biti puno zajedničke odgovornosti.

Ako imate slabi obrazovni sistem koji ne pomaže učenicima da vide mreže od značaja među ljudima, koji im čak ne pomaže da vide kako gledaju na svijet, na kraju ćete dobiti društvo u kojem ljudi nisu u stanju da vide svijet očima drugih.

Kada pogledate nordijski bildung model, shvatite da naš problem nije samo u tome što ne učimo ljude pravim radnim vještinama. Problem je i u tome što nemamo pravi model doživotnog razvoja da bismo usadili onu svijest koja je ljudima potrebna da bi napredovali u složenom pluralističkom društvu.

Dejvid Bruks, “Njujork tajms”
Prevela: A. Šofranac

Tekst je prenet sa portala Vijesti.