Imena ulica i kisela grožđa
Piše: Dragan Markovina
Riječ je naravno mahom o gradovima u Hrvatskoj, a moguće i u Bosni i Hercegovini. Jednako kao što sam bio duboko pogođen masovnom promjenom imena ulica u mojima Mostaru i Splitu, iz čega je nastala knjiga „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja“. Posebno bi me pogodila činjenica da se to događa danas, 2020. godine, nakon što su te ulice preživjele sve promjene iz devedesetih i s početka dvijehiljaditih, o čemu je sjajnu knjigu u izdanju Biblioteke XX vek napisao Srđan Radović. Potpuno dakle razumijem emocije normalnih Beograđana cijepljenih od nacionalizma i vjernih nekom zajedničkom jugoslavenskom sentimentu. Čak i mimo njihovih emocija, posve se slažem s tezom o tome kako takva odluka dodatno ubija kozmopolitski duh Beograda i pretvara ga u samoizolirani nacionalistički grad usmjeren protiv svih koji ne dijele tu vrstu svjetonazora. Na koncu, pored svih ovih načelnih i civilizacijskih razloga, postoji nešto autentično vandalski u nastojanju da se izbriše prošlost ili navike i simbolička mjesta određene zajednice. Sa svih ovih strana odluka o masovnoj promjeni imena ulica, čak i kad ne bi bile namijenjene besprizornim akademicima s nimalo zanemarivim ulogama u ratnoj huškačkoj propagandi bila bi na svaki način iritantna. Kada stvari promatramo iz perspektive razumnih ljudi.
Međutim, stvari postaju zanimljivije kad ih promotrimo iz perspektive vlastodržaca, odnosno kad pokušamo proniknuti u njihove motive. I da, doista na prvu ova odluka izgleda kao tipičan odraz antijugoslavenskog usmjerenja i revizionističkog pristupa prema prošlosti i nasljeđu 20. stoljeća, otprilike u rangu nastojanja da se Jugoslovenskom dramskom pozorištu promijeni ime i ukine mu se prefiks ‘jugoslovensko’, ili da se ista stvar napravi sa JSD Partizan, na isti način na koji su promijenjena imena Savezne skupštine i Palate federacije. Inače je zanimljiv taj fenomen pokušaja potpune negacije razdoblja koje je izgradilo moderni Beograd i najveći dio njegovih reprezentativnih objekata. No, ta tema obračuna s prošlošću koja se ideološki ne uklapa u današnje doba i suštinski iritira kroz usporedbu onoga što je tada ostvareno u komparaciji s posljednja tri desetljeća je već prožvakana i predstavlja opće mjesto u onom dijelu javnosti koji nije opijen nacionalističkim mitovima. Ono što je u ovom slučaju međutim zanimljivo i drukčije su stvari koje su neizgovorene i skrivaju se ispod površine. Što ako ova odluka nije isključivo motivirana idejom brisanja jugoslavenskog nasljeđa, nego i s još nečim? Što ako ona, npr. predstavlja nesvjesno priznanje poraza nacionalističkog projekta koji je za mnoge od tih gradova tvrdio da su srpski i taj poraz je toliko nepodnošljiv da jedini način nošenja s njim predstavlja negacija i brisanje bilo čega što asocira na slom i amoralnost spomenutog projekta? Ovo će potpuno doći do izražaja bude li se ova odluka odnosila i na Sarajevsku i Mostarsku ulicu, jer ta dva grada predstavljaju vodeća središta srpske kulture uopće. Ukoliko do svega ovoga dođe, koliko god da naznaka osvješćivanja i javnog priznavanja poraza bila dobro došla, ona neće moći izbrisati gorak okus koji ostavlja kod ljudi koji ne dijele nacionalizam kao način razmišljanja. Razlog zbog kojeg će taj gorak okus biti nemoguće izbrisati je u nevjerovatnoj banalnosti zla zainteresiranog isključivo za određene teritorije, umjesto za trajne kulturne i duhovne vrijednosti, o čemu bolje od ičega svjedoči egzistencija Republike Srpske. Imajući sve to u vidu, apsolutno je nevjerovatno kako naprednjačka logika ne uočava nešto toliko samorazumljivo i srlja u konačan intelektualni i duhovni poraz, ponosno ga obznanjujući.
Tekst je prenet sa portala Peščanik.
