Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?

Piše: Pero Jurišin

Svi mediji, bilo da je riječ o televizijskim, ili radijskim programima, web portalima, tiskanim medijima objavljuju priloge i priče, o nestalima, razgovarajući s članovima njihovih obitelji, suborcima, prijateljima, ili pokušavajući rekonstruirati kada su i gdje zadnji put viđeni.

Sve te priče su mučne, jer nije samo riječ o tome da su u pitanju uglavnom mladi ljudi, kojima je život naprasno metkom ili kamom prekinut, nego i o patnji njihovih najbližih – roditelja, djece, supružnika, koji nemaju miran san dok ne saznaju kakva je sudbina i gdje sustigla njihove najmilije. Riječ je o neizmjernoj patnji koju osim njih nitko ne može u punini pojmiti ni osjetiti.

A nije riječ o malom broju onih koji se vode kao nestali. Riječ je o gotovo dvije tisuće osoba s područja cijele Hrvatske za koje se uglavnom ne zna gdje se nalaze njihovi zemni ostaci.

Točnije, prema izjavi ministra branitelja Tome Medveda, riječ je o 1.860 osoba, a tu brojku je izrekao 23. lipnja ove godine, nakon sastanka sa Savezom udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja kojem je, prema službenoj objavi, nazočio i premijer Andrej Plenković.

”Svjesni činjenice težine i boli koju nose obitelji naših nestalih, nastavljamo punu suradnju, partnerstvo i potporu u svim naporima kako bismo imali što bolje rezultate u pogledu pronalaska nestalih i rješenje sudbine svih nestalih”, rekao je tom prilikom Medved, dodavši da je ”za sve preduvjet izuzetno kvalitetna suradnja Vlade, Ministarstva i obitelji kako bismo bili uspješni u razrješavanju sudbine nestalih”.

Da se na otkrivanju činjenica pa i pronalaska i ekshumacije nestalih radi kontinuirano svjedoči i činjenica da je u lipnju 2019. godine, prilikom saborske rasprave o prijedlogu Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu, ministar Medved izjavio da je u tom trenutku nepoznata sudbina 1.892 osobe, od kojih je 436 sa statusom hrvatskog branitelja.

Iako se tu i tamo pojavljuju različite brojke (novinar Boris Pavelić u svom tekstu od 6. rujna ove godine u tjedniku Nacional upravo ukazuje na taj problem, spominjući da je premijer Andrej Plenković, na Međunarodni dan nestalih osoba, 30. kolovoza, kazao da Hrvatska traga za 1.858 nestalih, dok koalicijski partner HDZ-a, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac, na isti dan kaže da Hrvatska traga za 1.850 osoba), koliko god da je nejasno zbog čega dolazi do tih razlika, problem je ipak puno dublji od same razlike u brojkama.

Naime, stalno se stvara narativ u kojem prevladava utisak kako je riječ samo o nestalima hrvatske nacionalnosti, bilo da je riječ o civilima ili braniteljima. Tome posebno doprinosi način na koji se stalno o toj temi izvještava, a poseban doprinos tome daju vodeći političari načinom na koji govore, ali i ukupnim odnosom prema toj temi.

U svim njihovim istupima, koje potom slijede i pripadnici udruga obitelji nestalih stalno se optužuje Srbija da ne surađuje i ne iskazuje spremnost da pomogne u rješavanju tog prvenstveno humanitarnog te civilizacijskog pitanja.

Milanovićeve prozivke službenog Beograda

Tako predsjednik Zoran Milanović u kontinuitetu proziva službeni Beograd pa, primjerice, u rujnu 2020. godine za vrijeme posjete Bjelovaru kaže: ”Stoga, kada govorimo o svojim susjedima s kojima želimo dobre odnose, moram reći da će konačno morati pokazati više dobre volje da se pronađe skoro dvije tisuće hrvatskih sinova i kćeri koji su nestali”, dodajući kako je ”dosta izmotavanja jer svi znamo što se događalo i nismo naivni bedaci”.

U prigodi obilježavanja 30. obljetnice stradanja civilnih žrtava Kijeva, 26. kolovoza 2021. on je istakao da je pitanje nestalih ključno za odnose Hrvatske i Srbije. ”Od Srbije ne možemo tražiti ratnu odštetu, ali ljudske duše, jer tu se radi više o ljudskim dušama nego tijelima, o tom moramo razgovarati, jer oni imaju te informacije i moraju nam ih dati”.

U govoru pred Općom skupštinom UN-a, 21. rujna 2021. Milanović se također osvrnuo na to pitanje.

”Hrvatska još traga za 1.858 vlastitih građana koji nisu pronađeni ili se vode kao nestali u našem Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. To je trajni i bolni teret za pogođene obitelji, da ne spominjemo danak na naše društvo i želju da krene dalje. To što je sudbina nestalih nepoznata tridesetak godina kasnije posebno je bolno. Pozivamo druge susjedne države na suradnju u dobroj vjeri i na poštivanje njihovih deklariranih obveza i međunarodnih ugovora. Priznajem kako ne mogu razumjeti nedostatak razmjene informacija i pristupa arhivskim zapisima o mogućim lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica, toliko godina nakon sukoba”.

Prethodno je, 29. travnja, na obilježavanju 30. godišnjice ustrojavanja 3. gardijske brigade ”Kune” u Vinkovcima, osvrćući se na odnose sa susjedima kazao da će se o nekim temama s njima morati razgovarati. ”Tu mislim na nestale hrvatske ljude, posebno na ovom prostoru. To nije mržnja, ovo nije jezik mržnje, ovo je naprosto jezik jednog elementarnog ponosa i samosvijesti da preko nekih stvari ne možemo tek tako prijeći”.

U povodu Međunarodnog dana nestalih i Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskome ratu, 31. kolovoza, primio je predstavnike Saveza udruga obitelji zatočenih nestalih hrvatskih branitelja.

Prema službenom izvještaju predstavnici udruga su kao ”najveći problem u otkrivanju istine o nestalim i zatočenima istaknuli nedostatak informacija i podataka” te su ponovili kako nisu zadovoljni dosadašnjom suradnjom s institucijama Republike Srbije po tom pitanju, i stoga su zatražili pomoć predsjednika Republike kako bi se to promijenilo.

Govoreći u Kninu u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 26. obljetnice VRO ”Oluja” predsjednik Milanović ponovo ističe:

”Od svojih nestalih ne možemo odustati. Ne možemo odustati od potrage za nekoliko tisuća ljudi ili barem dvije tisuće za koje ne znamo gdje su i ne možemo pristati na to da se s njima izjednačuju ljudi koji su navodno nestali i u Hrvatskoj, ali su druge nacionalnosti. To su sve naši građani. To ne radimo iz pakosti, to radimo zato što osim što to osjećamo, nema te vlasti u Hrvatskoj, bilo koje, koja bi na to mogla okrenuti gluho uho i praviti se da to ne postoji. I to je poruka prijateljima ili susjedima iz Beograda. Sve drugo su stvari oko kojih se možemo dogovoriti, možemo i trgovati”.

Potraga za nestalim prioritet Plenkovićeve Vlade

Za njim ne zaostaje ni premijer Andrej Plenković. U povodu Međunarodnog dana nestalih 30. kolovoza 2020. godine, na susretu s predstavnicima udruga nestalih branitelja on je obećao da ih Hrvatska nikad neće prestati tražiti te da će to i nadalje biti prioritet njegove Vlade.

Odajući duboko poštovanje svima koji nakon ratnih trauma ustrajno i strpljivo očekuju istinu o sudbini najmilijih rekao je da su njihove životne sudbine i njihova nada izvor, poticaj i trajna obveza hrvatskoj Vladi i svim institucijama za snažan angažman u pronalaženju svih osoba nestalih u Domovinskom ratu i rasvjetljavanju svake pojedinačne sudbine. Naglasio je da su značajan iskorak napravili i na području međunarodne suradnje.

”Koraci naprijed napravljeni su i s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, no nažalost još nema stvarnog napretka u suradnji sa Srbijom”, dodajući da će i dalje inzistirati, jer je cilj omogućiti pristup vojnim arhivima u Srbiji, prikupiti podatke od osoba koje raspolažu o saznanjima o nestalima i prikrivenim grobnicama, a nalaze se na teritoriju Srbije.

Na samu 30. obljetnicu pada Vukovara, 18. studenog, on je u tom gradu na upit o nestalima kazao da Hrvatska i dalje traga za njima te da potpredsjednik Boris Milošević i ministar Tomo Medved i njihovi resori traže podatke.

”A to su vlasti Srbije, pojedinci koji znaju gdje su grobovi onih koji su pali za Hrvatsku… Jučer je i Državno odvjetništvo reklo da su većina nestalih upravo s vukovarskog područja… Mislim da u zadnje vrijeme postoje signali političke volje da se napravi iskorak, ali smo oprezni u analizi tih najava i tek kada ćemo imati nove podatke, tada ćemo moći reći da smo napravili korak dalje”, rekao je Plenković.

Srbija opstruira suradnju u potrazi za nestalima

Govoreći u Saboru, u povodu incidenta, kada je sa zgrade hrvatskog veleposlanstva u Beogradu skinuta zastava, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je 23. travnja ove godine, između ostalog, kazao da ”Srbijanski put u Europsku uniju ide i preko Hrvatske. Ostvarenjem mjerila i kriterija za europsko članstvo danas možemo biti primjer zemljama na zapadnom Balkanu. Pitanje 1.869 nestalih osoba, pitanje ukidanja tzv. regionalne jurisdikcije, Zakon o migracijama, odštete logorašima i puno toga treba riješiti prije članstva Srbije u Europskoj uniji”.

Istovjetan narativ mogao se iščitati i iz razgovora kojeg su na TV N1 vodili generali Pavao Miljavac i Marijan Mareković.

O tome da Srbija opstruira suradnju može se iščitati i iz izvještaja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFRJ od 1. siječnja 1991. do 31. prosinca 2001. godine, koja je, govoreći o tadašnjoj potrazi za 10-ak tisuća nestalih na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova, još 2019. godine objavila kako ”ima ozbiljnih indicija da određene državne institucije, kao što su Ministarstvo obrane Republike Srbije i zapovjednici ratnih formacija raspolažu podacima o većem broju lokacija masovnih grobnica, ali da se te informacije čuvaju u okviru ‘službenih tajni’ i privatnih arhiva”.

Ali to ipak ne znači da se u izjavama, bar u prigodi obilježavanja Dana nestalih ne treba spomenuti da postoji veliki broj onih koji nisu hrvatske nacionalnosti. To se ne čini čak ni kurtoazno pa je tako teško pronaći i podatak da je netko od najviših dužnosnika Republike Hrvatske primio izaslanstva udruga koje traže nestale Srbe.

Tako je tek skromno zabilježeno da su ministar Medved i potpredsjednik Vlade Boris Milošević 9. rujna 2020. godine primili predstavnike Udruženja porodica ”Protiv zaborava”, koje je predvodila predsjednica Marica Šeatović, a uz njih su bili i saborski zastupnici Milorad Pupovac i Dragana Jeckov. Tema je bila suradnja s nadležnim Ministarstvom i Vladom u procesu traženja nestalih.

”Na sastanku su izneseni problemi rada Udruženja, konkretni prijedlozi u smjeru jačanja suradnje i teškoće na koje Ministarstvo nailazi u procesu traženja svih nestalih. Potpredsjednik Medved je najavio i donošenje Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata koji priprema Ministarstvo hrvatskih branitelja”, stoji u škrtom priopćenju.

I inače je na tu temu teško naći koji napis. Čak se ni udruge za ljudska prava previše ne bave tim pitanjem. Tako je prostor potpuno sužen.

O tome zorno svjedoči upravo ovih dana u intervjuu Nacionalu Srđan Milaković, vijećnik Demokratskog saveza Srba u vukovarskom gradskom vijeću. Na novinarski upit u kojem stoji kako svaki Vukovarac ima svoju priču te ima li svaka od njih danas, 30 godina kasnije, pravo javnosti, on je izričit da nema.

”S ovakvih pozicija, ovakvu priču ne možete nigdje ispričati. Prostora nema jer se već u startu polazi s određenim uvjerenjima. Nema razumijevanja za ljudske priče, bez ideologije i bez svrstavanja. O Vukovaru danas ne možete govoriti ako svaku priču ne ‘upakujete’. Nastali su mitovi. Srbi, da spomenem njih, nemaju prostora da ispričaju što se njima događalo pa čak ni među sobom o tome ne razgovaraju. I danas su strašni strahovi među ljudima”, kaže, Milaković dodajući da kada je u pitanju rat, ”naročito u Vukovaru, u Hrvatskoj postoji dominantan narativ, vrlo neprijateljski prema Srbima. U takvoj atmosferi srpska zajednica ne može iznjedriti kritički odnos prema tom vremenu”.

U Danima sjećanja nema spomena o Srbima

Upravo u tom kontekstu treba promatrati činjenicu da u Danima sjećanja nema spomena o Srbima, osim u negativnom kontekstu, a kada se pokuša natuknuti nešto o tome, kao u nedavnom razgovoru na Index.hr-u između povjesničara Ante Nazora i Hrvoja Klasića, agresivno se odbacuje i svaki pomišljaj o tome.

U posebnom prilogu – Specijal Večernjeg lista od 14. studenog 2021. godine, posvećenom bitki za Vukovar stoji kako ”Hrvatska trenutno traga za 1.858 nestalih osoba”, potom da je u tom broju najviše Vukovaraca te da je riječ o njih ”čak 386”.

U kontekstu trenutka, a i inače medijskog odnosa prema tom pitanju moglo bi se tretirati kao hrabrost što je jedan kraći prilog posvećen i nestalim Srbima iz Vukovara (za priču o nestalima iz cijele Hrvatske će se još pričekati) pa tako upravo Milaković u tom tekstu spominje da su ubojstva i nestajanja Srba počela još na ljeto 1991. godine, govoreći da su u srpnju i kolovozu te godine nestale i ubijene 42 osobe srpske nacionalnosti te da se broj nestalih i ubijenih penje na više od stotinu ljudi.

Koliko je nestalih u cijeloj Hrvatskoj srpske nacionalnosti teško je dostupan podatak, jer i tu ima više izvora i više podataka. Predstavnici Srba nerado iznose taj podatak.

Potpredsjednik Milošević je 18. studenog 2020. godine kazao kako nema iluziju da će se problem nestalih riješiti za vrijeme njegovog mandata, ali kako se nada da će se ”dijalog otvoriti u narednom periodu i da ćemo pronaći, ako ne sve onda najveći mogući broj onih koji su nestali”.

On je 27. lipnja 2019. godine prilikom saborske rasprave o Zakonu o nestalima vrlo suzdržano spomenuo podatke Crvenog križa iz veljače te godine napomenuvši da je, za Hrvatsku od ukupno oko 6,5 tisuća, skoro 4,5 tisuće njih ”zatvoreno”. Po njegovom mišljenju je preostalo onoliko koliko je spomenuo Milorad Pupovac, pozvavši da nadležni razmotre zbog čega postoji razlika u brojevima.

Pritom je kazao kako su među preostalih nešto manje od 2.000 slučajeva ”građani srpske nacionalnosti i to skoro 50 posto”. Napomenuo je da su sve brojke nestalih konačno objedinjene 2011.-2012. i da je to dobro, ”jer nitko ne bi trebao biti diskriminiran i izostavljen zbog svoje nacionalnosti ili državljanstva”. Izrazivši sumnju da nije siguran koliko novi Zakon dobro pokriva dio za one koji nisu hrvatski državljani, ili nisu imali prebivalište u Hrvatskoj pozvao je na suradnju sa susjednim državama, uz veliku dozu strpljenja.

Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu je, prema riječima ministra branitelja Tome Medveda, tim povodom izrečenima na komemoraciji u Vinkovcima, cjelovito riješio problem nestalih, ne praveći razliku prema nacionalnosti, rasi ili spolu. Naglasio je da o pravima nestalih državljana RH, koji nemaju obitelji, brigu, temeljem tog Zakona, preuzima država.

”Pitanje nestalih osoba nije ograničeno samo na članove obitelji koji podnose najveći teret neznanja istine o sudbini njihovih nestalih članova. Štoviše, ono je pitanje domoljubne odgovornosti svakog pojedinca, ali i društva u cjelini”, kazao je tom prilikom ministar Medved, u nadležnosti čijeg ministarstva je traženje nestalih osoba.

Prema Zakonu nestala osoba je između ostalih ona: ”o kojoj, sukladno međunarodnim standardima i ovom Zakonu, članovi obitelji nemaju nikakvih vijesti na temelju pouzdanih podataka o nestanku u Domovinskom ratu na području Republike Hrvatske ili u vezi s Domovinskim ratom i koja je u trenutku nestanka imala hrvatsko državljanstvo ili prijavljeno prebivalište odnosno boravište na području Republike Hrvatske…”, ili ”osoba o kojoj, sukladno međunarodnim standardima i ovom Zakonu, postoje pouzdani podaci o smrtnom stradavanju u Domovinskom ratu na području Republike Hrvatske ili u vezi s Domovinskim ratom i koja je u trenutku smrtnog stradavanja imala hrvatsko državljanstvo ili prijavljeno prebivalište odnosno boravište na području Republike Hrvatske, a čije mjesto ukopa nije poznato”.

Izostao podatak o etničkoj strukturi nestalih

Prateći i tadašnje izvještaje s događanja na kojima se obilježavao Dan nestalih osoba i s tim povezane aktivnosti najviših državnih dužnosnika, mogao se steći jasan dojam da su sve nestale osobe hrvatske nacionalnosti te da je ključ rješenja tog pitanja isključivo u državnim strukturama Republike Srbije.

Premijer Andrej Plenković je primio predstavnike obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, komemoracije koje su održane jasno su intonirane da su organizirane vezano za nestale hrvatske branitelje ili civile koji su stradali u velikosrpskoj agresiji, što se stalno potkrepljivalo ukupnom brojkom od 1.892 osobe tada vođene kao nestali.

Na žalost ni tada nigdje nije objavljen podatak o etničkoj strukturi nestalih. Pa se ni danas ne zna jesu li u tom broju i sve osobe koje se u Hrvatskoj vode kao nestale (bez obzira na to kada se to dogodilo), kao i osobe koje su nestale u akcijama hrvatskih oružanih i para snaga (na području gdje nije bilo ratnih djelovanja ili prije njihovog početka) i je li osnovano pretpostaviti da bi i hrvatska strana mogla nešto znati kakva je njihova sudbina.

Nadalje, može li se pretpostaviti da je dio nestalih (i jednih i drugih) stradao u okolnostima zločina pa bi se s njihovim pronalaženjem sigurno pridonijelo i rasvjetljavanju okolnosti pod kojima su stradale, što bi bila nova prilika za procesuiranje tih zločina, a što zemlje involvirane u ratna zbivanja 90-ih sustavno izbjegavaju.

Kada je godinu ranije, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović razgovarala s predstavnicima Udruženja ”Suza”, koje okuplja obitelji Srba nestalih u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine, iznesen je podatak da je tom udruženju prijavljeno 1.740 osoba nestalih u Hrvatskoj u tom razdoblju.

Predstavnici Udruženja su potom izjavili da je ”predsjednica pokazala veliko razumijevanje i dobru volju”, kako ”želi da državne komisije za nestale iz Srbije i Hrvatske rade na svim slučajevima” te da će ”osobno nadzirati taj proces i učiniti sve što može da se problem riješi”. Također su naglasili da su ”obitelji nestalih zadovoljne s tim obećanjima”.

U povodu tog susreta Koordinacija srpskih udruga obitelji nestalih, ubijenih i poginulih je u svom priopćenju ukazala da ”iz nerazumljivih razloga” već 22 godine nije ekshumirano više od stotinu poznatih grobnih mjesta Srba iz Hrvatske.

S tim u vezi su ”u ime obitelji srpskih žrtava” zatražili da ”predsjednik Srbije primi i izaslanstvo srpske koordinacije zajedno s udrugama iz Hrvatske, kako bi u otvorenom i iskrenom razgovoru pokušali napraviti pomak u rješavanju ovog bolnog pitanja”. Koordinacija je pritom istakla da ”nema rješavanja pitanja nestalih bez iskrenog pristupa tom problemu”.

Gdje su podaci o nestalim Srbima u Hrvatskoj?

I kad već nitko ne izlazi u javnost s podacima, srbijanski mediji rade upravo to reagirajući na stalne prozivke iz hrvatskog državnog vrha.

Tako je portal Novosti.rs, 15. travnja 2021. godine reagirajući na predsjednika Milanovića objavio da je ”prema dostupnim podacima, nepoznata sudbina 1.468 osoba, kao i mesto ukopa 401, što je ukupno 1.869 nerešenih slučajeva. Hrvati tvrde i da je među nestalima 1.093 hrvatske nacionalnosti (428 hrvatskih branitelja i 665 civila)”.

To bi značilo da je među nestalima čak 776 osoba srpske nacionalnosti. Ta brojka nije mala i, ako prihvatimo činjenicu da je sigurno dio njih hrvatskog državljanstva, onda je obaveza svih da hrvatske građane upoznaju s tom činjenicom te da se tako i ponašaju.

Ipak, očito je baš na temelju Miloševićevog izlaganja da velika suzdržanost pomaže stvaranju i održavanju, pače i jačanju narativa kod najviših dužnosnika, a preko njih i kod svih građana da su nestali samo Hrvati. Stoga se neisticanjem stvarnih brojki podržava mitologizacija na nacionalističkim osnovama koja ne omogućava ne samo rješavanje problema nestalih, nego i prevladavanje ovog teškog i bolnog pitanja.

Inzistiranje da je samo jedna strana ona koja taji, uz činjenicu da je skoro pola nestalih srpske nacionalnosti otvara jednako pitanje prema hrvatskim vlastima. Kako predsjedniku Milanoviću, premijeru Plenkoviću, ministru Medvedu, ministru Davoru Božinoviću, a ono glasi gdje su podaci o nestalim Srbima u Hrvatskoj?

Ako Srbija skriva podatke iz tko zna kojih razloga, je li ih skriva i Hrvatska i ako da koji su njeni razlozi? A ono što svi znaju je da neki ljudi u Hrvatskoj znaju što se dogodilo s nekim Srbima. Svoj obol tome bi trebale dati i udruge obitelji nestalih branitelja. Ne samo jer je to civilizacijsko pitanje, nego jer one najviše razumiju bol obitelji ”onih drugih”. Oni bi jednakom upornošću trebali tražiti i od hrvatskih vlasti da daju odgovore na pitanja o nestalim osobama srpske nacionalnosti.

U tom smislu se otvara pitanje odnosa cjelokupnog hrvatskog društva prema žrtvama ma koje nacionalnosti one bile. Dakle, kada će hrvatska vlast komemorirati sve žrtve 90-ih kao žrtve građana Republike Hrvatske, koji su ne samo stradali u obrani domovine nego i nevino stradali kao žrtve zločina i bezumlja rata.

Sve to ukazuje i na potrebu da udruge i hrvatske i srpske moraju zajednički vršiti pritisak, jer je cijeli proces traženja nestalih očito kontaminiran političkim manipulacijama koje su u biti na štetu i jednih i drugih koji traže svoje nestale.

Neshvatljivo je da hrvatska vlast komemorira pripadnike SS-a i Pavelićevog ustaškog zdruga, a da nije u stanju priznati sve žrtve 90-ih kao stradalnike Republike Hrvatske.

Nije li za higijenu hrvatskog društva dobro da se o tome progovori i pokuša naći odgovor za obitelji nestalih Srba? Jer, postavljati se na jednak način kao oni koji, po izjavama najodgovornijih ljudi u državi, taje istinu o nestalima, znači da nismo ništa bolji od njih kada ljudske duše koristimo i za trgovinu, ma koliko predsjednik Milanović o tome šutio.