Afrosrbi

12. Jul 2020.
Antisrpski nacionalizam u Hrvatskoj određuje hrvatski nacionalni identitet isto koliko i rasizam u Americi njezin nacionalni identitet, vjerojatno i više. Pretjerano? Pokušajte zamisliti masovne mješovite hrvatsko-srpske ulične demonstracije protiv sotoniziranja i prijetnji ovdašnjim Srbima.
oec9lh537m3xz7459qx51ulafzj
Fotografija preuzeta sa portala Novosti

Piše: Marinko Čulić

Afrosrbi. Tako bi se moglo nazvati, molim uz malo više slobodne literarizacije, Srbe u Hrvatskoj u svjetlu najnovijih ubojstava Afroamerikanaca u Sjedinjenim Državama. Kažem ‘malo više’ zato što se u najnovijim nacističkima antisrpskim grafitima u Zagrebu nikoga nije baš fizički ubilo, mada je posljednjih godina i toga povremeno bilo. Ali ovdje važnu razliku čini to što su ubojstva Afroamerikanaca izazvala pobunu ne samo crnačkog nego i bjelačkog američkog stanovništva, a onda se to lančano produžilo i na ostatak svijeta. To, vidjeli smo, uključuje i rušenje spomenika svima koji se dovode ili mogu dovesti u vezu s kolonijalizmom, uključujući i šeprtljavog Kristofora Kolumba, koji je otkrivši Ameriku bio čvrsto uvjeren da je stupio na tlo Indije.

E, to kod nas nisi mogao gledati. Niti se itko osjetio pozvanim da bogzna kako glasno osudi ubilačku diskriminaciju Afroamerikanaca, a još manje su spomenuti nacistički grafiti u Zagrebu izazvali solidarnost s ovdašnjim Afrosrbima. Naprotiv. Kada je iz vrha najveće srpske stranke u Hrvatskoj došlo upozorenje da gušenje američkog crnca Georgea Floyda asocira na gušenje sloboda Srba u Hrvatskoj, proradio je kanalizacijski sistem tzv. društvenih mreža u kojem je odmah krenula bujica najgorih kleveta i kletvi. Srbi su, tu se jasno može pročitati, i zaslužili da ih se simbolički, a sutra valjda i stvarno, vješa po vrbama i drugom krupnijem drveću dok god ih vode ljudi iz takvog ‘etnobiznismenskog’ vrha, a čak se našlo dovoljno ludih da se zakunu i kako je taj vrh sigurno organizirao pisanje takvih grafita. O, kako ne! Nema ništa lakše nego zamisliti kako pri prigušenom svjetlu u prostorijama Srpskog narodnog vijeća u Gajevoj Boris Milošević smišlja parolu, primjerice, ‘Srbi, jebaćemo vam majke i kćeri’, a onda Milorad Pupovac lingvistički strogo intervenira i upozori da se ne kaže ‘jebaćemo’ nego ‘jebat ćemo’, kako su kustošijanski ustašoidi i objavili. Problem je, međutim, kada se dogodi obratno i u istočnoj Hrvatskoj se pojave parole tipa, ne znam, ‘Srbija do Tokija’, iako se to, pod punom moralnom odgovornošću tvrdim, događa neusporedivo rjeđe. E, tada nikome ne pada na pamet da to proglasi proustaškom ujdurmom iz nekog radikalnog stožera vezanog uz, recimo, Stevu Culeja ili Ivana Penavu, nego se to smatra provokacijom pročetničke mladunčadi, što ona zbilja i jeste.

Dakle, nema tu nikakvih misterija ni trikova. Hrvatski proustaški nacionalizam i srpski pročetnički nacionalizam nastupaju pod otvoreno razvijenim zastavama, s tim što su razlike u veličini među njima goleme. Prvi maršira pod barjakom otprilike dimenzija onoga na kninskoj tvrđavi, a drugi pod zastavom otprilike veličine korner zastave na nogometnim stadionima, što znači da je hrvatski daleko dominantniji, a drugi marginalan, što svakako ne znači i beznačajan. E, tu smo na pragu jedne od poanti ove priče, ako je stavimo u kontekst teme o američkoj rasnoj segregaciji. U SAD-u su demonstracije poslije ubojstva Georgea Floyda sigurno nastale i na plodnom tlu teške ekonomske krize izazvane koronavirusom (neke procjene govore o 20 milijuna izgubljenih radnih mjesta, druge i više), što može biti podloga i bujanju ekstremne bjelačke desnice. Ali, eto, nije, štoviše, pojavio se val crnačko-bjelačkih antirasističkih prosvjeda, i to unatoč tome što je jedva ubrojivi Donald Trump svojim znamenitim tvitovima otvoreno zagovarao suprotni rasplet. U Hrvatskoj gledamo drukčiju, u cjelini goru situaciju. Plenković, naravno, nije tikva-glava kao njegov američki predsjednički kolega, da bi dolijevao ulje na vatru koju zapale zagrebački nacisti. On je ipak briselski đak, a u toj školi se ne dopuštaju takvi ispadi (iako iznimaka ima, kao što su nekada Berlusconi ili danas Orban). Ali to je samo jedna strana priče.

Druga je da kada bi i u Hrvatskoj na podlozi galopirajuće ekonomske krize došlo do masovnih uličnih nereda, moguće je zamisliti sve scenarije, uključujući da se Hrvati međusobno potuku. Samo jedno nije zamislivo. Da se ti neredi usmjere u pravcu solidariziranja sa Srbima ili, da ostanem na tragu već upotrijebljenog termina, Afrosrbima. Da li to znači da je mržnja prema srpskim ‘crncima’ u Hrvatskoj veća nego američka prema crncima u samoj Americi, preteško je pitanje i ne bih o tome ovdje htio izreći neku riječ previše. Anticrnački rasizam u SAD-u iskopao je toliko duboku rupu da joj se dno ne vidi ni nakon što je niz posljednjih američkih predsjednika učinilo puno da mu se suprotstave, pa ni nakon što je za predsjednika države prvi put izabran pripadnik crnačke rase. Osim toga, stvar je i kompliciranija nego što se na prvi pogled može činiti, pa su američke crnce od ropstva oslobodili republikanci, dakle prethodnici današnjeg im lidera Donalda Trumpa, a ne demokrati, koje sada u predsjedničkoj kampanji predvodi Joe Biden. Ali unatoč tome, ili baš zato, s dosta sigurnosti se može reći sljedeće. Rasna i nacionalna isključivost danas manje definira američki nacionalni identitet nego što isključivost prema Srbima u Hrvatskoj definira hrvatski nacionalni identitet. Zašto je tako pitanje je za širu studiju, ali ona bi sigurno pokazala da je američko društvo, unatoč tragičnim posljedicama rasne segregacije, složenije, slojevitije, u konačnici i zrelije od hrvatskog, koje se sve više približava modelu sistematskog unazađivanja prema primitivnom jednostaničnom organizmu.

Kako se to dogodilo vjerojatno bi također tražilo dublju analizu, u kojoj bi svoje mjesto sigurno našao i Andrej Plenković sa svojim plahim premještanjem ustaške spomen-ploče iz Jasenovca nekoliko kilometara dalje. Ili najnovija odluka Visokog prekršajnog suda koji, jadan, vjerojatno i nije svjestan da je pomilovanjem Thompsona stvorio novi ‘lex Perković’, ali sada s otvoreno proustaškim predznakom. No ovog trenutka važnije je to što se dogodilo nego kako se dogodilo. A dogodilo se to da je silovateljsko-pedofilski skandal koji su priredili nacisti iz Kustošije, a koji bi po svemu trebao pripadati političkom podzemlju, prilično glatko skliznuo u vrhove mejnstrim politike. O tome jasno govori ovo neviđeno morbidno guranje s krajnje desnice kao glavne predizborne teme to da bi i silovane žene trebale roditi, a ne pobaciti, što je zbilja grebanje po muljevitom dnu hrvatske politike. Isti oni koji to dupeglavo zagovaraju (ŠkoroRaspudić i slični) sigurno bi istom guzicom sjeli, ili već i jesu, ne pratim to dovoljno, i na rudu istinite, ali ipak prenapuhane tvrdnje o organiziranim masovnim srpskim silovanjima Hrvatica i Bošnjakinja devedesetih.

Pa vidiš da to više nema nikakve veze s racionalnom politikom. Nego s laganim, ali sigurnim uranjanjem Hrvatske u nekakvu novu redizajniranu ‘demokratsku’ NDH, a jedini jamac deustašizacije zemlje ostaje samo to što će se ona u dogledno vrijeme, kao, svojom voljom odreći kune i preći na euro. Dovoljno? Ma, nemojmo se zezati.

Tekst je prenet sa portala Novosti.