“Zločin u selu Komić je otvorena rana”, 19. Izjava sjećanja SNV-a, trideset i jednu godinu nakon završetka akcije „Oluja“ (FOTO)

Autorka: Paulina Arbutina, Izvor: Novosti

Kada se na najvišoj državnoj razini brišu civilne žrtve iz 1941., poratna stradanja i zločini nad srpskim civilima iz 1995. automatski postaju nepoželjna tema, prepuštena sustavnom zaboravu i potpunoj pravnoj blokadi. Ta se zakonitost ovog avgusta 2026. najplastičnije potvrđuje u ličkom selu Komić pokraj Udbine, lokaciji ovogodišnje komemoracije Srpskog narodnog vijeća za srpske žrtve „Oluje“. Nekadašnji dom za 900 mještana danas je sveden na 11 stanovnika i pretvoren u sablasno pusto svjedočanstvo o zločinu koji već tri desetljeća čeka pravni epilog: od prijeratnih 90 kuća, njih čak 80 spaljeno je do temelja, a starci srpske nacionalnosti koji su u ljeto 1995. odlučili ostati na svom kućnom pragu i dočekati Hrvatsku vojsku, umjesto proklamirane sigurnosti, dočekali su smrt.

U akcijama tzv. “čišćenja terena” i potrage za preostalim neprijateljskim grupama, jedinice Hrvatske vojske 12. avgusta 1995. ušle su u Komić. U selu je tada ostalo svega dvanaestoro srpskih staraca, a ishod tog vojnog pohoda bio je osam ubijenih civila. Među njima je 74-godišnja Marija Brkljač, koja je živa zapaljena u vlastitom domu, kao i majka i sin, 93-godišnja Sava i 62-godišnji Petar Lavrnić, čija su tijela ostavljena na zgarištu obiteljske kuće, što je službeno dokumentirano u izvještajima Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Svjedočanstvo o stradavanju Marije Brkljač, ostalo je zabilježeno zahvaljujući njezinoj kćeri Jeli Ugarković. Skrivajući se u strahu na svega petnaestak metara od vlastitog doma, Jela je vlastitim očima gledala kako hrvatski vojnici hladnokrvno spaljuju kuću u kojoj je u tom trenutku bila njezina potpuno nepokretna 74-godišnja majka. Ta svirepa ubojstva i danas stoje kao otvorena rana hrvatske pravne države.

U narativu u kojem se i dalje inzistira na bezgrešnoj slici devedesetih, svaki javni glas Srba, unatoč tome što je riječ o punopravnim državljanima Republike Hrvatske, biva a priori proglašen provokacijom ili nepoželjnim remetilačkim faktorom. Kada se glas jedne nacionalne zajednice u javnom prostoru proglasi nevažnim, onda i DORH njihova spaljena sela i stradanja civila u pravnom smislu tretira kao nevažne ekscese, držeći istrage očitih zločina u ladicama sve dok počinitelji i svjedoci biološki ne nestanu.

Unatoč živim svjedocima, dokazima, jasnim zapisnicima o kretanju vojnih jedinica i hitnih prijava koje su aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora podnijeli policiji neposredno nakon izvršenja zločina, DORH do danas nije procesuirao zločin u Komiću. Istraga se već punu 31 godinu službeno vodi pod oznakom “protiv nepoznatih počinitelja”, iako je lako utvrditi koja je točno jedinica Hrvatske vojske ili Specijalne policije 12. avgusta 1995. godine operirala na području Udbine i Komića. Ratni dnevnici tih jedinica postoje u arhivima, ali pravosudni sustav ih očito ne koristi, zbog čega je slučaj zapravo “zamrznut” u predistražnoj fazi. Da stvar bude poraznija, to nije izolirani incident. Prema nedavno objavljenom Izvještaju o postupaka za ratne zločine Documente u hrvatskim se sudnicama u ovom trenutku ne odvija niti jedan kazneni postupak protiv pripadnika Hrvatske vojske ili MUP-a za zločine počinjene tijekom i nakon VRO “Oluja”.

O pravosudnoj opstrukciji istraga o stradanju srpskih civila na komemoraciji u Komiću govorio je i predsjednik SNV-a Boris Milošević. On se okupljenima obratio ispred devastiranog spomenika borcima i žrtvama ustaškog terora iz Drugog svjetskog rata, na kojem je postavljena i ploča s imenima srpskih žrtava Komića i obližnjih Poljica iz avgusta 1995. godine, gdje je u sklopu skupa održan i vjerski parastos za stradale. Ispred spomenika, koji simbolički povezuje dva tragična razdoblja srpskog stanovništva tog kraja, Milošević je upozorio na poraznu moralnu i pravnu bilancu postolujne Hrvatske. U duhu tradicionalne Izjave sjećanja SNV-a koja je pročitana pred prisutnima, Milošević je potvrdio da obitelji stradalih ne traže političke pamflete, već elementarnu pravdu.

Ta se nepravda, prema njegovim riječima, najbrutalnije ogleda u sudbini majke i sina, Petra i Save Lavrnić, čiji su posmrtni ostaci ostali ležati u dvorištu punih šest mjeseci nakon zločina.

– Dok su se počinitelji vratili kućama slavljeni kao pobjednici, u državi koja je pjevala, nitko im nije postavio pitanje što su ostavili iza sebe. Onaj tko je zapalio kuću u kojoj je ležala nepokretna starica, onaj tko je vezao ruke sinu i majci, kući je donio ratnu pobjedu, ali je ljudskost ostavio ovdje među pepelom – poručio je Milošević.

Ukazujući na to da ovo nije usamljen slučaj i da se neučinkovite istrage sistemski ponavljaju, što je nedavno i Ustavni sud RH utvrdio treći put zaredom na primjeru zločina nad osmero civila u selu Uzdolje kod Knina, Milošević je u Komiću poslao poruku o nužnosti ravnopravnog tretmana svih žrtava.

Iako hrvatski desničarski krugovi svako spominjanje srpskih žrtava automatski proglašavaju provokacijom i napadom na državu, Milošević poziva na jedini ispravni narativ, onaj s humanim kriterijima.

– Došli smo u Komić da se sjetimo žrtava “Oluje”, mještana ovog sela, Srba koji su ovdje živjeli i ovdje stradali. Ali dolazeći ovamo, ne zaboravljamo ni žrtve naših sugrađana Hrvata. Nijedna žrtva, hrvatska ili srpska, ne zaslužuje da bude zaboravljena, jer nevinost žrtve ne ovisi o tome na čijoj je strani netko rođen. Nedaleko odavde, u Lovincu, u avgustu 1991. godine, dok je rat tek počinjao, zločinci su petoricu mještana odveli sa sobom, a deset dana poslije pronađeni su ubijeni u grmlju kraj ceste, samo dva kilometra od svojih kuća. Komić i Lovinac su dva sela koja dijele istu ličku zemlju. Mi ovdje ne tražimo da se zaboravi ijedna žrtva, hrvatska ili srpska. Tražimo da se nijedna ne dijeli na važniju i manje važnu, na onu koja zaslužuje istragu i onu koja čeka uzalud. Izgubljene živote ne možemo vratiti, ali možemo izgovarati njihova imena naglas, da ostanu otrgnuta od zaborava čak i kad sve drugo u opustošenoj Lici šuti – zaključio je Milošević.

Da društvo u 2026. godini proživljava težak moralni uzmak i kapitulaciju pred desnim pritiskom, najbolje dokazuje usporedba s ne tako davnom prošlošću. Prije samo nekoliko godina, na komemoracijama Srpskog narodnog vijeća stajali su i predstavnici lokalnih, regionalnih i državnih vlasti hrvatske nacionalnosti, šaljući poruku o elementarnom ljudskom pijetetu i civilizacijskom iskoraku. Danas, u strahu od zamjeranja radikalnoj desnici i gubitka političkih bodova, ti isti dužnosnici uzmiču i bježe od komemoriranja srpskim civilnim žrtvama.

Ako vladajući politički predstavnici hrvatskog naroda te žrtve svjesno prepuštaju zaboravu, komemoracija u organizaciji Srpskog narodnog vijeća trebala bi djelovati i kao bolno otrežnjenje za hrvatski društveni mainstream. Pogled na današnji Komić i Liku, dalmatinsko zaleđe, Kordun, Baniju, zapadnu Slavoniju prilika je da većinski svijet konačno vidi što je zapravo napravljeno od ovog dijela teritorija Hrvatske: trideset i jednu godinu poslije, ova demografski i infrastrukturno zbrisana područja izgledaju sablasno zaboravljeno, napušteno i odbačeno, kao da uopće nisu dio Republike Hrvatske.

Tekst je prenet sa portala Novosti.