Srpska pravoslavna crkva sve bliža pozivu papi da dođe u Srbiju

Piše: Drago Pilsel

Poglavar Katoličke crve papa Franjo primio je u četvrtak 12. septembra u audijenciju Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije, na njegov zahtjev. Po ustaljenom obrascu Vučić je, nakon 35-minutnog razgovora s Papom u njegovoj Privatnoj biblioteci na II katu Apostolske palače sišao kat niže, na detaljniji politički razgovor s kardinalom državnim tajnikom Pietrom Parolinom, u kojemu su sudjelovali i članovi izaslanstava obiju strana. Glavna Vučićeva tema u Vatikanu bilo je Kosovo i njegovo međunarodno priznanje. “Idem u Vatikan da molim da ne priznaju Kosovo”, rekao je Vučić nekoliko dana prije posjete Vatikanu novinarima. Posrijedi je manevar za unutrašnju uporabu, jer je Vučić dobro znao da kuca na širom otvorena vrata. Sveta Stolica, naime, ne priznaje države prije negoli je o njihovu priznanju postignuta međunarodna suglasnost, ili na mirovnoj konferenciji, ili sa strane države od koje se neki teritorij otcijepio – a upravo Srbija odbija priznati Kosovo, nego ga tretira kao svoju “južnu pokrajinu Kosovo i Metohiju”, iako je u njoj izgubila svaku suverenost. Stanovit je presedan bio samo kada je Sveta Stolica priznala Sloveniju i Hrvatsku dva dana prije članica Evropske unije (koje nisu suglasne u pogledu Kosova) i nakon nalaza Badinterova povjerenstva. Vučić će, po svoj prilici, sada sebi pripisati u zaslugu što Sveta Stolica ne priznaje Kosovo kao suverenu neovisnu državu.

DAROVI: Ta tema nije bila izočna iz protokolarnih darova koje su razmijenili srbijanski predsjednik i rimski papa. Vučić je Papi darovao knjigu o crkvi sv. Nikole u Kosovu Polju, podignute 1940, a zapaljene i demolirane u martu 2004. u doba koje službena Srbija naziva općim “Šiptarskim pogromom nad Srbima na Kosmetu” (riječ je o nizu operacija etničkog “čišćenja” Srba, nakon kažnjenoga “jugoslavenskog” protjerivanja albanskog stanovništva s Kosova). Crkva je potpuno obnovljena. Od Pape je Vučić uzvratno dobio medaljon s Anđelom mira i Dokument o ljudskom bratstvu koji su nedavno u Dohi potpisali Papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyeb.

Vučić je preko Instagrama požurio objaviti da je Papi zahvalio što ne priznaje Kosovo. Naveo je da su razgovarali “o bilateralnim odnosima, evrointegracijama Srbije, regionalnoj i međunarodnoj suradnji”. Vučić je naglasio da je “suradnja između Srbije i Rimokatoličke crkve vrlo dobra i na izuzetno konstruktivnom nivou, uz obostrano uvažavanje”. Očito, još nije naučio da je crkva Katolička, dok obredi mogu biti rimokatolički, grkokatolički i tako dalje. Srbijanski predsjednik nije propustio iznijeti mnogobrojne optužbe na račun “privremenih vlasti takozvanog Kosova”. On kaže da “prištinska strana povlačenjem iracionalnih jednostranih poteza i konstantnim provokacijama, onemogućava bilo kakav dijalog i dogovor”.

Sveta Stolica je u svome Biltenu Vučićevoj audijenciji posvetila točno devet riječi, u koju su stale Vučićevo ime i titula. Vučić je srbijanskim novinarima na Trgu Sv. Petra rekao: “Volio bih da Papa posjeti Srbiju, ali za to je potrebna suglasnost Srpske pravoslavne crkve.” Prošlih dana srbijanska glasila pisala su da je “najintrigantnija tema srpsko-vatikanskih odnosa svakako […] mogućnost dolaska pape u Srbiju”. I ona su svjesna da za taj posjet nisu sazreli uvjeti, iako su poziv, nakon raspada druge Jugoslavije, upućivali Svetozar Marović, Boris Tadić i Tomislav Nikolić. Naime, pape ne putuju u državu ako ih ne pozove i vodstvo većinske religijske zajednice. U Srbiji je to, dakako, Srpska pravoslavna crkva, koja prema nekim tumačenjima insistira da joj se Sveta Stolica ispriča za štošta, od Jasenovca do Oluje. Istina je i to da srpski patrijarsi nemaju tako dobar odnos s Vatikanom kako ga imaju moskovski i sveruski ili drugi patrijarhati, dok između ekumenskih patrijarha u Carigradu (İstanbulu) i rimskih papa već pola stoljeća traju izvrsni odnosi.

Ovdje valja kazati da se, ipak, dok traje pontifikat pape Franje stvari pomiču, ne samo zato što je Franjo stavio Stepinčevu kanonizaciju ad acta. Moji su govornici iz redova srpskih vladika kažu kako se osjeća da bi većina članova sabora Srpske pravoslavne crkve, tjelo mjerodavno da se donese odluka o pozivanju pape, bilo kojeg, u Srbiju, ipak bila da ga se pozove. Trenutno boležljivi patrijarh Irinej (u stanovitoj je izolaciji i nije mi uspjelo doći ovaj puta do njega) možda i bi pozvao papu Franju k sebi: svjedočim da Irinej govori o Papi u superlativima i da ga duboko poštuje, ali čini se da Irinej ne bi sada ulazio u rasprave s onim članovima sabora koji misle da još nije vrijeme za tu posjetu.

ČEKAJUĆI 2020: Arhimandrit o. Danilo Ljubotina iz mitropolije zagrebačko-ljubljanske smatra da se između ostalog čega što će pokazati arhiv pape Pia XII koji se otvara istražiteljima u martu 2020. Te informacije o istini o ponašanju Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu ne zanimaju samo pravoslavne Srbe, već i druge zajednice, sumnjive prema ratnom papi. Jevreji su tu u prvom redu znatiželjnika. I Svetoj Stolici je jako stalo da se ta mutna pitanja što prije raščiste. Podsjećam na razgovor vođen 2010. u Buenos Airesu kada je sadašnji papa još bio tamošnji nadbiskup. Razgovor s rabinom Abrahamom Skorkom (vidjeti knjigu “O nebu i o zemlji”, Jorge Betoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, 2013. str 135 – 144) otkriva koliko je papi Franji zaista stalo do istine i zašto je odmah, čim je postao papa, požurio pokrenuti digitalizaciju cjelokupne arhive pontifikata Pia XII.

“Odlučio sam otvoriti vatikanske arhive za razdoblje pontifikata Pia XII. i to od 2. marta”, kazao je u ponedjeljak 4. marta papa Franjo koji je primio upravitelje Vatikanskog tajnog arhiva. “Crkva se ne plaši povijesti, dapače, voli je i htjela bi je voljeti više i bolje kao što je voli Bog! Dakle s istim povjerenjem mojih prethodnika otvaram arhiv i istražiteljima povjeravam to blago dokumenata”, kazao je Franjo. Za godinu dana će istražitelji moći konzultirati dokumente vezane za papu Pia XII., čiji je pontifikat trajao od 2. marta 1939. do smrti Eugenija Pacellija, 9. oktobra 1958., dakle prije, u vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Pio XII. je bio optuživan i da nije dovoljno učinio za zaštitu Židova. Podsjetimo da je papa Pacelli 1953. imenovao Stepinca kardinalom.

Na str. 140 tog hrvatskog izdanja čitamo ovaj odgovor budućega pape na pitanje židovskoga kolege o tome je li Crkva mogla učiniti više u zaštiti Židova u doba Drugog svjetskog rata? Bergoglio je rekao da na to pitanje on nema pravi odgovor i dodao: “Neka se otvore arhivi i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti, pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo to priznati”. Tako je i bilo! Čim je postao papa Franjo, Bergoglio je naredio digitalizaciju vrlo velike građe pontifikata Pia XII.

Srpska pravoslavna crkva, zaključujem, možda bi trebala učiniti uzvratnu gestu papi koji joj je toliko izišao u susret, ali oprez je razumljiv. Želja za istinom je uvijek valjan argument za oprez, ne i za neprijateljstvo. U svakom slučaju, SPC je sve bliža tomu da pozove papu u Srbiju. Za kraj, recimo i to da je Vučić imao riječi pohvale za mirotvorstvo ovog pape. Ocijenio je poslije razgovora s papom Franjom da je “jako bitna” uloga Svete Stolice u razgovorima o budućnosti odnosa Srba i Hrvata. “Jasno je svima da nas povijest i prošlost dijele, da imamo potpuno drugačiji pogled na ono što se događalo … Plašim se da ćemo, ako ne budemo odgovorni i ako budemo govorili o prošlosti, sve druge ojačati, a sebe oslabiti”, rekao je Vučić, sugerirajući da “moramo više poštivati jedni druge”.

Ćlanak je prenet sa Novog magazina.