Francesca Albanese: Genocid nad Palestincima otvorio je kolektivnu ranu

Autor: Sinan Gudžević; Izvor: Novosti

Razgovor sa Francescom Albanese, specijalnom izvjestiteljicom Ujedinjenih nacija za okupirane palestinske teritorije, vođen je u Novom Pazaru, u četvrtak 19. marta, dan nakon njenog nastupa u novopazarskom Kulturnom centru, ispunjenom do posljednjeg mjesta. Publika ju je dočekala oduševljeno, kao i u Beogradu dan prije toga. Uz nastupe je bila predstavljena i njena knjiga “Kad svijet spava” (“Quando il mondo dorme”) koju je ovih dana objavila Čarobna knjiga iz Beograda, u prevodu Gordane Subotić.

Francesca Albanese, može li se reći da vaš položaj, danteovski kazano per contrappasso, stoji sa položajem koji ima Roberto Saviano. Vas dvoje ste za ono što ste rekli, napisali i objavili dobili različite kazne: njega je camorra proglasila svojom metom, a dobio je zaštitu od države, čak od više država; vas je pak grupa od nekoliko država javno proglasila nepoželjnom osobom i izložila sankcijama, a niko iz struktura tih država nije vas uzeo u zaštitu.

Pa to je možda zgodno kazano, ali ne znam baš je li tačno. Slučaj Saviano je učinio da tema bude više Saviano nego sama Camorra, a u mom slučaju, dopustite da kažem, nastojim da se o meni govori malo. Mene su optužile, prijetile mi i vrijeđale me neke države, to jest grupa država, koje su najbliže Izraelu, one ga štite i daju mu oružje.

U tim zemljama postoje zajednice građana koji imaju i izraelsko državljanstvo, a uz to postoji mnogo ideoloških, političkih, vojnih i ekonomsko-financijskih razloga i interesa koji povezuju Izrael s nizom zemalja, a naročito s nizom ekonomskih sektora. Izrael je uključen u niz ekonomskih sektora koji su privlačni mnogima, posebno mjesto tu ima industrija oružja.

Moj rad se sastoji u tome da ukažem na sistemsku stvarnost koja uključuje mnoge zemlje i mnoge strukture unutar tih zemalja, posebno Big Tech, industriju oružja, banke i financijski sektor. Države koje moji izvještaji pogađaju okrenule su se protiv mene zbog tih izvještaja. Sjedinjene Države su mi zaplijenile stan u Americi, poništile mi kreditne kartice, ne mogu putovati u New York gdje je sjedište UN-a, a službenica sam UN-a! Među zemljama koje podržavaju sankcije protiv mene nalazi se i vlada moje domovine Italije.

Dakle, ono sa Savianom je neprimjerena poredba?

Ne osjećam se slično kao Saviano, svakako se ne osjećam slično, čak ni per contrappasso, vrlo sam različita od njega. Zato što, uprkos uvredama i optužbama, nastojim da ne govorim o sebi, osim ako me drugi upitaju. I dalje mislim da se ono što se događa meni događa zato što sam iznijela na vidjelo jedan sistem, stravično okrutan i nemilosrdan.

Želim da se nastavi govoriti o žrtvama tog okrutnog i nemilosrdnog sistema. Da se govori o žrtvama, a ne o meni. Ako bi se govorilo o meni, onda bih ja zakazala u svojoj namjeri i promašila bih u onome što istražujem i što saznajem i o tome podnosim izvještaje UN-u.

Ponavljam, o Savianu se mnogo više pričalo nego o zlodjelima koja je počinila camorra. U tome se ne prepoznajem sa Savianom. Osim toga, nikada neću zaboraviti kako je on, Saviano, čini mi se 2014. godine, kada je Izrael ubio 2.000 Palestinaca, od toga 500 djece, govorio o svjetlima Eilata. Bio je fasciniran idejom o Izraelu. Ne znam zašto, ali on, koji je svakako stručan i kompetentan za organizirani kriminal i borac protiv njega, nikada ne spominje Izrael.

Nikada nisam čula da je izgovorio riječ o Izraelu ili o ovom genocidu. A to je ključna stvar. I prekretnica. Postoji prije i poslije nje. Postoje oni koji su protiv genocida i oni koji ga toleriraju i koriste se njime. Mnogo je ljudi koji se još uvijek boje izraziti kritiku prema državi Izrael, i to nije u redu. Osobe s kulturom i od kulture posebno imaju veliku odgovornost, a sakrivajući se, ostavljaju još više nezaštićenima ljude poput studenata, aktivista i svih onih koji svakodnevno riskiraju svoj život.

Ali ima država koje vas podržavaju.

Ima dosta država koje me podržavaju i država koje me uistinu poštuju, poput Slovenije, poput Španije. Bila sam u Sloveniji, ondje su me primili predsjednica republike, premijer i ministri, vidjela sam da su bili iskreno sretni zbog susreta. Sretala sam se i s novinarima i običnim ljudima, ti susreti su me učvrstili u uvjerenju da radim važan posao, i vidjela sam da se cijeni što ga radim čestito i nepotkupljivo.

Ne osjećam se sama

Bilo je takvih susreta još.

Da, bilo ih je. Od vladara do novinara, ljudi, običnih građana i u mnogim drugim zemljama, u Španjolskoj i u Južnoj Africi, moje putovanje u Južnu Afriku bilo je ispunjeno plimom ljubavi. Uopće govoreći, ovo sve odražava trenutak velike krize koja, etimološki gledano, znači jasno razdvajanje, odnosno jasnu podjelu između onih koji vide genocid i žele ga zaustaviti i onih koji se drže tako da ga radije ne vide ili ih nije briga.

Živite, osim pod sankcijama, i pod stalnim i raznovrsnim prijetnjama. Kako se nosite s time?

Jeste, pod prijetnjama sam, ali pokušavam da vodim što normalniji život. Dakako, ja i moja familija se bojimo, jer smo posve svjesni kakvim se ljudima i sistemima suprotstavljamo, ali mi mislimo da je to ispravno, i za nas, za našu djecu i za sve koji vide što se događa, od Palestine, preko arapskog svijeta, do Venezuele. Danas je posve jasno da je ono što govorim ispravno. I posve je u redu to što činim, ja u to nemam sumnje. A svako valjda čini ono što može i čini kako zna.

Gledali smo hapšenja ljudi koji su izlazili na proteste protiv onoga što država Izrael radi u Palestini.

Jasno je da je previše ljudi bilo nepravedno uhapšeno i nepravedno optuženo, etiketirano za terorizam, to je jasno, a cijeli pokret solidarnosti s palestinskim narodom prolazio je i prolazi kroz tako namještena hapšenja i takve optužbe. Stoga je moja dužnost da radim ono što radim. Osjećam se vrlo nelagodno kada mi ljudi kažu da sam junakinja.

Nisam junakinja, nisam, nisam nikakva heroina, ne, ja sam osoba koja radi svoj posao i to radi s potpunim uvjerenjem i integritetom. To bi trebalo da bude norma, a ne izuzetak. Nisam predstavnica Palestine, ja sam službenica UN-a zadužena da izvještava o stanju na okupiranim područjima Palestine, u Pojasu Gaze, u Istočnom Jerusalemu i na Zapadnoj obali.

U knjizi “Od ekonomije okupacije do ekonomije genocida” sažeto i jasno pokazujete kako je velik broj privatnih i državnih korporacija u svom djelovanju udružen da vrši nasilje i da provodi genocid.

Da, to je podijeljeno na državne i privatne strukture i korporacije. Nakon oktobra 2023, dugogodišnji sistemi kontrole, iskorištavanja i pljačke transformirani su u ekonomske, tehnološke i političke infrastrukture mobilizirane su za vršenje masovnog nasilja i neviđene destrukcije. Entiteti koji su prethodno omogućili eliminaciju, zatiranje i progon Palestinaca profitirali su od toga kroz ekonomiju okupacije, pa su, umjesto da se iz nje povuku, sada uključeni u ekonomiju genocida. U toj knjizi-izvještaju pokazala sam kako se osam ključnih sektora, koji djeluju i zasebno i međusobno ovisno kroz osnovne stupove izraelske kolonijalne ekonomije zasnovane na depopulaciji i nasilnoj zamjeni stanovništva, prilagodilo genocidnim praksama.

Ima dosta država koje me podržavaju i država koje me uistinu poštuju, poput Slovenije, poput Španije. Bila sam u Sloveniji, ondje su me primili predsjednica republike, premijer i ministri, vidjela sam da su bili iskreno sretni zbog susreta

Suočavamo se s više sporenja po pitanju genocida. U svojim izvještajima iznijeli ste jasne dokaze o genocidnom karakteru izraelskih napada na okupiranim područjima. Kako se definira genocid?

Komisija koju je imenovao UN u New Yorku zaključila je da postoji genocid. Izraelski povjesničari kažu da je to genocid. B’Tselem, izraelska organizacija za ljudska prava, naziva to “našim genocidom”. Izraelska nevladina organizacija Physicians for Human Rights – Israel isto ga naziva genocidom. Društvo za istraživanje genocida to naziva genocidom.

Na kraju, komisija UN-a za istraživanje o Izraelu i Palestini, nakon dvije godine istraga sa svjedočenjima vojnika i analizama dokumenata, zaključila je da je to genocid. Ja želim jednostavno opovrgnuti argument da nema stručnosti za utvrđivanje da je ono što se događa u Gazi genocid. A Međunarodni sud pravde je još u januaru 2024. donio odluku po tom pitanju, ističući rizik od genocida i aktivirajući obaveze država da ga spriječe.

Dakle, još tada, u tom trenutku, nismo mogli reći da ne postoje elementi za govor o genocidu. Zato što je već tada, na osnovu relevantnih pokazatelja, upozoreno na obavezu da se genocid spriječi. A otada do danas je stvar višestruko pogoršana. To podrobno iznosim u knjizi od šest izvještaja pod naslovom “Inside”. Voljela bih da se ta knjiga prevede sa engleskog i talijanskog na druge jezike. U njoj je dovoljno dokaza o genocidu.

Put do genocida počinje dehumanizacijom, koja je stalni faktor represivnog režima. Apartheid počiva na dehumanizaciji Drugoga. Genocid počiva na tome, jer je omogućen dehumanizacijom drugih. Prije mnogo godina pročitala sam svjedočanstvo vojnika koji je, kada su ga pitali zašto bi ubio – dakle, izraelski vojnik je u pitanju, koji bi ubijao, tukao i hapsio djecu – pitao “koju djecu”, jer on i oni s njime ne vide djecu, za njega i njih su to u najboljem slučaju “mladi odrasli” koji su “teroristi u nastajanju”. To je primjer dehumanizacije, a ova vodi i masovni zločin.

Da, Konvencija o genocidu, paragraf 2. i paragraf 3., navodi zločine genocida. Ali djela genocida, ono što čini genocid, jest članak 2., koji implicira “namjeru da se uništiti” neka zajednica – nacionalna, rasna, etnička ili vjersku skupina – kao takva. E to “kao takva”, i ono što slijedi, kad se kaže “u cijelosti ili djelomično” kroz jedno od ovih djela, koja ću vam reći, čine genocid. A ta djela koja ću vam reći čine ubijanja, čine nanošenja teških tjelesnih ili duševnih ozljeda članovima skupine – kao takvima.

Onda tu dolazi stvaranje uslova života takvih da omogućavaju uništenje. Šta to znači: ako vas ostavim bez vode, bez hrane, bez struje, bez lijekova, a za to vrijeme vas gađam bombama i snajperskom vatrom, i govorim vam “idite tamo” i bombardiram vas ondje, pa vas bombardiram ovdje – postoji velika mogućnost da time stvorim uslove za uništenje, kada vas izgladnjujem i uništavam vam mogućnosti za život. Ta masovna ubijanja, izgladnjivanja, mučenja, etničko čišćenje, otimanje imovine Palestincima i doseljenički kolonijalizam, to je svijet u kojem se godinama nalazim i neću odustati da o tome obavještavam svijet.

Smatram da posebno oni koji su na vlasti u Njemačkoj – ne svi Nijemci, apsolutno ne – pokazuju aroganciju i neznanje prema povijesti koji su neoprostivi. Ne samo da pokazuju da ništa nisu razumjeli, da nisu naučili ništa iz prošlosti, nego se gotovo time ponose

U zahvalama koje zaključuju vaš dekalog, nazovimo tako knjigu “Kad svijet spava”, nalazi se i ohrabrenje koje vam je iskazao muž: “Hajde, samo udri, jer kada si brutalno iskrena, ljudi te još više vole.” Koji bi to bili ljudi kojima se tako, još više, sviđaju vaše priče?

Ljudi vole iskrenost. Ovaj genocid je otvorio kolektivnu ranu, ranu zajedničke svijesti i savjesti. Imamo zajedničku svijest koja se zapravo sastoji od algebarskog zbroja svih naših svijesti. To je nešto više, jer kolektivna svijest je ta koja može proizvesti promjenu, kulturnu promjenu, društvenu promjenu.

Ovaj genocid je otvorio veliku ranu ostavljajući ljude u nevjerici. Toliko ljudi kaže: “Kako je moguće da se ovo događa pred očima ovoga ovolikog svijeta? Zar oni koji su na vlasti neće da učine ništa?” Pa je nastala neka vrsta afonije, nedostatka riječi. I ja sam ispunila prazninu koju je stvorila ta afonija, objašnjavajući i pričajući o Palestini, njenim ranama, njenim kricima i glasovima, iznevjerenim obećanjima pomoći, nastojala sam da oživim ponegdje i da stvorim i leksik i leksikon za ono što se događa, da objasnim šta je genocid, a šta je okupacija.

I da podrobno objasnim zašto je izraelska okupacija nezakonita, zašto uz nju idu raščovječenje i aparthejd. Sve što činim činim zato da se ljudi osjećaju manje bespomoćno, da uz osjećaj imaju i znanje: da kažu kako nisu ludi kada zaključuju da je monstruozno ono što Izrael čini na okupiranim područjima.

I vidim, vidite i vi, tu bezgraničnu ljubav ljudi oko mene, kao u Novom Pazaru, ali i u Beogradu, a i kamo god odem, vidim ta masovna okupljanja, hiljade ljudi dolaze da čuju predstavljanje moje knjige. Radim na još jednoj knjizi, nju sada čita moj muž Max. Mislim da je i ona lijepa, različita je od ove, naslov joj je “Kad se osvijestimo” (“Alla luce del risveglio”) i govori o svijesti i savjesti i što učiniti sa sviješću i savješću.

Ali nije bilo masovnih demonstracija protiv onoga što Izrael čini.

Nije bilo. Sjećam se kada se događao genocid u Bosni, ljudi u Italiji nisu krenuli u proteste. Nije bilo šoka! Ali zašto? Sjećam se tih slika. Znali smo, znalo se, dobro se znalo, vidjelo se šta se događa. Dobro se sjećam poziva pape da bosanske žene ne pobace nakon što su bile silovane, da u djeci koju rode ne vide agresora, da učine sve da ne osjete posljedice masovnih silovanja, dobro se sjećam.

Zašto? Zato što ideja o kolektivnom silovanju ne pokreće ljude da izađu iz kuća i protestiraju za pravdu. Nije bilo masovnih protesta nakon pokazivanja slika koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini, niti nakon snimaka onoga što se događalo na Kosovu, onoga što se pod Miloševićem dešavalo Albancima s Kosova, ali i onoga što se dogodilo kosovskim Srbima. Zašto te stvari nisu stvorile neki masovni protest, ne znamo, ali ovaj izraelski genocid nad Palestincima je stvorio značajno raslojavanje, načinio je pukotinu između onoga što se razumije i onoga što se može.

Ovo je krajnja tačka sa koje se moramo vratiti. Ne može se živjeti na vagi na taj način; ili će se odustati od takvog puta ili će se ići prema totalitarizmu, sjetimo se Hannah Arendt je napisala predivne stranice o totalitarizmima. Jer se više ne razlikuje istina od laži, to je ono što imamo sada. Postoji zapravo preokret – netačne informacije, manipulacije, laži. Kao ono: Gazu ćemo pretvoriti u rivijeru za milijardere, je li tako, ha? Ima da bude prekrasno, je l’ da, Palestinci iz Gaze će imati sve što im treba.

O čemu se tu radi? Apsolutni, besramni nedostatak poštovanja prema tim Palestincima, mi ga osjećamo, ja to osjećam. A svi koji to osjećaju, prepoznaju u meni jednostavno glas poštenja. I to je sve. Zbog toga kažem da je u mom slučaju ipak nešto mnogo više i da ja mnogo više osjećam podršku i ljubav ljudi nego što je to bilo s drugima ranije: zbog toga se ne osjećam sama.

Arogancija je arogancija

Bilo je i u Italiji ljudi koji su se suprotstavljali sistemu.

Da, bilo ih je. Na primjer antimafija suci Giovanni Falcone i Paolo Borsellino. Oni su se suprotstavili sistemu. I bili su sami u smislu da nije bilo one, da je tako nazovem, široke narodne podrške i ljubavi na ulicama koja danas prati mene. Znali su da se doista sukobljavaju s nečim monstruoznim, ali su, uprkos strahu, išli naprijed. Jesu poginuli, ubijeni su, ali mnogi drugi nisu.

Tek kad su njih dvojica poginula, počela se formirati masovnija podrška onome što su oni činili. Ponavljam ono što sam sinoć rekla studentima kad su me pitali: “Zar se ne bojite, kako nastavljate?” – bojim se dakako, ali ako mi se nešto dogodi, tu ste vi – nastavite vi; to je kao djelovanje antitijela, zar ne?

Imali ste mučno iskustvo s prošlogodišnjim nastupima u Njemačkoj. Rekli ste na kraju da vam je nedostajalo zraka. Kako se događa, kako se dogodilo?

Dogodi se. A arogancija je arogancija. Smatram da posebno oni koji su na vlasti u Njemačkoj – ne svi Nijemci, apsolutno ne – pokazuju aroganciju i neznanje prema povijesti, nešto posve neoprostivi. Ne samo da pokazuju da ništa nisu razumjeli, da nisu naučili ništa iz prošlosti, nego se gotovo time ponose. Oni pretvaraju svoje neznanje i oholost u oružje koje slabi i dovodi u opasnost njihove vlastite ljude.

I ono što se događa u Njemačkoj je iznimno opasno; ovo savezništvo, to postrojavanje Njemačke i Italije plaši me jer me podsjeća na ono što se već dogodilo prije stoljeća s te dvije države. Sa populističkim glasovima koji ih vode, koji manipuliraju javnim mnijenjem – plaše me, zapravo me jako plaše. Prošle godine su u Njemačkoj moji nastupi bili dogovoreni, pa su bili otkazani. Samo u Berlinu dva puta otkazani. Na kraju sam nastupila u prostorijama ljevičarskog lista Junge Welt, nakon što je moj nastup na Freie Universität zabranio rektor!

Ali ja sam u septembru 2025. opet boravila u Njemačkoj, pozvala me ta ista struktura koja je nekoliko mjeseci ranije otkazala moju tribinu: Freie Universität u Berlinu. Vratila sam se, jer je 70 akademika reklo da neće sudjelovati na godišnjem skupu The European Society of International Law – ne dolazimo ako ne pozovete Francescu Albanese! Eto, tako se to radi kada te neosnovano napadnu: mora postojati skupina koja se suprotstavlja. I došla sam, i bila, a Freie Universität se zove i dalje Freie Universität. Moramo razmišljati u terminima “mi”, a ne “ja” – to je naša snaga, ako u tome uspijemo.

Kako vi kao pravnica tumačite ono što Njemačka radi povodom rata protiv Palestine i Palestinaca?

Njemačka je saučesnik u genocidu; drugi je najveći izvoznik oružja u Izrael. Pružila je i neprekidno pruža političku, ekonomsku i financijsku podršku Izraelu u najžešćoj, najtežoj fazi napada na Palestince. Ispravno je ono što je učinila Nikaragva, koja je Njemačku optužila na Međunarodnom sudu pravde za saučesništvo u genocidu.

Ali je sramotno i ono što Njemačka radi protiv vlastitih građana sa ciljem da utiša njihovu kritiku genocida, sve je to sramotno, jako sramotno. To gušenje slobode govora, cenzura medija. Ne zaboravimo ni Austriju, Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italiju – gdje sve nisu bili hapšeni i pretučeni oni koji su se pobunili protiv genocida?! To bi nas trebalo zabrinuti: zašto je policija digla palice protiv na one koji su protestirali protiv genocida?

Krši li Njemačka vlastiti Ustav, na primjer prvi članak Ustava koji počinje: “Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno.” Ili peti članak koji završava riječima: “Nema cenzure.” Čini se da ovi iskazi više ne vrijede.

Vrijede u svijetu rase, gdje se pod pojmom čovjeka misli zapravo na neku vrstu nadčovjeka, a oni ostali su ništa. Nedavno je onaj njemački funkcioner rekao kako se Iranci ne mogu pozivati na međunarodno pravo. Ja pitam: a mogu li se Palestinci? Ta razlika između čovjeka i čovjeka, ovisno o tome gdje padaju njemački interesi, predstavlja nadgrobni kamen na njemačkom Ustavu.

Kada danas kažu, naša je deviza raison d’être države Izraela i poštivanje međunarodnog prava – to postaje oksimoron, to ne ide zajedno. Podrška Izraelu danas znači kršenje međunarodnog prava. Kako to onda pomiriti? Jer ono što Njemačka radi nije zaštita Izraela – takva “zaštita” gura Izrael prema samouništenju, Izrael neće izdržati ako ovako nastavi.

Palestincima se u Njemačkoj zabranjuju protesti, zabranjuje im se nošenje palestinskih marama, uvedena je cenzura. Slogan “Od rijeke pa do mora” smatra se antisemitskim. A Jevrejima u Njemačkoj je, čini se, previše toga dopušteno, ponekad se čini da im je dopušteno sve.

Ne mislim da je to baš sve tako, jer sam vidjela kako Njemačka hapsi i Jevreje. Godina 2024. bila je godina u kojoj je Njemačka uhapsila najviše Jevreja – najveći broj Jevreja od Drugog svjetskog rata – i to onih koji su protestirali protiv izraelskog genocida. Dakle, po mom mišljenju, nema neke velike razlike između statusa Palestinaca i Jevreja anticionista u Njemačkoj, Njemačka štiti cioniste, ne štiti Jevreje.

Riječju, ono što je Cesare Beccaria napisao izbrisano je – vratili smo se unatrag 200 godina. Ono što je Izrael učinio u ovih dvanaest mjeseci prema palestinskim zatočenicima i zarobljenicima predstavlja ukidanje međunarodnog prava – svih onih 200 godina međunarodnog prava. Masovna mučenja, iživljavanja i silovanja, sve je dokumentirano, a u toj masovnosti ima nepodnošljivih primjera lične samovolje Izraelaca, koja, čak i ako nije bila naređena od neposrednih zapovjednika, nije bila ni kažnjena niti procesuirana.

Srbija prodaje oružje Izraelu. Predsjednik Srbije nedavno je izjavio da će Srbija nastaviti da naoružava Izrael.

Srbija je već duže vrijeme saučesnik u genocidu nad Palestincima. Ona Izraelu šalje municiju i oružje, a tu municiju Izraelci upotrebljavaju da ubijaju Palestince. To ubijanje je masovno, a prethodilo mu je i prethodi mu dehumanizacija i aparthejd. Današnja Srbija podržava taj takav Izrael i time se nalazi u grupi zemalja koje su odgovorne za kolektivni genocid nad Palestincima.

Taj je genocid kolektivan, nešto što dosad nije viđeno, a vidim da masovne pobune protiv toga u Srbiji nema, a nema ni protiv uloge Srbije u naoružavanju Izraela. Od Izraela Srbija nabavlja i oružje i sisteme za nadzor. Srbija krši međunarodno pravo, jer pomaže državi koja vrši genocid, koja dakle masovno ubija, masovno izgladnjuje, sistematski muči, diskriminira i progoni pripadnike palestinskog naroda, zato što su Palestinci.

Sve države, članice Ujedinjenih nacija dužne su da poštuju Međunarodno pravo i da ne pomažu onim državama koje to pravo krše. Treba podsjetiti da sada postoje dva postupka pred Međunarodim sudom pravde za genocid. To je onaj isti sud koji je Srbiju proglasio odgovornom za genocid u Bosni.

Tekst je prenet sa potala Novosti.