Podijeliti patnju

Autor: Bojan Munjin, Izvor: Novosti

Bili smo mladi, puni života, lijepi i radoznali. Najšarmantniji od nas jednog dana odlučio je sebi oduzeti život. Zašto je to učinio taj tako nadareni mladi čovjek, nikada nismo saznali. Ovo je istinita priča. Takvih priča, nažalost, oko nas ima puno; one dolaze iznenada, grubo i silovito, zatiču nas nespremne, a grozničavo prebiranje po mislima zašto se to dogodilo traje vrlo dugo.

Predstava “Matija” o mladom i simpatičnom čovjeku s osmijehom punim života, koji je sebi oduzeo život, također je istinita priča. Nastala je prema istoimenom romanu koji je napisao Matijin otac, novinar Drago Hedl, koji je u tom “dnevniku očaja” opisao čitavu tragediju. Predstava se igra u produkciji nezavisnog kazališta Arterarij, na komornoj pozornici u Petrovoj ulici u Zagrebu, a karte za nju uglavnom su rasprodane.

Prema ozbiljnim i zabrinutim licima žena i muškaraca u publici shvatili smo da nisu došli gledati predstavu samo da bi nešto novo saznali o samoubojstvu, nego zato što su željeli podijeliti osjećaj da velika osobna patnja govori na posredan način i o životnim ožiljcima koji su bliski većini nas. To breme, u kojem ima nesreća, bolesti i smrti, može nas slomiti ili uz duboke ožiljke moramo nastaviti živjeti.

Ova predstava, koja govori o tome kako su se Matijini roditelji nosili s tragedijom smrti sina, na neki nevidljivi način ujedinila je i publiku u solidarnosti, kako sa stvarnim akterima ove priče tako i sa zajedničkim osjećajem života, koji je, nažalost, takav da sreće u njemu nema puno, ali tuga nas zato rado čeka iza ugla.

Glumci ove predstave, Doris Šarić Kukuljica (majka), Dražen Bratulić (otac) i Domagoj Ikić (Matija), izvrsno su i s mjerom odigrali svoje uloge, ali im treba čestitati i na vrlo obzirnom odnosu prema publici, koja je na granici suza pratila izvedbu.

Ova tragična priča nije mogla biti blaža nego što je bila, i ova predstava zaista pokazuje kako se ljudi nose sa bolom, u kazalištu, ali i u magmi života izvan njega. Ili, kako bi rekao redatelj ove predstave Patrik Lazić: “Jedna od glavnih razlika između dobrog i lošeg kazališta jest u tome pruža li ono nadu u životu ili ne.”

Matija Hedl je bio student generacije na prestižnom sveučilištu Yale i kasnije je u Americi godinama bio vrlo uspješan znanstvenik na području biokemije. U zadnjem pismu ocu on piše: “Ja jednostavno više nisam mogao dalje. Pomozi malo mami i budi uz nju. Voli te Matija.”

Zašto Matija nije mogao dalje? U predstavi saznajemo da je iz Amerike roditeljima javljao da mora neprestano raditi da bi držao glavu iznad vode i to je trajalo godinama. Majka je bila zabrinuta, a Matija je uvijek odgovarao: “Ne brini mama, mogu ja to.” Ne, on to nije mogao i pitanje je tko bi mogao.

Ultimatum uspjeha u Americi oduvijek bi okrutno ispljunuo sve one koji pod tim pritiskom nisu željeli trčati. Prema nedavnom izvještaju CNN-a, stopa samoubojstava u Americi danas je najviša u historiji ove zemlje. Matija je sanjao da jednog dana otvori malo privatno kazalište, a ne da trči od jutra do sutra.

U predstavi se njegovi roditelji neprestano pitaju da li su mogli nešto učiniti – nisu, bili su dobri i brižni mama i tata. Ključno je, međutim, pitanje kako se može izbjeći sumanuti kotač egzistencije koji se danas okreće sve brže i koji ljude tjera da zderu svoj osmijeh s lica ili ih prisiljavaju na nemoguće: da umru ne bi li postojali. Nakon predstave, među nijemom publikom bila je i jedna gospođa koja je stajala sa strane, a onda je izgovorila rečenicu: “I moj sin se ubio.” Publika se polako razilazila, a Petrova ulica svjetlucala je od kiše.

Tekst je prenet sa portala Novosti.