Riječima o ništavilu smrti

Autor: Jaroslav Pecnik, Izvor: Novi magazin

Knjiga Drage Hedla Matija (Telegram, Zagreb 2024), jednog od naših najboljih i najuglednijih novinara, s međunarodnim renomeom, ali i superiornog pisca niza čitanih romana i publicističkih djela, po mnogočemu je posebna; prije svega jer to je knjiga očajnog oca o Matiji, sinu jedincu, mladom i uspješnom znanstveniku na slavnom američkom sveučilištu Yale koji, po svemu sudeći godinama pritiskan sve jačom i nepodnošljivijom depresijom, a o kojoj samozatajan, kakav je bio i kako druge ne bi opterećivao, nikome ništa nije govorio, da bi na kraju, kad ni uz pomoć psihologa nije našao rješenje i kad se više nije mogao, znao, satjeran na ivicu ponora nositi s izazovima nesavladive patnje, odlučio prekratiti muke tako što si je u hotelskoj sobi (u New Havenu), uz punu svijest svog čina (o čemu svjedoče pisma koja je ostavio posebno majci i posebno ocu) oduzeo život. 

Ta, sama po sebi za svakog roditelja neprihvatljiva, šokantna vijest i strašna činjenica odjeknula je poput groma iz vedrog neba, posebice jer ništa izvana nije upućivalo s kojim i s kakvim se to problemima ovaj mladi, svestrano obrazovani i talentirani mladić, pomalo samotnjak i zaljubljenik u operu, zapravo, već zreo čovjek, pred kojim je stajala sjajna akademska karijera, nosi i(li) suočava. Ujedno, to je i bolna, potresna, ali i literarno, stilski, impresivna knjiga, odnosno priča (koja da je sreće nikada nije trebala biti napisana) kojom se autor pokušava riječima (a čime bi rasni pisac kao što je to Hedl i drugim mogao) suočiti s nenadoknadivim gubitkom sinovljeve smrti, tako da njegov rukopis na neki način postaje i knjiga iskupljenja, traženja načina kako se, nakon boli koja ne prestaje, nositi s bezdanom ništavila, životom, u kojem zapravo ništa više nije važno i u kojem ništa više nema smisao.

Najgore čime Bog može kazniti roditelje jest da nadžive vlastito dijete, da ga moraju sahraniti, a posebice kao u Matijinu slučaju suicida, ostatak cijeloga života, trajno i opsesivno (će) se preispitivati gdje su i kada to (po)griješili, jesu li taj neshvatljivi čin svoga sina mogli nekako spriječiti; kako da nisu prepoznali signale da se nešto zbiva s njihovom djetetom, pa makar u svemu tomu i nema(ju) nikakve izravne krivnje, oni će se tim tegobnim dvojbama nastaviti, sve do kraja života samokažnjavati, jer se valjda drukčije i ne može. 

Knjiga, ne slučajno i s razlogom je podijeljena u 37 poglavlja, upravo koliko je dana proteklo od Matijine smrti (14. listopad 2018), pa do trenutka, kada su Hedlovi konačno uspjeli srediti kompliciranu papirologiju i sinovljevo tijelo, uz niz prepreka i gotovo nevjerojatnog šlamperaja američke administracije, prevesti zrakoplovom iz Chicaga, čudnom putanjom preko Londona i Istanbula u Osijek i njegovu urnu u rodnom gradu dostojno položiti u grob. Ujedno toliko ima i slika iz Matijina života, od najranijeg djetinjstva, do školovanja u Americi, gdje je i proveo (naj)veći dio svog života. 

U tih 37 simboličnih, ali i teških poglavlja sabijena su sva ona sjećanja vezana uz Matijin život, sve ono po čemu su ga roditelji pamtili, sve ono što je činilo i ispunjavalo smisao njihovih života. Ujedno je to i dnevnik jedne ogromne, nepodnošljive tuge i boli, odnosno kako je to kao zaključio, pisac pogovora Miljenko Jergović. „To je knjiga o onome što živa ljudska usta ne mogu izreći. Ne mogu, ali moraju. Knjiga o ocu i sinu. I knjiga o tomu koliko je život lijep. I koliko u životu boli sve što je lijepo“.

Kako se pomiriti s neprihvatljivim? Kako je u jednom brojnih intervjua povodom knjige rekao sam autor: „Dugo sam se lomio trebam li ući u taj osobni, duboko intimni svijet i podijeliti ga s javnošću“ i na koncu je odlučio, „moram napisati knjigu, moram je zbog sina kojeg više nema, zbog svega što je činio prije one teške odluke da napusti svijet“. Knjigu je pisao gotovo godinu dana i pri tomu se bojao, osjećao „užasan strah da nije otišao preduboko u dijelove duše koji se nikome ne otvaraju“. Nije se štedio, želio je biti posvema iskren i bez zadrške, ikakvih ograda propitati vlastite postupke i sebi samome odgovoriti na pitanje: kakav je to on u stvari bio otac? U sebi i za sebe istražiti u čemu je kao otac (ali i suprug) griješio i tu svoju stvarnu ili umišljenu krivnju, koja je mogla i vjerojatno dijelom i jest djelovala na Matijino djetinjstvo i odrastanje (očeva stalna izbivanja iz kuće, rastava roditelja, rat itd.), na njegovo osjetljivo biće i senzibilnu dušu, ne iznosi, kako bi se opravda(va)o, tražio nekakvo isprazno razumijevanje, utjehu i(li) samilost) okolice i čitateljstva, već samo s nepodnošljivom boli konstatira činjenice, kako ih, nakon svega sam vidi i bez ikakve lažne patetike.

Naravno, žali što sve, ili barem većinu toga nije (u)činio drukčije, što je krio, nekako se stidio iskazati osjećaje prema sinu, što ga nije češće (za)grlio, kojeg je beskrajno volio i s kojim se itekako s pravom i razlogom imao i zašto ponositi, ali eto sve je to nekako, ni sam ne zna zašto zaobilazio, odlagao za kasnije, škrtario na iskazivanju emocija kao da se za sve još uvijek ima vremena na pretek, da bi se u jednom trenutku, hipu sve preokrenulo i nestalo. Riječi, priča, sjećanja, uspomene, čak i fotografije vremenom ipak blijede, malo pomalo se (is)troše, ali i svjedoče o voljenom biću, bilježe trenutke za vječnost i utoliko je Dragina potreba napisati knjigu, sažeti, sabiti u cjelinu sve što se u njemu i s njim događalo i (na)kupilo i što ga je mučilo svih proteklih godina, a ne samo neposredno nakon sinovljeve smrti, više nego razumljiva potreba.

Ili, kako je to u svom nedavno objavljenom eseju o boli, naslovljenom Hedlova knjiga iskupljenja; preispitivanje vlastite odgovornosti i opsesivno traženje krivca s puno razumijevanja, napisala Slavenka Drakulić: „Otac-pisac ne može a da ne piše, da ne traži riječi, da ne ispituje svoje osjećaje, da ne izvrće kožu i utrobu. Makar bile jadne i potrošene, nedostojne i preslabe, riječi su jedino sredstvo koje mu preostaju da tu bol pokuša artikulirati sebi i drugima“. I u tom je pogledu to i više nego iskreno i pošteno napisana knjiga; jedinstvena, dobra knjiga, ako je u ovom slučaju i kontekstu uopće primjereno rabiti navedeni pridjev, međutim autor napominje kako mu je pri pisanju ambicija bila pokazati i nešto više od same priče; upozoriti kako sličnih primjera u našem okruženju ima daleko više no što to uopće možemo pomisliti, kako mu je nakon promocija knjige prilazilo dosta ljudi, sa istim ili sličnim tragičnim iskustvom i zahvaljivali mu što je imao hrabrosti, smogao snage u javni prostor iznijeti svoju, a u biti i njihovu priču, jer samoubojice su društveno (i vjerski) stigmatizirane; priče o samoubojstvu najbližih, na našim prostorima još uvijek su tabu tema, kao da se radi o kužnim bolesnicima i neizlječivim bolestima koje je najbolje izbjegavati, kao da osobe koje su sa pokojnikom bile bliske prenose nekakvu zaraznu bolest.

Dakle, Hedlova knjiga nije samo nekakva minuciozna rekonstrukcija slijeda događaja, iako je naravno i to, jer kronologija je neophodna kako bi se shvatila povijest, pozadina i kontekst priče, ali se u prvom redu ipak radi o autorovom izvrsnom fabuliranju i kombiniranju različitih narativnih uglova, tako prepoznatljivom i majstorski korištenom, posebice u njegovim krimi-romanima; dakle, svojevrsnoj chiaroscuro tehnici, u kojoj se isprepliću svijetli i tamni tonovi i igre sjena, čime je pokazao zavidnu vještinu svog raskošnog rukopisa, kao i (samo)kritičku disciplinu i kontrolu, kojom se (o)branio od sentimentalne patetike, od tog po vrijednost teksta pogubnog klišeja, koji se dakako nikada u ovoj vrsti literature ne može posvema do kraja izbjeći, ali joj je autor dao pravu mjeru, odredio granice do kojih se može ići i pri tomu ih nikada prekoračiti i tako opteretiti banalnostima, čime je samo potvrdio vlastite, od ranije poznate i priznate kvalitete umijeća pisanja, a koje je u ovom štivu doveo gotovo do savršenstva.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.