Dino Mustafić: Nada koju su doneli studenti može biti silovita, snažna, kao nacrt budućnosti koji nam otvara novu perspektivu na Balkanu

Razgovarala: Radmila Radosavljević, Izvor: Danas

Sarajevski reditelj koji je režirao više od 100 predstava klasičnih i savremenih pisaca (igrane su širom regiona, kao i u nekim evropskim i svetskim teatrima), naklonošću naše publike i kolega davno je postao i beogradski, a posle brojnih ostvarenja na našim scenama koja su osvajale nagrade na domaćim i regionalnim festivalima („Pred penzijom“, „Rođeni u YU“, „Mali mi je ovaj grob“, „Novo doba“, „Paravani“, „Život se sa mnom mnogo poigrao“, „Sanjao sam da sam se probudio”..), ponovo je doživeo ovacije.

Na Svetski dan pozorišta, 27. marta, na Velikoj sceni Beogradskog dramskog sa njegovim rediteljskim potpisom premijerno je izvedena drama „Svaka ptica svome jatu“ libansko-kanadskog pisca i glumca Važdija Muavada. Priča prati tri generacije jedne jevrejske porodice u razdoblju od Drugog svetskog rata pa sve do danas, i bavi se potragom za identitetom u najopštijem smislu reči, kod svake ličnosti, ostavljajući svakom gledaocu da sam sebi odgovori šta je u životu spas, šta je istina, šta je ljubav…

Pre ove predstave, na repertoaru Beogradskog dramskog gledali smo Mustafićevu „Noć Helvera“ po drami Ingmara Vilkvista (najnagrađivanija predstava u istoriji bosanskohercegovačkog pozorišta), koja je na ovu scenu stigla iz sarajevskog Kamernog teatra 55, posle fenomenalnog uspeha i na gostovanjima u Evropi, Americi, Aziji, Africi.

Radnja ovog komada događa se 30-tih godina prošlog veka, u doba nacističkog „čišćenja rase“, kada su u ime „zdravih i čistih“ arijevaca nacisti ubili više od 300 hiljada bolesnih ljudi, najviše duševnih bolesnika i hendikepiranih, među kojima je bilo i oko 20 hiljada dece sa posebnim potrebama.

Nekako se nameće da razgovor započnemo i sa „Noći Helvera“, koja se u BDP – u dugo igrala na „kartu više“ – kako biste je uporedili sa novom predstavom „Svaka ptica svome jatu“, a obe priče se, svaka na svoj način, i iz različitih vizura bave pitanjem identiteta?

– Fašizmu je uvijek potreban vječni neprijatelj i određivanje prema drugom i drugačijem, a nasilje je bitan preduslov svakog fašizma. Fašizam je uvijek na istorijsku pozornicu dolazio u ime slobode, a nudio se pod etiketama konzervativizma i nacionalizma. Vidjeli smo kako se ljudima na Balkanu servirala ideja da im se identitet temelji isključivo na pukom slučaju kada su rođeni kao pripadnici ovog ili onog naroda ili neke druge zajednice. Ovdje si rođen, ovo je tvoj narod, vjera, pleme i identitet. I taj štos, ta ideološka magla uvijek upali.

Ključno pitanje koje ove predstave postavljaju nije definisanje identiteta, već pitanje – zašto toliki broj ljudi u savremenom svijetu, a i kroz čitavu istoriju čini zločine u ime svog vjerskog, etničkog, nacionalnog ili nekog drugog identiteta. Identitet je promjenjiv i pluralan, kompleksan. Ponekad i nepredvidljiv. Razni su uticaji, naslage.

I sve to nije razvodnjavanje identiteta, već ukazivanje na svo bogatstvo različitosti koju čovjek iskušava u toku svog života koje ga na kraju određuje kao autonomno, samosvjesno ljudsko biće. A ne biće mase ili krda. To su moje opsesivne teatarske teme o kojima promišljam kroz različite tekstove, u kojima ne nudim odgovor, već postavljam pitanja i slikam karaktere svojih junaka oblikujući priču koju želim podijeliti sa publikom.

„Svaka ptica svome jatu“ je potresna porodična drama, premijerno izvedena u Parizu 2016, u teatru „La Colline” koji poznati libanski pisac Važdi Muavad vodi kao umetnički direktor, a u fokusu ima ljubavnu priču koju njeni junaci, iako su se sreli u Njujorku ne mogu da završe hepiendom, jer je za njihova društva to nedopustivo – on je Jevrejin, ona je Amerikanka palestinskog porekla…Šta se u suštini krije iza takvih zabrana, iza pozivanja na nacionalnost i na uverenje da je moj narod „bolji od drugih naroda“?

– Nasuprot složenom identitetu koji u principu razumije druge i različite, postoji reducirani, svedeni “ubilački identiteti” koji su oni što se svode na jednu, isključivu pripadnost, bilo ona vjerska, nacionalna, etnička ili nekog drugog određenja. I samo na njih, samo to i ništa drugo do kraja života. Isključivi identiteti navode ljude na sektaško, intolerantno ponašanje koje preko noći ljude pretvara u ubice ili pristalice ubica.

U takvom svijetu isključivosti gdje postoje samo dobri i zli, stvara se atmosfera progona, nasilja, tada se prihvataju samo stavovi “naših”, nasuprot “njihovih”, koji su u principu neprijatelji. A zna se kako se postupa sa takvim neprijateljima koji često u istoriji budu i “naši”, nepoželjni svima ako počinju da sumnjaju, ako se počnu izdvajati iz mase.

Publika je u ovoj predstavi prepoznala našu priču – u nekadašnjoj Jugoslaviji, kako su pokazivali tadašnji popisi, više je bilo „mešovitih“ brakova i porodica nego jednonacionalnih, a onda su političke vođe 90-tih nametnule da je jedino legitiman reducirani identitet, da „svaka ptica mora svom narodu i veri“, i kad su takve „ptice“ poletele, ušli smo u krvave ratove. Zašto ta ideološka kontaminacija uvek tako lako upali?

– Jednostavno, to je oprobana matrica, kontinuirana borba protiv napretka i emancipacije, a za apsolutnu vlast. Nacionalistički interesi nisu nikada sukobljeni, oni jedni bez drugih ne mogu, to su sajamskih blizanci, imaju zajednički cilj – apsolutnu vlast uz pomoć prodaje magle, stalni konflikt je njihova hrana. Dakle – u tim istorijskim okolnostima glavni katalizator nije jedan narod ili više njih, nego autoritarne i korumpirane elite koje su na vlasti i jedino izazivanjem belaja i tenzija sebi stalno produžavaju rok trajanja.

Da li je u ovim našim državama brak sa nekim ko nije iz „tvog jata“ sada postao gotovo eksces ?

– Ovdje se neizbježno postavlja pitanje, na kojoj se razini dešava srodstvo između ljudi. Postoji li duhovno srodstvo, srodstvo među ljudima na osnovu dijeljenja istog sistema vrijednosti, na osnovu nečega što zovemo ljudskost, ili postoji isključivo plemenski pogled na čovjeka i njegov život s drugim ljudima.  Mnogi vjerski ili nacionalni mračnjaci su mješovite brakove proglašavali štetnim, pogubnim, pa su napravili atmosferu kada organski dio „običnog čovjeka“ postaje mržnja, zazor, distanca, nešto čega se normalan čovjek stidi. Ja  želim da vjerujem kako je čovjek biće ljubavi, a ne mržnje.

Iz ratova 90-tih „patriote“ i budni čuvari našeg identiteta, kao i njihove porodice, izašli su kao milijarderi i nova kapitalistička klasa, a mnogi od njih su i danas na vlasti, kao recimo u Srbiji. Kako objašnjavate taj fenomen – zbog čega ovi fašisoidni kriminalci dobijaju glasove građana na izborima?

– To što se kod nas naziva kao politika je mizerno šibicarenje o kojem ne treba ozbiljno govoriti. Problem je u tome što ja ne vidim način kako skinuti takve ljude sa vlasti. To su šibicari, najsitniji prevaranti koji se prave da su nacionalisti, šovinisti, a u stvari su samo bijedni šverceri koji raspolažu vlašću jer imaju moć i oni uvelike određuju šta je danas život.

To se u mojoj BiH pokazuje najjasnije što je moguće – mi nismo svjesni da je većina stanovnika postala taoc izabrane manjine, mi snosimo posljedice što godinama odluke jedne grupice ljude sakrivene iza kolektiviteta naroda, za koju ne glasa ni jedna trećina tog istog naroda na koji se pozivaju, drži u istorijskom glibu građansku većinu onih koji su za normalni život u Evropskoj Uniji.

Radeći na novoj predstavi imali ste priliku da lično doživite atmosferu studentskih protesta koji su probudili svest, hrabrost i savest građana širom Srbije. Kakav ste doživljaj i emocije ovog puta poneli iz Beograda?

– Ja sam univerzitetski profesor, predavač više od dvadeset pet godina, i posebno sam osjetljiv na mlade. Oni nam poručuju da mi pojedinačno i kolektivno nikada ne smijemo odustati od uljudnosti prema ljudima. Uljudnost je važna jer njome dajemo do znanja da poštujemo drugoga i sebe samoga. Ako nismo uljudni podbacujemo kao ljudsko biće, riječ je o poštovanju, poštovanju drugog unutar uređenog sistema.

Uljudnost je ponajprije oblik demokratije- uljudan si prema svakome. Strašno je to da je puno ljudi uljudno samo u određenim situacijama, kada njima odgovara. Biti uljudan jeste socijalni i etički dar kojemu se učiš. Neuljudnost ne pristaje ni uz jedan trenutak života. Sa tom emocijom sam napustio Beograd.

„Svaka ptica svome jatu“ govori nam o važnosti da živimo jedni s drugima, da su zidovi među ljudima neprirodni i neljudski, a studenti su svojim akcijama probudili osećanja zajedništva među svim ljudima koji žele da žive normalno – oni ne pamte 90-te, nikome ne prebrojavaju „krvna zrnca“, oni šire samo razumevanje, istinu, pravdu, slobodu, hrabrast… Da li su studenti u ovom trenutku nada i za ceo region?

– U antologijskoj knjizi „Pobunite se“ Stephane Hessela, onima koji će graditi 21. vijek on s ljubavlju poručuje: „Stvarati znači odupirati se, odupirati se znači stvarati“. Ja vjerujem u istorijsku priliku da vidimo kako nada može biti silovita, snažna, kao nacrt budućnosti u kojem neće biti nasilja, diskriminacije, mržnje. Za nas u BiH je to važna refleksija jer nam to otvara perspektivu za politike trajnog mira na Balkanu i razvijanju kulture saosjećanja naspram kulture nasilja, laži i poricanja istine.

Da li i u BiH postoji strah režimskih političara, kao recimo u Hrvatskoj i Crnoj Gori, da se ovaj „pelcer“ studentskih protesta protiv korumpirane vlasti ne proširi po regionu?

– Iako dijelimo mnoge probleme nisam siguran da je karakter studentske pobune kao u Srbiji moguć u BiH. Razlog je jednostavan. Naše društvo je podijeljeno i etnicitizirano, ne postoji nikakav klasni, generacijski, strukovni identitet koji ima snagu da koherentno nastupi kao jedinstven studentski stav. Ti studenti ne bi ni stigli do ulice, a već bi bili podijeljeni na srpske, hrvatske ili bošnjačke političare.

Od početka blokade i protesta uz studente su među prvima stali umetnici i njihovi esnafi, pozorišta su organizovala i brojne štrajkove. Da li je teatar ovim gestovima ispunio obavezu da bude istinit i konkretan u odnosu na stvarnost?

– Bojim se da idemo u vrijeme kraja umjetnosti. Kraja humanog života koji bi došao sa krajem teatra. I ja, kao i Pirandello ili Sartr nikad neću odustati od “kritike normalnosti”. Nije normalno da ne reagujete na represiju, teror,  samo zato što to neko može s pozicije moći činiti vama, meni, nama. Poruka iz teatra u Srbiji, mojih dragih prijatelja, glumaca, pisaca, reditelja, u suštini je vrlo jednostavna: prestanite se igrati s ljudskim životima, ne postoji ništa svetije od toga.

Istorija se poigrala sa našim svetom

Studenti su biciklima krenuii na maratonski put u Strazbur da traže pravdu, a evropske institucije se do sada nisu oglašavale o protestima, pretpostavljamo zato što im je naš poglavar perući ratnu biografiju iz 90 – tih pokazao ogromnu poslušnost, rasprodajući usput u bescenje sve što su od Srbije hteili da uzmu. Kako komentarišete odnos EU prema našim balkanskim prilikama, da li su naša očekivanja možda prevelika?

– Istorija se poigrala sa našim svijetom i gurnula ga na stranu. Mi iz perspektive EU izgledamo kao osuđenici iz zemalja sa stalnom etiketom o neprolaznom mračnom vilajetu. Civilizacija koja je postojala hiljadu godina se odjednom pretvorila u crnu rupu i tu sada živimo. Čekamo nekoga sa strane da nam ovjeri život, prosvjećenog stranca, Evropljanina, da dođe i presudi u našu korist.

Lako upadamo u zamke balkanizma. Podmećemo se Evropi onako kako mislimo da ona voli da nas vidi. Ponašamo se egzotično, onako kako zamišljamo da nas ona zamišlja. Čak i neke kolege u umjetnosti to čine iz komercijalnih razloga, a ponekad i nesvjesno. Po navici. Po refleksu. Dok se tog kompleksa ne riješimo nećemo se dobro provesti.

Tekst je prenet sa portala Danas.