Milorad Pupovac: Nismo baš motivirani spašavati tijesnu većinu u Saboru

Autor: Hassan Haidar Diab, Izvor: Večernji list

Milorad Pupovac, dugogodišnji političar i predsjednik SDSS-a, ključna je figura u zastupanju srpske zajednice u Hrvatskoj. Njegova politička karijera obilježena je borbom za manjinska prava, pokušajima pomirenja između Hrvata i Srba te sudjelovanjem u vladajućim koalicijama, što mu je donijelo i brojne kritike. Kao donedavni predsjednik Srpskog narodnog vijeća, bio je jedan od najistaknutijih glasova srpske zajednice, često osporavan od desnih političkih opcija, ali i nezaobilazan u političkim procesima. U ovom intervjuu razgovaramo o razlozima njegova odlaska s čela SNV-a, o izazovima s kojima se suočavaju Srbi u Hrvatskoj, odnosima Hrvatske i Srbije te budućnosti Srba u Hrvatskoj.

Bili ste 28 godina na čelu Srpskog narodnog vijeća, a od neki dan tu je funkciju preuzeo Boris Milošević. Je li vam žao što nakon tri desetljeća niste više lider Srba u Hrvatskoj?
Zašto bi mi bilo žao? Zato što ću svoju ulogu podijeliti s Borisom ili zato što je dijelim s Draganom Jeckov i drugim mlađim ženama i muškarcima koji vode ili su u vodstvu SNV-a, SDSS-a, ZVO-a, Prosvjete i drugih srpskih organizacija? Bilo bi žalosno da to nisam imao s kim podijeliti i komu prepustiti. Osim toga, sad su takve okolnosti da se trebam snažnije posvetiti SDSS-u i svojem zastupničkom djelovanju.

Zašto baš sada, zašto ta odluka nije donesena prije godinu dana? Pitam to jer mediji sve više špekuliraju, osobito nakon incidenta na pravoslavni Badnjak, da je odluka zapravo donesena na inicijativu Aleksandra Vučića. Je li incident na pravoslavni Badnjak, koji je izazvala srpska veleposlanica Jelena Milić, doveo do krize u odnosima s Beogradom?
Žao nam je što je do ovog incidenta došlo jer se nije trebao dogoditi. No tvrdnje da je netko drugi utjecao na to tko će biti predsjednik SNV-a i kada ću ja napustiti tu poziciju nisu vrijedne komentara. Da je Boris Milošević ranije bio spreman preuzeti tu dužnost i da su okolnosti njegova političkog djelovanja to omogućavale, ja bih bio sretan da se ta tranzicija dogodila i prije. No sretan sam što je on tu odgovornost prihvatio sada. Odluka o njegovu izboru donesena je jednoglasno, kako na sjednici Skupštine, tako i na Predsjedništvu. To je bilo na moj poticaj i moju inicijativu, uz iskrenu zahvalnost Borisu što je prihvatio voditi ovu važnu organizaciju koju smo s našim suradnicima dugo gradili.

Bili ste 28 godina na čelu SNV-a. Možemo li sada napraviti rezime vašeg mandata? Što ste postigli kao Milorad Pupovac, a što ste učinili za Srbe u Hrvatskoj iz vaše perspektive tijekom tih 28 godina?
Ne smatram da je ovo prilika da ističem vlastite zasluge. Smatram da je važno naglasiti kako je pred nama još mnogo poslova – i onih koji dosad nisu dovršeni i onih koji se javljaju kao nove potrebe srpske zajednice. Primjerice, ključno je da kulturni centri, koji su izgrađeni ili osnovani, zažive u punom kapacitetu – da rade, stvaraju i okupljaju ne samo Srbe, već i njihove sugrađane. Ti centri trebaju postati mjesta najplemenitijeg društvenog, kulturnog, obrazovnog, znanstvenog i umjetničkog rada, kako unutar srpske zajednice, tako i u sredinama u kojima Srbi žive – bilo da je riječ o Zagrebu, Rijeci, Kninu, Vukovaru, Osijeku, Zadru ili nekom drugom mjestu. Toliko o onome što je još pred nama. Što se tiče onoga što je iza nas, tu bih istaknuo da smo još 1997. sudjelovali u pregovorima o pojedinim odredbama Pisma namjere Vlade Republike Hrvatske o završetku mirne reintegracije, koji su vođeni u istočnoj Slavoniji, posebice u Vukovaru, uz sudjelovanje međunarodnih predstavnika. Upravo iz tih razgovora proizašla je ideja o osnivanju Srpskog narodnog vijeća. Nakon što je Pismo namjere usvojila Vlada Hrvatske, a potom i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kao međunarodni dokument, Srpsko narodno vijeće osnovano je u kratkom roku. Njegov statut i organizacija usklađeni su 2002. godine s novom verzijom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, čime je formaliziran način njegova djelovanja. Od tada se svake četiri godine održavaju izbori za SNV, koje organizira Državno izborno povjerenstvo, kao i za druga manjinska vijeća. Uspjeli smo postići da danas, u gotovo svakoj sredini gdje za to postoje zakonske pretpostavke – svakoj općini, gradu i županiji – postoji Vijeće srpske nacionalne zajednice. Ukupan broj vijećnika kreće se između 1600 i 1800, a oni su koordinirani na nacionalnoj razini kroz Srpsko narodno vijeće.

SNV danas provodi brojne programe i aktivnosti i, unatoč svim izazovima s kojima se Srbi u Hrvatskoj suočavaju, smatram da je njegov rad jedan od pozitivnih primjera uspješnog institucionalnog organiziranja manjinske zajednice.

Svih tih godina bili ste na udaru – što god da se dogodilo, Milorad Pupovac bio je kriv. Ipak, izdržali ste sve do sada. Mislite li da će vaš nasljednik moći izdržati slične pritiske kojima ste vi bili izloženi – od najmanjih sitnica do ozbiljnih optužbi na vaš račun?
U javnom i političkom životu djelujem od 1988. i 1989. godine, što znači da će za tri godine biti punih 40 godina moga političkog angažmana. To je više od polovine moga životnog vijeka. Tijekom tog perioda prošao sam sve – vjeru u demokratizaciju, izgradnju demokratskog pluralizma i demokratskih institucija, vjeru u mir i borbu protiv rata, kao i vjeru u pomirenje i izmirenje nakon njega. Vjerovao sam i u to da se svi prognani i izbjegli, bilo Hrvati, bilo Srbi, trebaju moći vratiti i ostvariti dostojanstven život sa svim svojim pravima. Vjerovao sam da nakon mirne reintegracije Hrvati u Srbiji te hrvatska većina i srpska manjina u Hrvatskoj, s drugim manjinama, trebaju dijeliti odgovornost jedni za druge, za zajedničko društvo i državu – u skladu s omjerom svoga političkog sudjelovanja. Također, zajedno smo radili na tome da Hrvatska postane priznata i prihvaćena članica međunarodnih organizacija te da postigne najdublju razinu integracije u Europsku uniju, čija se važnost tek sada u potpunosti razumije. Je li sve to moglo proći bez napada? Nije. Je li moglo proći bez teških iskustava i ožiljaka? Nije – jer ih nisu doživljavali samo politički akteri, već i obični ljudi koji s politikom nisu imali nikakve veze. Bez obzira na sve što sam prošao 1991., 1992., 1995., 1996. i kasnije, mogu reći samo jedno – sve to vrijedilo je proći ako je zbog toga ljudima u Hrvatskoj barem malo lakše. Sve to vrijedilo je proći kako bi Hrvatska bila bolje društvo.

Jesu li Srbi u Hrvatskoj riješili svoj status?
Ponekad se činilo da smo vrlo blizu rješenja velikoga dijela svojih pitanja, ali onda dođu vremena, poput valova, kada se ono što je stvoreno zapravo osporava i nastoji razoriti. Stoga, još postoje pitanja koja se odnose na status – Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina, kao dvije organizacije osnovane na temelju međunarodnih ugovora, još nemaju adekvatno riješen status, ni pravni ni financijski. Bez obzira na to što sada pronalazimo načine za osiguranje sredstava za svoje programe, dugoročno gledano to ne bi smjelo ovisiti o političkim okolnostima u zemlji. Jesmo li dio vladajuće većine ili nismo, participiramo li u vlasti ili ne – to bi trebalo biti riješeno neovisno o političkim okolnostima. Tada bi to bila prava zaštita svih onih stvari koje predstavljaju temelje za rad i za programe manjinskih zajednica. Još ću dodati nešto: nakon toliko godina i desetljeća, nitko u ovoj zemlji ne bi smio živjeti u strahu, osim onih koji za to imaju ozbiljne razloge. Nedužni ljudi, samo zato što su Srbi, Romi, Bošnjaci ili pripadnici drugih manjinskih zajednica, ne bi smjeli osjećati strah ili biti u opasnosti, ako ne rade nikakve probleme. Zato smo gradili mirnu reintegraciju. Zato smo gradili mir, a ne da bi netko nastavio rat protiv manjina. I ne mislim samo na one koji napadaju SDSS, SNV ili predstavnike Srba u Hrvatskom saboru, nego na one koji ne samo da nastavljaju rat iz devedesetih, nego i iz četrdesetih. Jako mi je važno da u društvu ne postoji strah ni poruke mržnje. Važno mi je da hrvatsko društvo bude oslobođeno od straha i govora mržnje. Ako me nešto zadržava u politici, onda je to upravo to – borba protiv rata, mržnje, nasilja i šovinizma.

Kao čelnik SNV-a surađivali ste sa svim hrvatskim predsjednicima i većinom premijera. Kakav je bio odnos s njima, s kim je bilo lako raditi, a s kim teško? Tko je od njih najviše učinio za Srbe?
Suradnju s predsjednikom Tuđmanom započeo sam nakon rata, u vrijeme kada su Hrvati i Srbi stradali, kada su Hrvati i Srbi bili prognani, a ratna je retorika bila iznimno žestoka. Radili smo to u vremenu koje nije bilo popularno za predsjednika Tuđmana, ali je bilo iznimno važno za Hrvatsku. Naš je cilj bio staviti točku na završetak rata, integraciju teritorija i povratak ljudi, što je bilo ključno za izgradnju budućnosti. To je povijest koju ćemo pamtiti, a iskustvo koje smo stekli u tom procesu ima veliko povijesno značenje. Suradnja s predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom i predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem bila je od velike važnosti jer se u tom razdoblju Hrvatska odlučila radikalno osloboditi ratnog naslijeđa, nacionalizma i pritisaka koje je rat stvorio. Otvorili smo vrata susjedima, a najvažniji cilj bio je omogućiti povratak ljudi i afirmirati manjinska prava kako bi hrvatsko društvo postalo tolerantno. Tada smo govorili o tome kako Hrvatska treba postati europska, a ta legitimacija bila je ključna za njezin prijam u Europsku uniju, što smo i postigli uz suradnju s premijerom Sanaderom, premijerkom Kosor, strankama koalicije i opozicije. Suradnja s predsjednicom Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, profesoricom Vesnom Pusić, gospođom Pejčinović Burić i Nevenom Mimicom iz SDP-a bila je iznimno važna za finalizaciju tih pregovora. Surađivali smo s predsjednikom Josipovićem i premijerom Milanovićem u unapređenju međudržavnih odnosa i afirmaciji manjinskih prava te se s njima odupirali novom valu političke netolerancije. Surađivali smo s predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem. Dakle, imamo dugu povijest suradnje s ključnim ljudima Hrvatske.

Jeste li se pomirili s predsjednikom Milanovićem ili je situacija i dalje ostala u statusu quo? Također, čini se da je većina Srba u Hrvatskoj glasala za predsjednika Milanovića. Kako vi gledate na to?
Žao mi je što sam morao reagirati na nešto što smatram neobičnim u komunikaciji među ljudima, a posebno među političarima. Drago mi je da su predsjednik Milanović i premijer Plenković započeli odgovornu komunikaciju u interesu Republike Hrvatske, posebno u ovim ozbiljnim i prijetećim vremenima. U tom kontekstu, pitanje moga odnosa prema predsjedniku Milanoviću ili njegova odnosa prema meni nije toliko važno. Za mene je najbitnije da dvojica najodgovornijih ljudi u ovoj zemlji počnu zajedno voditi brigu o njezinim interesima, položaju i budućnosti u današnjem svijetu.

Jeste li spremni podržati ovu Vladu ako dođe do situacije u kojoj joj bude nedostajala neka ruka u Saboru, s obzirom na to da imamo prilično krhku većinu od 76 glasova?
U okolnosti u kojima se oko SDSS-a htio stvoriti sanitarni kordon, nismo motivirani da brzo odgovorimo na vaše pitanje. Neki su, nažalost, smatrali da je njihov najveći politički uspjeh to što SDSS nije u Vladi te što je samo nekoliko ljudi iz SDSS-a bilo na ministarskim ili državnim agencijskim pozicijama, a sada ih je, nažalost, malo i na najnižim pozicijama. To je bio politički cilj, a ono što SDSS čini strankom za mnoge nije bilo prihvaćeno. Iako je ova stranka, sa Srpskim narodnim vijećem i Zajedničkim vijećem općina, od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana primila Povelju zahvalnosti za doprinos Hrvatskoj, sumnjam da su oni koji to osporavaju pametniji ili ozbiljniji Hrvati od njega. Možda oni to misle, ali nema nikakve sumnje da njihovi postupci ne pridonose ničemu dobrom. To se vidi jer njihova djelovanja zapravo urušavaju i stranku i koaliciju. Mi smo odgovorna politička stranka koja je surađivala s HDZ-om, SDP-om i većinom drugih stranaka. Iako smo prošli teške trenutke, iskustvo koje smo stekli, kada se umjesto ekstremnih desnih političkih stranaka izolira manjinsku srpsku stranku, živo je u nama. To je iskustvo vrlo štetno za ono što trebamo raditi u interesu srpske zajednice, kao i za sredine u kojima žive, a zapravo naškodilo je i Hrvatskoj. Što se tiče Vlade, pratimo situaciju i stanje u većini. Nismo jednom bili u tijesnoj većini, ali smo bili odgovorni, pazili na svoje ponašanje i političke odluke, tako da Vlada može opstati u iznimno turbulentnim okolnostima. Kako će to biti s ovom tijesnom većinom, ne bih htio prognozirati.

Ovu su Vladu često nazivani najdesnijom, je li ona zaista takva? Kako vi gledate na to, s obzirom na to da se politički bavite već dugo? Jer, primjećujem da se često dolazi do apriornih odbijanja, kao što je bilo s Karamarkom, koji je bio protiv suradnje sa Srbima. Također, spominje se čak i smanjenje financijskih sredstava za kulturne događaje i druge inicijative. Kako komentirate takve stavove?
U ovoj Vladi postoje ljudi koji su svjesni da bi popuštanje pred takvim zahtjevima, nakon što je SDSS praktički ekskomuniciran iz političkoga života, bilo štetno. Slavljenje te ekskomunikacije jasno pokazuje kako neki traže daljnje izoliranje i marginalizaciju naše stranke. Ako bi se takav trend nastavio, Vlada bi vjerojatno izgubila dio svoje većine jer bi zastupnici, osobito predstavnici nacionalnih manjina, teško mogli tolerirati dodatnu ekstremizaciju odnosa prema SDSS-u i Srbima u Hrvatskoj. Je li ova Vlada najekstremnija u povijesti? Dugo hrvatska Vlada nije imala ovako izraženu desnu komponentu. Odgovornost za to leži na onima koji su odabrali smjer koji je radikalno različit od smjera koji su odabrale zemlje poput Francuske, Njemačke i Austrije. One su odbile ekstremne politike – antimigrantske, protiv manjinskih prava, prava žena – jer su svjesne da takve politike ne mogu osigurati stabilnost i prosperitet. Nadam se da Hrvatska nije potpuno propustila priliku za izgradnju stabilnog i prosperitetnog društva. Neki bi željeli zabraniti medije koji su kritični, zatvoriti programe koji su otvoreni i slobodni. Oni koji podupiru ili su skloni ideologiji koja je bliska ustaškom pokretu, kao i pozdravima poput “Za dom spremni”, žele ušutkati slobodoumne ljude. Ne žele se osloboditi najcrnjeg dijela naše povijesti, onih najmračnijih trenutaka hrvatske prošlosti. To je razlog za zabrinutost. Oni bi željeli ugušiti prostor slobode i kritičkog promišljanja, zamjenjujući ga mržnjom, podsjećanjem na strah, grozna stradanja i ideologije koje su nosile nesreću i propast za mnoge ljude.

Nekako se čini da se srbijanski predsjednik Vučić dosta slabo raspituje za Srbe u Hrvatskoj…
Možda se smanjio prostor našeg političkog djelovanja u odnosima između nas i Srbije, kao i u odnosima između Hrvatske i Srbije, koje smo mi gradili, ponekad čak više nego što su to činile Vlade u Zagrebu i Beogradu. Čini se da je smanjen interes Republike Srbije za Srbe u Hrvatskoj, no to nije i ne može biti tako. Srbi u Hrvatskoj prevažni su, bez obzira na svoju brojnost, kako za Srbiju, tako i za samu Hrvatsku, ali i za Srbe općenito. Imaju svoju specifičnu težinu, kako u povijesti, tako i danas, te su važni za hrvatsko društvo, politiku, ali i za odnose između Hrvatske i Srbije. Srbija ima svoje unutrašnje probleme, složenu geopolitičku situaciju i specifičan položaj u regiji. Razumijemo da ne možemo biti njezin prioritet, a ponekad je možda i bolje da nismo. Ipak, mi smo strpljivi. Bilo je razdoblja kada je bilo teže nego što je danas, no kada se pružila prilika, počeli smo graditi bolje odnose između nas i Srbije, kao i između Hrvatske i Srbije. Za nas je to uvijek bio dvostruki posao, odnosno jedan posao s dva lica.

Jesu li vas iznenadila posljednja događanja u srpskoj Skupštini u Beogradu, kada su se zastupnici međusobno gađali dimnim bombama? Mnogi smatraju da će Aleksandar Vučić teško preživjeti ovu situaciju – što vi mislite o tome?
Mi želimo da sva događanja kojima svjedočimo u Srbiji završe na miran i demokratski način kako bi Srbija postala snažnije društvo, snažnija politička zajednica i otvorenija država za suradnju sa svim zemljama u regiji, posebno s Hrvatskom. Gledano iz naše perspektive i našega interesa, želimo da Srbija bude otvorenija prema prostoru u kojem živimo, a to je prostor Europe.

I u BiH je nestabilno nakon presude Miloradu Dodiku. Vjerujete li da su strani vojnici u toj zemlji dovoljan jamac da neće doći do rata?
Zabrinjava me tamošnja situacija jer se prešlo iz faze političkog sukobljavanja u fazu institucionalno-političkog. Iz sukobljavanja riječima prešlo se u sukobljavanja institucijama. Ovakvo sukobljavanje mnogo je ozbiljnije. Kada se institucije unutar jedne države, poput Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske i Federacije, počnu međusobno sukobljavati na ovakav način, a međunarodni faktor ulazi u rješavanje tih problema tako da i sam postaje dio tog problema, onda to postaje ozbiljan razlog za zabrinutost. Smatram da stajališta koja trenutačno zauzimaju Bosna i Hercegovina i Republika Srpska vode prema točki koju, vjerujem, nitko ne želi doseći. To je točka koja nije samo pitanje unutrašnje stabilnosti Bosne i Hercegovine, nego i točka pitanja mira unutar nje.

Vjerujete li da bi novi američki predsjednik mogao dignuti ruke od balkanske regije, koja bi se onda lako pretvorila u novo žarište?
To što se događa na svjetskoj političkoj sceni novo je za sve nas, posebno u suvremenom dobu 20. i 21. stoljeća. Zapravo je nalik nekim razdobljima iz 19. stoljeća. Svi vidimo da se svijet mijenja, da jedan tip politike zamjenjuje drugi te da se međunarodni poredak, uspostavljen nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, također mijenja. Akteri se mijenjaju: neke države, poput Velike Britanije, više nisu u istim ulogama u kakvima su bile, dok su druge, poput Kine, preuzele te uloge, o čemu ovih dana meritorno govori i prof. Dejan Jović. Nas najviše zanima što će se dogoditi s Europom, s našom regijom i s našim državama, kućama u kojima živimo. Naravno, ne možemo i ne smijemo biti slijepi na globalna zbivanja, osobito među ključnim igračima. Zato se čini iznimno važnim da unutar zemalja poput Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, pa i drugih zemalja bivše Jugoslavije, bude više dijaloga, a manje sukoba. Trebamo više podijeljene odgovornosti, a manje optuživanja drugih za stvarnu ili izmišljenu (ne)odgovornost. Ne bih volio da se vratimo na stanje kakvo je bilo prije trideset i pet godina, ni u jednom segmentu prostora bivše Jugoslavije. Ne bih volio da netko pomisli kako je na horizontu prilika za ratove na tom prostoru s kojima bi se završilo ono što po njihovu mišljenju nije završeno onako kako su to htjeli oni koji su ih započeli. Takav ishod bio bi, u velikoj mjeri, opasan za većinu naroda, država i entiteta koji su sada uspostavljeni na prostoru bivše Jugoslavije.

Tekst je prenet iz Večernjeg lista.