Boris Postnikov – Borbene žene

Autor: Boris Postnikov, Kulturne Novosti, Izvor: Novosti

Od Vardara pa do Triglava, a i nešto šire, traju pripreme za obilježavanje Osmog marta. Odvijaju se u sjeni svijeta sve opasnije nagnutog udesno, a kada se svijet naginje udesno – toliko znamo – na meti su vrlo brzo prava žena. S tim da se feministički pokret u regiji, uza sve svoje frakcije i varijacije, obično bori i za mnogo više od tih prava.

Teško je, zapravo, sjetiti se progresivne borbe koja bi danas kod nas imala mobilizacijsku snagu feminizma: odavno je nema “čisto” klasna fronta, još uvijek je nema klimatski pokret, sasvim sigurno je nemaju lakozapaljivi kulturni ratovi… Predstaviti tako široku i raznoliku borbu nezahvalna je zadaća, ali mi – dosadni kakvi već po novinarskoj dužnosti moramo biti – nakratko prekidamo pripreme za obilježavanje praznika i kucamo na adresu koja nam se, ususret Međunarodnom danu žena, za početak učinila logičnom: ljubljanski Inštitut 8. marec.

Njegovu direktoricu, poznatu slovensku aktivistkinju Niku Kovač, molimo da nam kaže nešto više o širenju područja feminističke borbe iz vizure njene organizacije. Institut, naime, nije aktivan samo na području prava žena, nego pokreće akcije za dostupno obrazovanje, brani javni medijski servis od političkih napada, podupire lokalne ekološke inicijative…

Čak i ako me napadnu na ulici, čak i ako me unište, čak i ako me ubiju, ideja koju zastupam ostat će. Iza mene će ostati još više pametnijih, ljepših i sposobnijih Nika koje će nastaviti moje djelo, govori direktorica ljubljanskog Inštituta 8. marec Nika Kovač

– U Institutu 8. mart uvijek kažemo da je feministička borba borba protiv različitih oblika društvene nejednakosti i da ne možemo govoriti o ravnopravnom društvu ako postoje skupine koje su u podređenom položaju. A jedna od skupina koja je uvijek u podređenom položaju su upravo žene. Žene obavljaju većinu skrbničkog rada: najsiromašnija skupina žena u Sloveniji su siromašne umirovljenice, udovice koje jedva preživljavaju. Čak i kada gledamo segmente siromašnih samozaposlenih osoba, vidimo da su jedna od najranjivijih skupina mlade žene – govori nam Nika.

– Istovremeno, potrebno je razumjeti da su različiti oblici društvene podređenosti međusobno povezani. Zbog toga uvijek ističemo da je feministička borba borba za svijet pravednosti, solidarnosti i zajedništva. To je borba za svijet ekološke pravde, borba za svijet u kojem radnička prava vrijede za sve, borba za svijet bez genocida i ubijanja. Zato smo uvjereni da se drugačiji svijet može graditi samo kroz intersekciju, kroz povezivanje najrazličitijih skupina – zaključuje ona.

Intersekcionalnost razumijemo u teoriji, ali zanima nas kako točno funkcionira u praksi, a Nika Kovač odmah nudi noviji primjer.

– Jedna od naših najdražih priča je priča o Anhovu – priča o malom mjestu u Sloveniji u kojem postoji tvornica. Tvornica je u početku proizvodila azbest, a kasnije, kada je azbest zabranjen, počela je – u potrazi za profitom – spaljivati otpad. U tom su okruženju ljudi najprije obolijevali od mezotelioma, a potom i od raka pluća. Zajednica o kojoj govorimo je konzervativna, ali smo se s njom povezali u borbi za pravedno okolišno uređenje, u borbi za ravnopravnost i protiv kapitala. Zajedno smo uspjeli promijeniti zakon koji tvornici onemogućuje ovako intenzivno spaljivanje otpada – prepričava nam, ali želimo čuti detalje pa Nika nastavlja:

– Zašto sam spomenula ovaj primjer? Zato što smo se, kao Inštitut 8. marec, povezali s neočekivanim saveznicima – saveznicima koji nam na prvi pogled nisu djelovali ni smisleno ni logično. No stali smo zajedno jer smo svi vjerovali da je nedopustivo da ljudi umiru zbog kapitalističkog izrabljivanja. A kada smo mi započeli prikupljanje potpisa za siguran i dostupan pobačaj, oni su nas potpuno iznenadili jer su se pridružili našoj borbi i sami počeli prikupljati potpise za siguran i dostupan pobačaj u Europi. Zato vjerujemo da se ključ pravednijeg društva krije u intersekciji – u tome da se međusobno povežu najrazličitije skupine – zaokružuje iskustvo novog savezništva direktorica instituta.

Širenjem područja borbe bavi se i Feministička atnifašistička mreža (FAMa) i to nešto doslovnije: osnovana u Bosanskom Petrovcu krajem 2022. godine, točno na 80. godišnjicu osnivanja Antifašističke fronte žena, onda danas povezuje feministkinje iz svih zemalja nekadašnje države.

Među angažiranijim aktivistkinjama pritom je Nađa Bobičić, inače stalna kolumnistica Kulturnih Novosti. Sjetit ćete se možda da se u prošlom broju svojom kolumnom simbolički pridružila studentskim blokadama u Srbiji, ostavivši prazan prostor na našim stranicama i proslijedivši zatim autorski honorar upravo studentima. Mi joj zato ovog mjeseca – nema labavo! – dajemo duplu zadaću: uz redovnu kolumnu, tražimo da za ovaj naš izvještaj s terena kaže nešto više o povezivanju na postjugoslavenskom prostoru.

– U praksi je uvijek jako emotivno, podržavajuće i ohrabrujuće. Osjetite se kao da niste izolovani i usamljeni usred nadolazeće neofašističke regrutacije u Evropi. Generacijski se takođe dešavaju zanimljivi spojevi, jer se spontano uspostavi razmjena između starijih drugarica, koje su se mogle zvati Jugoslovenkama, i nas mlađih, koje taj identitet možemo da baštinimo jedino simbolički, uz stalni osjećaj praznine i nedorečenosti – kaže Bobičić, a nas interesiraju i konkretne aktivnosti FAMa-e.

Predložile smo da se Osmog marta podrži studentski poziv na generalni štrajk tako što će se tog jednog dana i žene pridružiti štrajku ma koji format rada da obavljaju – rad kod ili od kuće, rad njege i brige, rad u nestabilnim uslovima, poziva članica Feminističke antifašističke mreže Nađa Bobičić

– Pored rada na revitalizaciji ženske antifašističke istorije, aktivno smo radile na tome da zaštitimo naše članice poput Aide Ćorović, koja je zamalo završila u zatvoru jer je jajima gađala mural ratnog zločinca Ratka Mladića, i Besime Borić, koja je bila tužena od člana sopstvene partije (SDP BiH, op.a.), jer se javno usprotivila njegovom izboru na funkciju pošto je osuđen za nasilje u porodici – započinje Nađa.

Među konkretnim akcijama bit će i generalni feministčki štrajk protiv patrijarhata na koji pozivaju ovog Osmog marta. O čemu je točno riječ, otkud zamisao?

– Ideja nam je došla kada smo obilježavale 80 godina od osnivanja Antifašističkog fronta žena Srbije, osnovanog 28. januara 1945. godine. Na originalnom događaju je postojao segment kada su se žene iz raznih krajeva Srbije slobodno mogle javljati za riječ, što je produžilo sam program za nekoliko sati. Nama se jako dopala demokratičnost i inkluzivnost tog formata i htjele smo da ga rekreiramo u savremenom ključu. Razmišljajući o tome kako da produkcijski realizujemo ovaj svojevrsni otvoreni mikrofon, shvatile smo da on ima slične elemente sa plenumima, koji su sada zahvaljujući studentkinjama i studentima postali najdirektniji oblik odlučivanja u društvu – tumači Nađa inspiraciju.

– Već smo imale u planu da napravimo poveznicu između istorije i ovogodišnjeg marša za Osmi mart. Prelivanjem otvorenog mikrofona u feministički plenum, koji je uključivao preko 300 drugarica i drugova iz svih krajeva Srbije, svih godišta, uz gošće iz drugih postjugoslovenskih republika, sve kockice su se složile. Predložile smo da se Osmog marta podrži studentski poziv na generalni štrajk tako što će se tog jednog dana i žene pridružiti štrajku ma koji format rada da obavljaju – rad kod ili od kuće, rad njege i brige, rad u nestabilnim uslovima ili da su možda već u štrajku u svojim profesijama – kaže Nađa.

Ona i Nika Kovač dio su, dakle, aktivističkih organizacija, predane radu u kolektivima, dok je iskustvo zagrebačke kantautorice Sare Renar po logici profesije sasvim drugačije. Svejedno, Sarini stavovi itekako su poznati javnosti. Album “Šuti i pjevaj”, recimo, prije četiri godine objavila je upravo na Osmi mart. U stvarnom životu, pitamo, “šuti i pjevaj” nije opcija?

– Ne mogu protiv sebe. Posao koji radim sa sobom nosi određeni medijski prostor koji nastojim koristiti odgovorno za ono što smatram i osjećam ispravnim – odgovara jednostavno.

Saru redovno srećemo na ulicama Zagreba na osmomartovskim Noćnim marševima, a onaj album iz 2021. je premijerno predstavila svirajući baš pred prosvjednicama i prosvjednicima, pa nas zanima: protiv čega marširamo ovog Osmog marta?

– Otkud uopće početi! Možda bih radije formulirala za što marširamo ovog Osmog marta: za solidarnost sa palestinskim narodom kojem je devastiran dom i nad kojim je počinjem genocid; za solidarnost sa studenticama i studentima iz Srbije; za solidarnost sa studenticama i studentima iz Crne Gore; za solidarnost sa ženama u Afganistanu i svim ženama diljem svijeta kojima se kontinuirano oduzima ljudskost, za solidarnost sa izrabljenim radnicima i radnicima u našoj zemlji: i “domaćim” i “stranim” koji ispod granice dostojanstva rade dok preko njihovih leđa oni u poziciji moći ubiru profit; za solidarnost sa transrodnim osobama i za odbacivanje uskih granica patrijarhata; za javno zdravstvo koje skrbi o zdravlju žene; za domove, škole, fakultete, radne prostore, odnosno za javne i privatne prostore koji nisu mjesta nasilja, zastrašivanja i straha – nabraja naša sugovornica.

Slično pitanje upućujemo i Niki Kovač: čime se Inštitut 8. marec prvenstveno bavi uoči ovog Osmog marta?

– Institut posljednjih godinu i pol dana radi sve što može kako bi osigurao siguran i dostupan pobačaj diljem Europe. To činimo jer smo utvrdili da 20 milijuna žena u Europi nema pristup sigurnom pobačaju. To činimo jer smatramo nedopustivim da žene u poljskim bolnicama, zbog nemogućnosti pristupa pobačaju, i dalje umiru. To činimo jer nam je neprihvatljivo da zbog priziva savjesti žene iz Hrvatske i Italije ne mogu sigurno prekinuti trudnoću. Također smatramo nedopustivim da žene s Malte, kada se odluče na pobačaj, riskiraju zatvorsku kaznu – kaže nam Nika i ističe da su inicijativom “Maj vojs, maj čojs” pritom prikupile preko milijun potpisa za zaštitu prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Nađu Bobičić nismo, naravno, zamolili za razgovor samo zato što je naša kolumnistkinja, pa čak ni samo zato što je aktivistkinja: budući da se feminizmom bavi i kao znanstvena istraživačica i da je doktorirala na temi razvoja jugoslavenskog socijalističkog feminizma od 1975. do 1990. pitamo da nam skicira širu perspektivu ovogodišnjeg praznika.

– Radnice imaju osmomartovski staž od 115 godina, što je kontinuitet kakvim se mogu pohvaliti još samo sindikati povodom Prvog maja. Ovo napominjem iz dva razloga. Sa jedne strane takav internacionalni i istorijski status Osmog marta, pored sve komercijalizacije ovog događaja, omogućuje nam da široj javnosti barem jednom godišnje komuniciramo strukturne nivoe rodne nejednakosti. Ili prevedeno manje teorijskim jezikom, taj jedan dan svi će čuti o temama radnih prava žena, o pacifizmu kao jedinoj održivoj opciji, a u krajnjem i o feminističkoj i na našim prostorima posebno izraženo antifašističkoj istoriji. Barem tog jednog dana govornice će biti žene koje inače rijetko čujemo u medijima – žene sa sela, Romkinje, trans žene, žene sa invaliditetom, migrantkinje – najavljuje Nađa obilježavanje u Srbiji, napominjući da, s druge strane, ovako duga tradicija praznika znači da je njegovo obilježavanje historijski prolazilo kroz različite faze, ali da centralna tema od početka do danas ostaje ženski rad, kako onaj kućanski, tako i onaj u javnoj sferi.

Konstanta su i ozbiljne opasnosti koje čekaju aktivistkinje, dodali bismo, a kakve sve rizike nosi feministički aktivizam odlično zna Nika Kovač kojoj je bivši slovenski premijer Janez Janša za vrijeme svog posljednjeg mandata uporno crtao metu na čelu. Nakon njegovih opsesivnih prozivki uslijedile su otvorene prijetnje i fizički napadi na ulici. Otkud motivacija da se nastavi i nakon takvih iskustava?

– Da, činjenica je da sam bila jedna od najvećih meta prošle vlade. I činjenica je da bivši premijer i dalje vrlo rado govori o meni i vrlo rado vrši razne pritiske na mene. No isto tako je činjenica da sam svjesna da je ova borba veća od mene same. Ovo je sukob između dva različita vrijednosna sustava. Bivši premijer zagovara kontrolu nad medijima, suzavac na ulicama, napade na one koji misle drugačije, dok ja vjerujem u otvoreno društvo, u društvo tolerancije, solidarnosti i suradnje – objašnjava nam Nika pa zaključuje:

– Upravo zato što ne želim živjeti u autoritarnom društvu, što ne želim da generacije koje dolaze nakon mene žive u autoritarnom društvu, ova borba mi ne djeluje osobno. Vjerujem da, kada znamo za što se borimo, moramo uvijek iznova nastojati graditi takav svijet, uvijek iznova gurati u smjeru drugačijih vrijednosti i neprestano se truditi uspostaviti drugačije društvene uvjete. Ili, kako uvijek kažem: čak i ako me napadnu na ulici, čak i ako me unište, čak i ako me ubiju, ideja koju zastupam ostat će. Iza mene će ostati još više pametnijih, ljepših i sposobnijih Nika koje će nastaviti moje djelo – završava nepokolebljivo, a nama nakon što smo čuli njena iskustva odmah pada na pamet nedavni slučaj pjevačice Mirele Priselac Remi koja je pozvala kolegice i kolege na bojkot ovogodišnje hrvatske muzičke nagrade Porin zbog toga što je za nju nominirana i pjesma Marka Perkovića Tomsona, ustašofila, utajivača poreza i glorifikatora ratne agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu kojem kolege iz mejnstrim medija tepaju kao “kontroverznom pjevaču”.

Ni Remi dakle ne umije šutjeti i pjevati, a znamo i koja je cijena toga: lavina domoljubnih fekalija, prijetnje nasiljem i, konačno, izravan napad na ulici zbog kojeg je podnijela prijavu policiji. Do daljnjeg, objavila je, ne želi komentirati slučaj, što poštujemo, pa za komentar pitamo Saru Renar koja se među rijetkima javno solidarizirala sa svojom kolegicom.

– Nisam sigurna koliko je više Porin uopće zanimljiv široj javnosti mimo samih glazbenika i koliko bi bojkot imao smisla, ali to je tema druge rasprave. Prijetnje nasiljem i zastrašivanje obitelji Remi do te mjere da je bila primorana podnijeti prijavu policiji su nedopustive i pokazuju kako nažalost stvarno stoje stvari u društvu. A stoje tako da svatko tko se usudi uputiti čak i umjerenu kritiku porukama Tomsonovih pjesama i sustavu vrijednosti koje one nose može očekivati lavinu prijetnji, optužbi da “mrzi sve što je hrvatsko” i, kao što smo vidjeli, opravdano strahovati za svoju obitelj – govori Sara i za kraj dodaje:

– Usput rečeno, domovina se voli plaćanjem poreza i poštivanjem radničkih prava radnika u toj istoj domovini. Ostalo su prazne priče.

Potpisujemo njene riječi i pozivamo, naravno, sve koji čitaju ovaj tekst da nam se osmog marta pridruže na ulicama Zagreba, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Skopja, Podgorice… Marširamo različitim gradovima, marširamo različitim državama, ali uvijek jedne uz druge i uvijek jedni uz druge. E da, umalo zaboravih: Sari Renar, igrom slučaja, baš na osmi mart pada rođendan, pa joj obavezno čestitajte kada je tog dana sretnete u povorci.

Tekst je prenet sa portala Novosti.