Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara

Autor: Izvor: Autograf

U crkvi sv. Nikole održao se pomen za sve žrtve, a potom su predstavnici SNV-a, ZVO-a, SDSS-a, SKD “Prosvjete”, SPD “Privrednika” i SDF-a kod krsta ispred Crkve položili vijence u spomen na stradale u Vukovaru. Vijenac je položio i Veran Matić, specijalni izaslanik predsjednika Republike Srbije za pitanja nestalih.

Podsjetimo, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava izišao je s programom obilježavanja ovogodišnjeg Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Za razliku od prošlogodišnjeg obilježavanja, kad je krenuo u otvoreni sukob s današnjim koalicijskim partnerom HDZ-om za osvajanje parlamentarnih izbora i ulaska u izvršnu vlast, Penava je obećao da će “nakon prošlogodišnjih nemira, ove godine obilježavanje Dana sjećanja Vukovara proći bez kaosa”. Također, rekao je da će tih dana žrtva biti u prvom planu, ali ubrzo je na pitanje novinara (kako je napisala novinarka Paulina Arbutina u tjedniku Novosti) sam sebe opovrgnuo zaprijetivši da ni ove godine Srpsko narodno vijeće neće moći položiti u Dunav vijence za sve civilne žrtve Vukovara.

“Ako i pokušaju, spriječit ćemo ih na nenasilan način, živim lancem”, dodatno je novinarima pojasnio saborski zastupnik DP-a Stipo Mlinarić i nastavio na istoj isključivoj liniji da predstavnici srpske zajednice “neće gaziti hrvatske zakone i neće omalovažavati žrtvu Vukovara, Škabrnje i cijelog Domovinskog rata” (čitamo u izvještaju u Novostima).

“Sigurno ćemo, kao i prošle godine, pronaći načina kako komemorirati žrtve grada Vukovara. U mržnji prema Srbima se lako dio političke scene homogenizira i onda kada su u svemu drugome u svađi. Mnogima je antisrpska politika, glavni politički program. Najlakše je na Srbima zarađivati političke poene, to je poznata praksa u Hrvatskoj tijekom zadnjih deset i više godina”, rekao je za Novosti Pupovac “o ovogodišnjoj nacionalističkoj i isključivoj uvertiri obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje”.

I našli su. Lijepo je od predstavnika SNV-a i drugih organizacija hrvatskih Srba što su pošli u vukovarski pravoslavni hram, ali, ipak, potjerani s Dunava od neciviliziranog DP-a.

Lani je vukovarska kolona hodala ispod zastava HOS-a. Tada je vodstvo DP-a žestoko prozivalo premijera Andreja Plenkovića, ministra branitelja Tomu Medveda… Ove godine su zajedno, u Vladi, ali ostaje ono što viđamo godinama: “Vukovarska kolona pijeteta odavno je kolona politiziranja. Postaje pomalo zamorno. Svake godine za 18. studenog/novembra znamo da će biti fešta antisrbizma, šovinizma, žestokog nacionalizma, potpuno besmislenog, neutemeljenog, lažnog i licemjernog, zapravo parada nacionalističke taštine usmjerene prije svega protiv Srba, ali ne čak toliko u srži protiv Srba kao građana, nego kao načina jačanja ideologije poljuljanog DP-a kako bi se ponovo osnažio, jer jedino što ima ponuditi je ta jaka populistička retorika. Sve je to velika farsa”, kaže za Novosti Jaroslav Pecnik, politički komentator i publicist iz Osijeka.

Ovo čime započinjem ovotjednu kolumnu biva čvrstim dokazom da se u Hrvatskoj, kako sam pokazao u nekoliko ranijih kolumni, nastavlja segregacija i raste mržnja prema Srbima. Došli smo do točke na kojoj zbog fenomena govora mržnje, revizionizma i poziva na diskriminaciju moramo braniti temelje vrijednosti Ustava.

Na jednoj strani su Ustav, proklamirane politike i poruke najviših predstavnika države, a na drugoj proces koji ide protiv temeljnih ustavnih vrijednosti. U takvim okolnostima je vrlo teško provoditi oficijelnu politiku i politiku prema manjinama. Posljedice po pripadnike srpske zajednice su dodatno proširivanje straha i osjećaja nesigurnosti u pogledu slobode izražavanja, izricanja identiteta, vjeroispovijesti i ostvarivanja zakonskih prava na školovanje na svom jeziku i pismu. Za predstavnike Srba, brak HDZ-a i DP-a znači sužavanje prostora za djelovanje, jer je zbog toga mnogo teže raditi na konkretnim pitanjima povratka, stambenog zbrinjavanja, reelektrifikacije, razvoja i školovanja. Najgore od svega je da državne institucije i dalje u najvećoj mjeri ne prepoznaju govor mržnje, a mediji, uglavnom, ne reagiraju zbog nacionalističkog diskursa DP-ovaca.

Kao teolog i kao novinar, mislim da treba odgovoriti i na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže Božjoj djeci uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer ju žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?

Postoji, iznad svega u ovom pitanju, nešto jako perverzno u politici DP-a, a to je da za tragediju Vukovara tereti SNV, koji s time nema nikakve veze, naprotiv.

”Kao i ranijih godina i na 30. godišnjicu stradanja ovog grada obišli smo dva mjesta na kojima su počinjeni teški zločini nad njegovim građanima – Dunav i Ovčaru, te u srpsko-pravoslavnoj crkvi sv. Nikole zapalili svijeće za sve nedužne žrtve, sve poginule.

Učinili smo to sa snažnim suosjećanjem s njihovom patnjom kao i s patnjom koju njihovo stradanje do danas izaziva kod njihovih najbližih. Naša je dužnost da ih se sjećamo i da se sjećamo na takav način da jačamo osjećaj mira među građanima Vukovara i Hrvatske. I više od toga, da jačamo osjećaj mira s jedne i druge strane Dunava”, kazao je Milorad Pupovac o ovom datumu prije tri godine.

Nije da nemam vlastitih riječi, ali mislim da je potrebno ponoviti ”U ime stradalih i nestalih” – izjavu Milorada Pupovca, predsjednika SNV-a, povodom 30. godišnjice vukovarskog stradanja:

”Ni 20 godina nakon strašnog 2. svjetskog rata Charles de Gaulle i Konrad Adenauer potpisali su Elizejski ugovor ili Ugovor o prijateljstvu između svojih zemalja i tako stvorili osnove poratne i današnje Evrope. Mi smo više puta u posljednjih 30 godina kretali tim putem, pa smo se ponovo vraćali na mjesta s kojih smo kretali. Zato bih ovdje i na današnji dan s najsnažnijim osjećajem pijeteta prema žrtvama stradanja ovog grada i zemlje htio reći sljedeće:

Ovdje, u Vukovaru nisam bio prije 30 godina, ali kao da sam bio. Tamo, u Glini, nisam bio prije 80 godina, ali kao da sam bio. Svako od ovih mjesta i sve ove godine i njihove ratove, s više ili manje svijesti živimo i danas, ali na način na koji ne bismo trebali.

Mi bismo trebali živjeti svoje živote, a ne smrti svojih mrtvih. Mi bismo trebali živjeti svoje živote, a ne mržnje svojih i tuđih historijskih neprijateljstava. Mi bismo trebali živjeti živote svoje djece ako ne želimo da njihove živote živi netko drugi. Mi bismo trebali živjeti budućnost svoje djece, a ne prošlost svojih očeva, djedova i pradjedova. Onih od prije 30 godina i onih od prije 80 godina. Da, mi ne bismo trebali živjeti u krugu, u kolu smrti, mržnje i strašne prošlosti naših predaka.

Dolazeći ovdje i na sva druga mjesta na kojima smo bili ili bismo htjeli i trebali biti, dolazimo zbog ideala života a ne smrti, zbog ideala slobode a ne mržnje, zbog budućnosti a ne prošlosti.

Dolazeći ovdje dolazimo zato da bismo u sjećanju na stradanja i u pijetetu prema stradalima oživjeli i osmislili naše ideale, ideale našeg budućeg života i naših budućih sloboda.

Dolazeći ovdje dolazimo zato da bismo se odmakli od svega onog što je uništavalo živote, ograničavalo slobode i zatiralo ideale slobodnih pojedinaca i naroda te da bismo o tome imali jasan sud i da bismo kad treba znali zastupati takav sud.

Koliko će još vremena trebati da se na ovom mjestu i na drugim spomenutim i nespomenutim mjestima stradanja tijekom 20. stoljeća pojave moralni i politički autoriteti naroda, vjera i država koji će podijeliti suosjećanje i žaljenje na takav način da će pijetet jednih postati i pijetet drugih, te da će kao takav trajati i da se neće zaustavljati ni na granicama identitetskim, ni na granicama političkim, to ne znamo.

Znamo, međutim, da trebamo činiti sve da se čekanje ne pretvori u naše trajno stanje.

Zato činimo ovo što činimo.

Zato govorimo ovo što govorimo.

U ime svih stradalih i nestalih. U ime života u miru i prosperitetu svakog od nas.”

Nije uloga Milorada Pupovca, niti gradonačelnika Penave niti bilo kojeg drugog gradonačelnika da vodi dijalog o stvarima koje su posao drugih institucija u Hrvatskoj, čiju nezavisnost moramo štititi. Svatko od nas može reći ono što eventualno zna da pomogne tim institucijama da urade taj posao, svatko od nas može imati očekivanja od tih institucija da bolje i brže urade taj posao, ali ne može raditi umjesto tih institucija.

Tako ni Srbi ne mogu zamijeniti hrvatsku policiju niti hrvatsko pravosuđe kad su posrijedi stradali Srbi u gradu Vukovaru (ljeto 1991.) za što dosad nitko nije odgovarao.

Posebno treba voditi dijalog o tome kako da se pomogne da se između Hrvatske i Srbije uspostavi dijalog o sudbini nestalih i o sudbini ljudi koji su stradali ovdje i tome kako da se prije pet-šest godina zaustavljena suradnja u procesuiranju ratnih zločina između Hrvatske i Srbije obnovi. To je ono što SNV smatra svojom obavezom i što su radili sa svim ljudima u hrvatskoj politici koji su za to iskazivali interes.

Za Hrvate i Srbe, za Hrvatsku i Srbiju je važno da to poglavlje, strašno i dramatično u međusobnim odnosima, pokušaju zatvoriti na bolji način nego što je to bilo do sada. Necivilizirano ponašanje rečenog Penave ili Mlinarića, uopće ne pomaže, ali trebamo i dalje ulagati napor u tom pogledu, bez obzira na to što politički odnosi kakvi postoje i unutar zemalja i među zemljama nerijetko predstavljaju ozbiljnu prepreku za to.

Nisu, naravno, krivi samo ovi iz DP-a ili kunktatori iz HDZ-a. Krivi su i oni hrvatski građani koji ne žele mir i dobro i koji glasaju za nacionalističke, populističke i šovinističke politike.

Shvatite već jednom: Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara.

Tekst je prenet sa portala Autograf.