Ante Tomić – Nesreća se svakome može dogoditi? Ja ne mislim tako. Čitav život hadezeovskog uhljeba vodio je ovom sudaru

Autor: Ante Tomić, Izvor: Jutarnji listi

Ministar obrane Mario Banožić pošao je iz Vinkovaca na svoju omiljenu razbibrigu, pucati u životinje. Četrdesetogodišnji Goran Šarić, građevinar, privatnik, s druge strane, krenuo je iz Privlake na posao. Šarić je očito bio vrijedan jer je bila subota, početak vikenda, vrijeme kad se svi volimo dugo rastezati u postelji. Vjerojatno je i on želio ostati pod toplim jorganom, u pidžami sa suprugom i svoje dvije kćerkice, ali morao je, eto, raditi da prehrani obitelj.

Ministar lovac i marljivi građevinar kobno su se sreli desetak minuta kasnije, kad je ministar u svom teškom džipu prešao u susjedni trak da pretekne jedan kamion. Iz suprotnog pravca na njega je naletio Šarić u službenom kombiju. On je ostao na mjestu mrtav, dok je ministar s teškim ozljedama prevezen u bolnicu, prvo u vinkovačku, a zatim u osječku. Sudar dva automobila dogodio se u šest i petnaest, po mraku, prije sunca koje je jedanaestog studenog izašlo dvadeset dva minuta kasnije, u šest i trideset sedam. I da, da ne zaboravimo, bila je gusta magla.

Teško je suspregnuti bijes kad čitate o okolnostima prometne nesreće sa smrtnim ishodom prije zore na magistralnoj cesti kod skretanja iz Vinkovaca u Županju. U ovakvim prilikama uobičajeno je kazati “ah, nesreća se svakome može dogoditi”, ali ja ne mislim tako. Dapače, meni se čini da je nesreća na stanovit način bila neizbježna, sudbonosna. Koliko god bile teške njegove ozljede, ne mogu ne primijetiti kako je čitav život i karijera hadezeovskog superuhljeba Maria Banožića nekako vodila ovom strašnom sudaru.

Oholost s kojom je ministar obrane po magli i mraku išao pretjecati kamion, zar to nije nešto čemu ga predobro poznajemo? Oholost snažno obilježava njegov streloviti uspon do vrhova državne vlasti. Sve otkako se prije nekoliko godina nenajavljeno i niotkud pojavio, Mario Banožić je nastupao s drskošću nekoga tko misli da može više nego zaista može. I to mu je začuđujuće prolazilo. Grabio je odvažno. Jurio je nezaustavljivo. Sve do subote u šest i petnaest, kad je ubio oca dvoje male djece.

PROMOTRITE SAMO PUT USPJEHA JEDNOGA KOJI JE DO PRIJE SAMO ČETIRI GODINE BIO BEZVEZNI PROVINCIJSKI ĆATO, PREDSTOJNIK UREDA DRŽAVNE UPRAVE U VUKOVARSKOJ ŽUPANIJI, OBRATITE PAŽNJU NA AFERE KOJE SU SE VUKLE ZA NJIM, U SVAKOJ OD NJIH ALEGORIJSKI JE NEKAKO SADRŽANO ONO ŠTO SE DOGODILO NA CESTI KOD VINKOVACA.

Kad je on, bez ikakvih kvalifikacija i značajnijih profesionalnih postignuća, imenovan ministrom, prvo državne imovine, a kasnije obrane, to je također bio slučaj pretjecanja po magli i mraku. Pa i kad je, bez zakonske osnove, uselio u prostrani stan u centru glavnog grada, ni tada se Mario Banožić nije, da tako kažemo, prilagodio uvjetima na kolniku. Mrkli mrak i gusta magla bili su napokon i kad je s manjkavim, upravo komično oskudnim stručnim referencama, izabran za sveučilišnog nastavnika.

Pet godina čudili smo se tako jednome uglednom i moćnom koji ni po čemu nije bio osobit. Bio je kao više nekako kao onaj njegov lovački džip, dizelaš, težak i spor, i nije nam išlo u glavu zašto taj juri mimo svih drugih? Otkud mu hrabrost da pretječe bolje od sebe? Napreduje mimo nekih koji teško rade?

Shvaćate zašto sam sada bijesan. Četrdesetogodišnji građevinar iz Privlake, otac dvije male curice, danas bi možda bio živ da su Marija Banožića na vrijeme upozorili da prikoči. Da naprosto ne može sve što on misli da može. A tu nekako odgovornost za ovu nesreću, posredno i manjim dijelom, alegorijski, pada i na Andreja Plenkovića.

Članak je prenet iz Jutarnjeg lista.