Bogdan Tanjević: Jugoslovenska paramparčad može i do titule

Piše: Goran Borković

Kako je sakupiti na jedno mjesto sve što je Bogdan Tanjević postigao prilično težak pothvat, u tom zahtjevnom poslu poslužit ćemo se podacima iz jedne od brojnih knjiga o herojima jugoslavenske košarke. Tanjević je, dakle, bio nacionalni prvak u Jugoslaviji, Francuskoj, Italiji i Turskoj. Trenirao je i osvajao medalje s reprezentacijama Jugoslavije, Italije, Turske i Crne Gore. Član je Talijanske kuće slavnih, jedini je strani trener nagrađen u Francuskoj s priznanjem Robert Busnel Medal, četiri puta je bio trener godine u Turskoj, dobio je Palma d’Oro talijanskog Olimpijskog saveza, primio je državnu nagradu Bosne i Hercegovine i na kraju, ili na početku, primljen je u Fibinu Kuću slavnih 2019. godine. Osvojio je skoro sve, osim kupa nazvanog po njegovom prijatelju Radivoju Koraću (može se usporediti s današnjom Europa ligom). Svih pet finala je izgubio. Ipak, najradije ga pamtimo kao trenera čudesne Bosne koja je kao prvi jugoslavenski klub davne 1979. trijumfirala u Kupu prvaka.

S Tanjevićem razgovaramo prije svega o Svjetskom prvenstvu u košarci, ali i o ideologiji, vrijednostima, moralu, svjetskoj književnosti koju je apsolvirao u Beogradu, ali nikad diplomirao. Razgovaramo u utorak, iza podneva, netom poslije maestralne pobjede Srbije u četvrtfinalu protiv Litve, dok iza nas u telefonskom redu čeka još jedna košarkaša legenda Dragan Kićanović.

Jeste li očekivali ovakvu pobjedu Srbije od dvadeset razlike?

Nisam, biću iskren i kazati da mi se činilo da je Litvanija blagi favorit zbog igara u prethodnih pet utakmica, koje je, treba kazati, i Srbija odigrala sjajno, ali uz izuzetak zadnjih deset minuta sa Italijom. Njihov kvalitet košarke je isti ili veoma sličan, ali s blagom prednošću na strani Litvanije. U ocjeni sam se ipak zaštitio preko Twittera. Kad želim biti ironičan kažem: “Šta se ti tu meni umišljavaš”, kako znaju reći purgeri, ili koristim ekavicu. Napisao sam da je Svetislav Pešić izvanredno pripremio ekipu i da Srbija igra izuzetnu košarku. Nakon ove pobjede sad se “naplacujem” od onih koji su bili na suprotnoj strani i horski nakon poraza od Italije pevali protiv Pešića.

Horski su kao lidera ekipe pokopali i Bogdana Bogdanovića koji je protiv Litvanije odigrao baš kapetanski, za razliku od utakmice s Italijom?

Ne samo kao lider, nego i kao najvažniji igrač koji je razbio sigurnost obrane Litvanije. I to nije radio šutem za tri poena. Sa tim se ne razbija odbrana. Nego ulazima u reket i polaganjem uz nos visokim igračima. Tu je ciknula litvanska sigurnost. Naravno, tu su bili ostali. Bila je to top predstava jedne ekipe u najtežem momentu, što je za svaku pohvalu.

Gdje je kraj ovakvoj Srbiji?

Srbija je dotakla gotovo sto posto svoje vrijednosti. Ako budu na 90 ili 95 posto mogu pobijediti i boljeg iz meča Slovenije i Kanade. Pitanje je tko će s druge strane doći do finala. Uvijek je najteži zadnji korak. Po kvaliteti mogu da se i krunišu, ali niko ne može garantovati da će imati takav dan kakav je bio protiv Litvanije i to ne samo u napadu, nego i u odbrani.

Litvi kao da je došla na naplatu ona sjajna partija protiv Amerikanaca kada nisu mogli promašiti koš?

Oni su bez sumnje svoj top dosegli s Amerikancima. Takvi špicevi se dese na takmičenjima od osam ili devet utakmica. Bilo je za očekivati da su ispucali tu svoju realizaciju. Amerikancima su sasjekli noge s onih svih devet od devet trica.

Reprezentacije država nastalih raspadom Jugoslavije opet su postigle sjajan uspjeh na Svjetskom prvenstvu. Među najboljih šesnaest, uz Srbiju i Sloveniju, ušla je i Crna Gora. U osam su dvije ekipe. Među četiri najmanje jedna…

To su ostaci Jugoslavije, paramparčad nekadašnje države, da iskoristim tu tursku riječ. Prije dvadeset godina, kad sam vodio Italiju, na Evropskom prvenstvu od 16 ekipa bilo je šest tih “paramparčadi”. Trajat će to dok i ostalih par miliona ljudi ne iseli. Već imamo pet miliona vani, a sad i Slovenija otvara granice. Njemačka treba ljude i obezbeđuje po glavi ulazak 50 hiljada iz svake države Jugoslavije. Kad se i to iseli, na teritoriju od 22 miliona biće manje od 12. Eto, to će biti nastavak najboljeg jugoslovenskog proizvoda svih vremena, a to je košarka.

Naša škola je bila jako dobra. Da nije tako, ne bi mi u Bosni u osam godina stigli do druge lige do prvaka Evrope. To je rad u transu i enormni napor i to ne samo u treningu, nego i da se nauči živjeti u grupi i težiti zajedničkom cilju

Od te “paramparčadi”, “najparampačarenija” je Hrvatska koja je pala toliko nisko da niže ne može. Pojavljuju se neki proplamsaji oporavka, ali još je to daleko od povratka?

Hrvatska je imala problem s tzv. motivacijom nekih da igraju za reprezentaciju. Da su igrali svi, Hrvatska bi bila sigurno velesila. Kad pogledate ove zadnje ratove, svi su u njima pobijedili, jedino što su granice iste kao što su nacrtane 1945. Sve to ovisi o raspoloženjima, privatnom biznisu i tko zna čemu. Evo, i Srbija je igrala bez Nikole Jokića, najboljeg igrača NBA, Vasilija Micića, najboljeg igrača Evrolige, ali su se zakrpili nekim novim licima. Najvažniji je rad s mladima. Srbija ima najveći broj nepoznatih trenera koji već sada s tikovima na licu rade za 200, 300 nečega. Srbija je najbolji proizvođač igrača, uz višemilionske države poput Španije ili Francuske. Viđao sam trenere u drugim kadetskim ekipama nekih momčadi koji vode neviđene treninge. Oni rade s tikovima za sto maraka mjesečno. Koliko će to trajati? Ne znam. Kad vide decu uspešnih kako se s Lamborginijima voze, nije lako raditi.

Slovenija ima Luku Dončića i ostale. Srbija je uravnoteženija. SAD ima istu ekipu bez velikih zvijezda. Koji je koncept najbolji?

Najbolje bi bilo imati sve zvijezde, ali da su uravanjenje. Bez sumnje bi to bilo najbolje. (Smijeh) Temelj svega su dobre pripreme. Na Svjetskom se u 15 dana igra osam utakmica. Na tom dugačkom putu trebaš stalno imati energiju u nogama da odradiš dvije stvari: 110 posto u odbrani i da pogodiš u napadu koristeći sav talenat koji imaš u rukama, jer te noge ne nose kako valja. Ko bolje pripremi ekipu, taj ima više šanse. A pripremiti ekipu znači 45 dana rada. Za ove septembarske turnire treba 15 dana do nula forme, a dalje do 90 posto preostalih 30 dana. To su ogromna ulaganja, ne samo energetska nego i vježbama nogama, a posebno s majkom svih odbrana, kako je za zovem odbranu „jedan na jedan“. Kad bi ušao u dvoranu i viknuo „majka svih odbrana“, svi igrači polegli bi na pod, jer znaju da ih čeka pola sata takve igre u raznim situacijama. Tek onda ide tri-tri, pa četiri na četiri i ostalo. Kad tako radiš dvaput dnevno u nogama akumuliraš 25 minuta tog tipa košarke. Pešić je takav trener. Takvi su i Litvanci koje je Srbija danas šokirala pa su pali u neraspoloženje sami sobom i praktički se predali. Baš kao i Srbija protiv Italije. Umjesto da se odupru tome, oni se često opuste kao da su osuđeni na eutanaziju.

Je li to Pešić od vas naučio? Vi ste mu bili trener…

Nas dvojica slično razmišljamo o košarci, treniramo slično, biramo igrače slično. Bio sam mu trener devet godina. Nije to malo, iako smo vršnjaci. On je samo dvije godine mlađi od mene. Naša škola je bila jako dobra. Da nije tako, ne bi mi u Bosni u osam godina stigli do druge lige do prvaka Evrope, a da nijedan igrač prije toga nije uopće igrao u prvoj ligi. To je rad u transu i enormni napor i to ne samo u treningu, nego i da se nauči živjeti u grupi i težiti zajedničkom cilju. Svaki pojedinac treba se odreći malo od svoga za ljubav grupe. Tek tada ekipe liče na prave momčadi.

Može li se danas ponoviti takav uspjeh kao što ste vi napravili s Bosnom?

U našim krajevima nemoguće, jer je bežanija velika. I to ne samo među onima koji traže običnog hljeba u svijetu. Rasuli su se i igrači. Ušlo se u vrijeme da ne ovisiš samo o sopstvenim rukama i znanju, nego i količini para koje imaš na raspolaganju. Crvena zvezda s Duškom Ivanovićem i Partizan sa Željkom Obradovićem imaju enormnu financijsku podršku znamo koga i dvojicu super trenera koji spadaju u top pet Evropljana u zadnjih 20 godina, ali bez obzira na državna ulaganja i dalje nisu sigurni da će išta osvojiti. Obradoviću i Partizanu lani se desila gluperija s Realom, baš tako gluperija odnosno sitna tuča koja ih je spriječila da dobiju dalje. Obradović je majstor neponovljivih utakmica. Ali to je tek slučaj da se u zemljama s ovakvom ekonomijom mogu sabrati takvi novci. Priče poput Bosne, Jugoplastike, Cibone i Partizana, da sa sopstvenim kadrom dođeš do takvog trijumfa, ne mogu se ponoviti. Kadar se rasuo. Kradu nam igrače s 14 godina. Evo Mirotića koji je odabrao da igra za Španiju, a ne za Crnu Goru. Dončić je isto mogao igrati za njih. Drukčije je sada. Ja sam imao pod kontrolom sve. Jednom kad potpišu, moji su do 28. godine. Tek tada idu po neki dinar.

I vi ste bili dugo vani. Imate, ako se ne varam, četiri državljanstva, živite u Trstu…

Ja sam srećom i danas vani. Svuda mi je bilo dobro, jer uspijem napraviti familiju od ekipe. Sa svima sam dobar i danas pa čak i sa Gianmarcom Pozzeccom, sadašnjim selektorom Italije, kojeg sam bio izbacio iz reprezentacije. Iz turske reprezentacije sam 2016. godine izbacio i dvojicu najboljih igrača Hidayeta Türkoğlua i Mehmeta Okura, jer su tražili popust od 15 dana. Ne dam! Ili ćemo svi pišati iza kuće ili ćemo pišati svi u engleski WC. Takvo je pravilo. Zato te ostali više poštuju. Čista logika. Grupa mora imati unutrašnji život baziran na ljubavi i uzajamnom respektu. Kako trener zaradi poštovanje? Ne vičeš na zadnjeg igrača, nego uhvatiš prvog i najebeš mu se matere. Nakon toga sve funkcioniše.

Svojevremeno ste objasnili i čemu služi tabla za crtanje akcija…

Da se razbije nekom od glavu. A liniju za tri poena zovem ivicom bazena, jer da je voda unutra. Imam tantijeme na ove tvrdnje. (Smijeh)

Vremena se mijenjaju. Danas to ne bi prošlo.

Prošlo bi i danas. Dovoljno je da znaš da objasniš igračima šta treba da prođe. Uzmite Grega Popovicha iz San Antonija u NBA. U najboljem slučaju imao je petu ekipu po vrijednosti u ligi, a ima pet titula. Do njih je došao ideološki. Nema života bez ideologije. To ni crkva ne može zamijeniti. Kad si zajeban, kao što je on zajeban, od toga napraviš ideologiju i postaneš to što je on. Svaka koju kaže mu je zlatna, uključujući i kritiku Donalda Trumpa. Zato ga igrači vole. Znaju da je pravedan. Ako te provale da si kukavica, nepošten, da se sklanjaš od odgovornosti, vadiš na sudije, a kamoli da kažeš da je neki tvoj igrač kriv zbog poraza, nemaš nikakve šanse.

Dok razgovaramo preko mobitela čini se da u kadar proviruje slika s maršalom…

… Titom. Točno je. Slikar je Ismet Mujezinović. To sam nabavio 2001. godine, da ne bude zabune. Ispod njega je replika spomenika Stjepanu Filipoviću. Ako Opuzenci budu htjeli da im pozajmim da ga obnove, tu sam!

Poštujete Tita?

Taman posla da ne poštujem! Ako ga Gianni Agnelli smatra najvećim državnikom 20. vijeka, tko sam ja da išta kažem. U svoja zadnja dva predsmrtna intervjua – zanimljivo, tako je i Tito imao – taj predstavnik desnice i najveći jet-seter kazao je da je Tito najveći državnik 20. vijeka. I sad da ja o Titu pitam ove naše hajvane i prevarante.

Taman posla da ne poštujem Tita. Ako ga Gianni Agnelli smatra najvećim državnikom 20. vijeka, tko sam ja da išta kažem. U svoja zadnja dva predsmrtna intervjua taj predstavnik desnice i najveći jet-seter kazao je da je Tito najveći državnik 20. vijeka. I sad da ja o Titu pitam ove naše hajvane i prevarante

Vaš otac je bio partizan.

Svi pravi ljudi su bili partizani. Dalmatinci su dali veliki doprinos. Mogli su se sakriti po otocima i jesti kozji sir. Umjesto toga, oni su sjeli u čamce i u bosanske planine. Veliki ljudi. Treba to cijeniti.

Slabo se cijeni dosljednost. Na nedavnoj komemoraciji Marku Vešoviću u Sarajevu bilo je otprilike 12 ljudi?

Bila je i loše najavljena, a i proteklo je mnogo vremena kad im je on bio jako bitan. Generalno je takvo stanje u bivšim državama da su ljudske vrline zaboravljene.

Koliko taj revizionizam danas prevladava? Živite u Italiji, tamo su na vlasti postfašisti?

Prevladava svuda, a kod nas se može mjeriti po milijardama ukradenih para. Spominje se 35 milijardi dolara koje su pokrali tzv. domoljubi. Domoljublje se mjeri milijardama.

Apsolvirali ste, ali niste diplomirali Svjetsku književnost u Beogradu. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u poslu trenera?

Dao sam sve ispite, ali nikad nisam napisao diplomski, jer sam se već bacio u trenerski posao. Koristi, jašta da koristi, što više knjiga pročitaš spremniji si da razumiješ druge. Filmovi su također važni.

Duško Vujošević je tjerao igrače da čitaju?

Nema tjeranja. Ne možeš nikoga da natjeraš da čita. Ja sam im podvaljivao kako bi se upecali, Nije ih bilo puno. Gabriel Garcia Marquez i njegovih „Sto godina samoće“ bili su aktualni u vrijeme kad smo pobjeđivali u Bosni. Sjajan pisac je Mathias Énard. Njegova „Zona“ je fascinantna. Izdala ga je Fraktura. Seid Serdarević radi sjajan posao. To treba pročitati i tog čovjeka treba čuti. On se naprosto, izvinjava jer je pametan. Čeka me Kićanović, ajd ćao!

Članak je prenet sa portala Novosti.