Markovina je hraknuo na episkopa Ćulibrka i osramotio se

Autor: Drago Pilsel

Toj, po mom mišljenju, izuzetno spornoj kolumni, jer je glupa, površna i nedostojna doktora znanosti i profesora povijesti na sveučilištu (što je Markovina bio) dao je naslov: ”Episkop, Dodik i simulakrum sukoba”.

Ključne stvari ću citirati, a tko se želi uvjeriti u to je li tekst glup i površan u odnosu na činjenice koje donosim u ovoj kolumni na Markovinin žalosni uradak može pronaći OVDJE.

Markovina već u prvoj rečenici demonstrira neobaviještenost: ”Aktualna rasprava između episkopa Jovana Ćulibrka, jednog od ključnih ljudi SPC-a za pitanje holokausta i ustaških zločina, i Milorada Dodika o temi broja jasenovačkih žrtava i generalnog odnosa prema tom logoru smrti, neodoljivo podsjeća na simulakrum kako ga je definirao Baudrillard. Odnosno, na preplitanje zbiljskog i imaginarnog u kojem granica ta dva svijeta postaje nebitna”.

Naime, nije prvi put da Dodik nasjeda na dezinformaciju ili manipulaciju ili dolazi negdje govoriti potpuno nepripremljen i pravi budalu od sebe.

Tako sam ga 2020. ulovio kako na komemoraciji u Donjoj Gradini (prostor jasenovačkog konc logora u BiH) lupeta o biskupu Strossmayeru. Reče Dodik, komemorirajući žrtve ustaškog terora, ovako: ”Da su (ustaše) imali dovoljno vremena pobiti sve naše pretke (Srbe) to bi uspjeli jer su imali ozbiljnu želju to uraditi”. Kazao je kako su ustaše ustrajno ubijale Srbe ”na bazi onoga što ih je učio Strossmayer…”.

Pošto nije objasnio kakve veze s tim užasnim zločinima ima đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je rođen 4. veljače 1815. godine, a umro 8. travnja 1905. godine, i pošto se nitko nije javio iz kabineta Milorada Dodika, a odgovorne za rad tog kabineta i za medijsku politiku gospodina Dodika sam zamolio da mi pojasne na što je Dodik točno mislio, ne preostaje mi drugo nego kazati kako je Josip Juraj Strossmayer jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske i južnoslavenske povijesti u 19. stoljeću. I da Strossmayer ne samo što nije mrzio Srbe, kako tumači Milorad Dodik, već je taj biskup grandioznog djela i ogromne moralne stature bio preteča suvremenog ekumenizma, veliki pobornik dijaloga i jedinstva.

Elem, Dodik je reagirao na jednu izjavu koju je episkop Ćulibrk kazao o liku kojeg je Dodik bio angažirao i masno plaćao, ali Markovina, koji od toga želi raditi priču, nije kadar shvatiti ni vrijeme ni kontekst.

Naime, vladika Jovan je to rekao, sjedeći u publici na jednoj davnoj tribini, 2019. godine (kako, doktore Markovina, može biti aktualno nešto što je rečeno prije četiri godine?!), jednoj od onih koji u Privredniku u Zagrebu vodi kolega Saša Kosanović. Da stvar bude smješnija, gluplja i poraznija po Markovini, on i Kosanović su dobri drugovi, i malo bi bilo reći veliki fanovi Hajduka pa je Markovina mogao Kosanovića nazvati da mu pojasni kontekst Jovanova komentara.

Episkop je reagirao na lupetanje izraelskog povjesničara Gideona Greifa. Objasnit ću i pokazati koliko je Markovina porazno površan.

Piše kolumnist Oslobođenja: ”Krenemo li od čitanja, stvar je u tome da je Ćulibrk reagirao na glorifikaciju povjesničara Gideona Greifa u Srbiji, i to sljedećim riječima: ‘To je podrška lažnoj priči s Gideonom Greifom koji se pojavio u Srbiji. Svi znamo ko je, svi profesionalni historičari znaju ko je, svi znaju da je cirkus, jer Greif već govori o milion i 400 hiljada žrtava Jasenovca. Ne više ni o 700 hiljada, nego milion i 400 hiljada, a nauka, struka šuti’. Pažljivim čitanjem vidimo da Ćulibrk reagira na brojku od milijun i 400 hiljada ubijenih, a ne na onu također lažnu od 700 hiljada, zbog koje je, između ostalog, i protivno odluci komisije, obustavljen otkup sjajne knjige o Jasenovcu Ive Goldsteina za javne biblioteke u Srbiji…”.

Markovina gradi napad i vrijeđanje Ćulibrka na tezi, za koju ću dokazati da je izmišljotina, ponavljam, nedostojna doktora povijesti, da vladika Jovan zagovara brojku od najmanje 700.000 umorenih Srba u Jasenovcu.

Ovo, jasno ću kazati, neću napisati jer mi je vladika Jovan drug ili zato jer je imao kolumnu na Autografu. Ne, ovo pišem jer novinar treba poštivati istinu i djelovati iz istine. To valja i za kolumnista/historičara Markovinu.

Kada sam intervjuirao vladiku Jovana za Jutarnji list (Magazin, subota 27. veljače 2016., VLADIKA PAKRAČKO-SLAVONSKI JOVAN ĆULIBRK, ČELNIK ODBORA ZA JASENOVAC SPC-E I ČLAN BUDUĆE MJEŠOVITE KOMISIJE VATIKANA O ALOJZIJU STEPINCU: ”Komunistička optužnica ne može biti polazna tačka razgovora o Stepincu” / Namjerno donosim opremu teksta) o famoznoj brojci Jasenovca mi je kazao i ovo: ”I beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. To je svakako najdragocjenije što imamo i dobar osnov za svaku buduću suradnju”. Koliko god Markovina sada djelovao plošno, neinformirano i prosto, on valjda zna, toliko treba znati, da se ta brojka o kojoj mi je govorio Ćulibrk ne kreće oko 700.000 već o osamdeset i nekoliko tisuća duša na više.

Markovini treba pojasniti i ovo: da ta brojka nije konačna, da ćemo teško doći do egzaktne cifre, ali da vladika Jovan zastupa tezu, koja vrijedi i u Muzeju holokausta u Washingtonu i u Jad Vašemu, a i u arhivi prof. Ive Goldsteina kojeg toliko hvali (s pravom), a to je da bi se realni ukupni broj ubijenih u Jasenovcu mogao kretati između 85.000 i najviše 120.000 ljudi. Dakle, Srba i manje od tih cca 85.000 žrtava.

Kleveta je, teški akademski promašaj i sramota za doktora povijesti kazati da Jovan Ćulibrk i patrijarh Porfirije rade na promociji brojke od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Kada bi Markovina potrošio makar jedan radni dan na Googleu, i kada bi ga resilo akademsko poštenje, došao bi do zapanjujućeg zaključka: da Porfirije i Jovan su sve samo ne mitomani.

To im i daje legitimitet, a vidjet ćemo to još jednom skoro, početkom rujna, da u Jasenovcu govore o jasenovačkim novomučenicima i o miru, ponavljajući već emblematičnu konstataciju patrijarha srpskog Porfirija da su se zločinci ispisali iz svojih nacija.

Episkop Ćulibrk, baš on, bio je vodeći oponent u redovima SPC-a na mitologiju Gideona Greifa kojem, da nije zaustavljen, možda bi i brojka od milijun i 400 tisuća bila premalena.

Odakle obraz Markovini da piše o holokaustu, budući nam nisu poznati njegovi radovi o toj temi, ja ne znam, ali znam za godine i godine koje je vladika Jovan proveo u Jad Vašemu i za njegov magisterij o bibliografiji o Holokaustu. Ali sasvim sigurno mogu kazati da je, ajme meni, ako je Markovina podučavao povijest na sveučilištu ovako kako piše kolumne o temi u kojoj nije doma: ma ni iz bliza on nije kadar pisati o Holokaustu i o genocidima tijekom trajanja NDH.

Uskoro vladika Jovan otvara, baš u Jasenovcu, jedinstvenu biblioteku posvećenu tim stradanjima. Bit će Markovini oprošteno ako se ispravi, pokaje, javno ispriča i dođe tamo nešto naučiti.

Preostaje mi kazati vam da ovako kako sam rastavio ove Markovinine laži o vladici Jovanu Ćulibrku, moram ga zamoliti da u Sarajevu, gdje isto zarađuje za kruh, ne laže o episkopu tvrdeći da je Ćulibrk opaki nacionalist, da je isti Dodik (ili mudriji od Dodika), da je zagovarao opsadu Sarajeva ili da je ljubiteljima rocka brojao krvna zrnca.

Preostalo bi kazati po koju na sugestiju Markovine da je Ćulibrk sumnjiv prijatelj Jevreja pošto, jelte, egzaltirano govori o vladici Nikolaju Velimiroviću (navodnom pokloniku Adolfa Hitlera). Budući se i ovdje vidi da Markovina pojma nema što Jovan kaže o Velimiroviću (da predstoji i da je potrebno jedno novo čitanje Velimirovića, naučno), kolumnu završavam općim mjestom Velimirovića u našoj religiologiji: lako je ponavljati/preuzimati ne samo iz zaista zakiseljene komunističke propagande koja i dalje obitava u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, BiH i drugdje, protiv Crkve (i Nikolaja Velimirovića), izazov je uhvatiti se knjige i izvora. Ne moraš voljeti Crkvu ili vjerovati u Boga da budeš korektan istraživač (eno ti Markovina primjer Inoslava Beškera), moraš biti cjelovit.

Dakle, na primjer: je li ono što se pripisuje Velimiroviću – antisemitizam? Recimo, da su Židovi ”Božiji protivnici” ili ”Bogoubice”? Pa, i to je opće mjesto religiologije: naprosto tako se tada u Crkvi mislilo, krivo, naravno, i na Istoku i na Zapadu. Znate li kada se u Katoličkoj Crkvi službeno oslobodilo Židove za smrt Isusa? Godine 1965., Drugi vatikanski sabor, deklaracija Nostra Aetate (hrv. ”U naše doba”). Ok, neću ovdje razglabati o problemu antisemitizma kod katolika.

Markovina, kao ni drugi koji misle da je in hraknuti na Crkvu i crkvene pastire, nije čitao odgovarajuću literaturu koja upućuje na to da je Nikolaj Velimirović postao i jest najveći propovjednik Srpske Pravoslavne Crkve. Metri njegovih stranica su zaista respektabilni. Već same ”Molitve na jezeru” (1922.) su, bez obzira na neka sporna kristološka i trinitarna mjesta, vrlo velike duhovno-književne vrijednosti.

Izuzetno je nepristojno, čak i ponižavajuće, šokantno, kako se to negira ljudskost i pravo na slobodu vjere i na akademsko obrazovanje episkopu Jovanu ili patrijarhu Porfiriju.

Htjedoh reći, Dragan Markovina je gadno pogriješio: napao je vrlo nekorektno velikog radnika vladiku Ćulibrka (odi, Dragane, u Pakrac, stani i vidi, pa onda reci svoje, pak ako hoćeš polemizirati sa mnom o Velimiroviću, nema frke, čekam te) i sebe osramotio. Ti njegovi folovi mogu proći kod nenačitane sarajevske ćaršije (nažalost i kod urednika Oslobođenja), ali ovdje ne. Ja nešto znam. I još važnije: Autograf ne pristaje na laži.

Dixi et salvavi animam meam.

Članak je prenet sa portala autograf.