Da li je moguće podići spomenik žrtvama Srebrenice u Beogradu?

Piše: Armin Aljović, balkans.aljazeera.net

Skoro tri decenije od zločina, službena Srbija poriče pravnu kvalifikaciju genocida za srebrenički masakr, uprkos više presuda pred UN-ovim Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, što otežava postratno pomirenje u regiji Zapadnog Balkana. Nasuprot revizionizmu, postoje i glasovi koji vjeruje da Srebrenica nosi veliki potencijal za pomirenje cijele regije.

Šuma za žrtve genocida

Koncept spomenika srebreničkim žrtvama u Beogradu, kako su to zamislili njegovi idejni tvorci – arhitekt iz Hrvatske Antonio Grgić i arhitektica iz Srbije Mia David glasi: “Šuma se sadi za žrtve genocida u Srebrenici. Za svakog ubijenog jedno drvo. Te sadnice će rasti, razvijati se i s vremenom stvoriti šumu. Taj početak treba prerasti u šumu svih žrtava i tako postati prostor ozdravljenja Srbije. Način da se ponovno diše. Nova pluća Srbije”.

Riječ je o konkursu “Praznina”, za spomenička rješenja kojima bi se pamtile žrtve genocida u Srebrenici, a kojeg je raspisala Inicijativa mladih za ljudska prava.

“Drvo je simbol života, od prvih ljudskih kultura”, kaže Al Jazeeri arhitekta Grgić.

“Ono je simbol rasta, vjere i nade, ono je simbol prevazilaženja zlopamćenja i mržnje […]  Na našim prostorima drvo je simbol života u staroj slavenskoj mitologiji, ali i u svim trima religijama koje su dominantne posljednjih stoljeća na ovim prostorima: kršćanstvu, islamu i judaizmu. Time kao simbol prelazi religijske i nacionalne granice koje su često nasiljem uspostavljane u prošlosti”.

Srebrenica kao tačka pomirenja

Uz simboličko značenje, autori su mislili i na dodatnu dimenziju spomenika. Naime, šuma bi se, prema Grgićevim riječima, “financirala iz tisuća dobrovoljnih priloga te bi se time stvorila nova zajednica financijera koja će brisati religijske, nacionalne i državne granice”.

“Sadnice trebaju biti od različitih vrsta drveća, tako da svaki pojedinac može kupiti ono drvo koje želi. Drveće će rasti različitom brzinom. Na koncu će se dobiti ‘zajednica‘ pojedinaca (stabala) koji grade međusobne odnose.”

“Dobrovoljnim sudjelovanjem različitih pojedinaca omogućuje se formiranje nove imaginarne zajednice koja će djelovati u smjeru pomirenja na ovim prostorima sa Srebrenicom kao centralnom simboličkom točkom”, kaže Grgić.

“Srebrenica nosi jedan veliki potencijal za transformaciju čitavog ovog prostora obilježenog ratovima. Na nama pojedincima je da odlučimo o našoj zajedničkoj budućnosti i o našoj ulozi u njoj”.

Srebrenica i Kosovo tabu teme u Srbiji

Za arhitekticu David, u Srbiji je Srebrenica “trenutno istovremeno i jako aktuelna i uopšte nije aktuelna tema”. Srbija ima mnogo problema, “pre svega egzistencijalnih i ljudi su umorni od priča o ratu”.

“Sa druge strane, Srebrenica je bolna tačka i rekla bih, zajedno sa Kosovom, jedina zaista tabu tema”, kaže David Al Jazeeri, dodajući da umjetnost ima odgovornost da “menja način na koji ljudi vide stvari” i dugoročno posmatrano “ima i veliku moć i odgovornost”.

“Umetnost je polje slobode ali upravo to ubija njenu potentnost”, kaže David.

“Vi možete da zapalite zastavu na sceni i nećete biti uhapšeni jer je to umetnički čin i kao takav na neki način oslobođen odgovornosti. Umetnost nema moć na kratke staze, zato je politika ne prepoznaje kao veliku opasnost i ne cenzuriše je. Ali, umetnost menja način na koji ljudi vide stvari i dugoročno posmatrano ima i veliku moć i odgovornost. Jer zadatak umetnosti je upravo da neprekidno preispituje stvarnost”.

David se slaže sa tezom velikog arhitekte Bogdana Bogdanovića da bi bilo bolje da spomenici ne postoje, jer su istovremeno i pokazatelj ljudskog varvarizma. “Ali, to je utopija”, kaže David. “Bogdan Bogdanović je hteo da kaže da bi bilo najbolje da ne postoji potreba za spomenicima. Da ljudi umesto da ubijaju jedni druge počnu da se poštuju i vole… Naravno da se sa tim slažem”.

‘Na nama je koju stranu biramo’

Za Grgića, “mi imamo tradiciju gradnje spomenika pomirenja poslije Drugog svjetskog rata”.

“To je svojim znanstvenim istraživanjima na temu Spomen-parka na Garavicama kod Bihaća ilustrirao naš bosanskohercegovački povjesničar Dino Dupanović”, kaže Grgić.

“No osim što spomenici mogu biti poluge pomirenja, oni mogu biti i oružje za pripremu novih ratova. Mi imamo tradiciju gradnje i takvih spomenika. Pitanje je koje ćemo od te dvije vrste spomenika odlučiti graditi u budućnosti”.

Inicijalno, da bi se zasadilo 8.372 stabla za žrtve genocida u Srebrenici bit će potrebno oko 14 hektara zemlje. Usporedbe radi, 14 hektara je veličina 14 nogometnih stadiona ili 504 teniska terena.

Imaju i produkcijske troškove. Cijene zemljišta ovise o lokaciji, a za sadnju šume trebat će najmanje 80.000 eura.