Druga misa monsinjora Celestina

Izvor: Hvarska biskupija

Tekst će nas podsjetiti i na zaboravljeni zimski turizam. Ovdje ga objavljujemo bez posebnog komentara. Napisao ga je Danilo Ružić u rubrici „Ljudi i shvatanja“, a ilustrirao Milan Jovanović. Original je na srpskom i ćirilici, a ovdje ga donosimo u (blagom) hrvatskom prijevodu:

Dogodilo se to na katolički praznik Sveta tri kralja u drevnoj hvarskoj katedrali, staroj osamsto godina. Biskupu, monsinjoru Celestinu Bezmalinoviću, – kada je izašao pred oltar započeti službu Božju, učinilo se da je crkva punija nego inače. Kasnije u toku čitanja evanđelja primijetio je u nekoliko mahova da se jedan dio prisutnih, i to onih što su stajali sa strane, križa sa tri prsta, a ne cijelom šakom.

– To su gosti iz Beograda i Srbije! – došapnuo mu je u pogodnoj prilici kanonik – Pravoslavci!

Malo zatim, za vrijeme uobičajene propovijedi, biskup se ponovo sjetio hvarskih gostiju.

– Ja danas vidim među vama i našu braću pravoslavce, koji su došli u Hvar na zimski oporavak. Ja znam i zašto su se oni okupili u ovom hramu. Na današnji naš blagdan pada i njihov Badnji dan. Radostan sam što ih mogu pozdraviti na taj praznik koji proslavljaju daleko od svojih domova. Ja ih zato pozivam da se sutra, na pravoslavni Božić, ponovo okupe ovdje, služit ću još jednom misu za njih!

Molitva za goste

Vijest da će katolički biskup služiti službu Božju za pravoslavni Božić pronijela se Hvarom za tili čas. Sutradan, u utorak, katedrala je ponovo bila puna. Više od sto i pedeset penzionera iz raznih krajeva Srbije, a najviše iz Beograda, koji su radi oporavka potražili blagu hvarsku zimu, zauzeli su mjesta u središtu crkve, u klupama. Gotovo isti broj mještana došao je prisustvovati ovom neobičnom činu.

Točno u pola jedanaest pojavio se biskup u bijelom biskupskom ruhu i sa crvenom kapom na glavi. Slavljenici su ga pozdravili ustajanjem, i po pravoslavnom običaju odstojali cijelu službu.

Toga dana biskup je služio misu uz asistenciju dvojice kanonika i uz pratnju orgulja i zbora, koji se bio okupio gotovo u punom sastavu. Poslije čitanja evanđelja stao je za oltar i u propovijedi, koju je namijenio svojim gostima, istaknuo da vjera, koja je u prošlosti često razdvajala ljude, sada ima svetu dužnost da ih zbližava. Citirao im je sv. Pavla: ,,Nema više ni Grka, ni Židova, ni Rimljana …“. Da bi zatim istaknuo pouku da isto tako ne treba pitati tko je Srbin, Hrvat, Slovenac, Talijan ili Makedonac, da su svi ljudi u ovom hramu i izvan njega jednaki.

– Govorit ću vam o dva događaja, koja trenutno opsjedaju moje misli, i koja su me učinila sretnim ! – rekao je na kraju biskup – Prvi je onaj kada sam prošle godine prisustvovao susretu poglavara dvaju naših kršćanskih crkava, rimskog pape Pavla VI i carigradskog patrijarha Atenagore, koji su stoljetnu netrpeljivost naših crkava srušili jednim zagrljajem, i drugi je – ovaj sadašnji, koji nas je okupio i zbližio u našem hvarskom hramu. Zato ću ovu svoju božićnu propovijed završiti vašim pravoslavnim pozdravom, sa: Hristos se rodi!

Zbunjeni ovakvim pozdravom, stari ljudi su za trenutak ostali nijemi, a onda je kao po komandi crkvom odjeknulo:

– Vaistinu se rodi!

Misa je završena zborskim pjevanjem pastorala, božićne pjesme „Tiha noć“ i molitvom „Vjeruju“, koju su mještani čitali na srpskohrvatskom, a gosti na staroslovenskom.

Turizam i bliskost

Ali ovaj događaj nije se završio na tome. Poslije dva-tri dana u hvarskoj biskupiji je zazvonio telefon i sa druge strane žice čuo se glas šibenskog biskupa Arnerića, koji je čestitao monsinjoru Celestinu „na tom divnom događaju“. A zatim je krajem nedjelje stigla poruka i od šibenskog pravoslavnog vladike Stefana Boca, koji se biskupu bratski zahvalio na „činu koji više nikada neće moći biti zaboravljen“.

Inače, zimski penzionerski posjetioci Hvara i inače hvale srdačnost i uslužnost s čime ih Hvarani okružuju. Jedan nastavnik u penziji iz Sandžaka kaže:

– Prije neki dan projurila je pored mog stola kelnerica, djevojčica još, i šapnula mi molećivo: ,,Čika Savo, izvinite samo za časak, došli su nam neki stranci. Moramo se malo pokazati“. Na Hvar dolazim već godinama i nijednom nisam primijetio da sam zbog stranaca zanemaren. A znate kako je: stranci ipak donose devize. Namignuo sam joj sa ohrabrenjem i pomalo šeretski dodao: ,,Ako, sine, samo se pokazujte!“

– To je ovdje jedna druga vrsta turizma! – dodao je profesor Arsenijević. – Ovaj turizam je sa izvjesnom dozom domovinske bliskosti i brige, koja nama godi i koja se ne može ničim platiti. Uz sunce i klimu, to je ono što nas ovamo iz godine u godinu vuče. Pa ako hoćete i ono bogosluženje za pravoslavni Božić. Ja i to pripisujem hvarskoj naklonosti prema nama…

Sve zbog cara Dušana

Razgovor se ponovo prenio na događaj povodom Božića. Jedan viši financijski stručnjak iz Novog Sada, također penzioner, koji nije želio da mu se spominje ime, nije imao riječi za nahvaliti zbor i pjesme koje su slušali u crkvi.

– Da se odmah razumijemo! – rekao je – Ja nisam mnogo religiozan, možda to uopće i nisam, jer ni kod kuće nikad ne idem u crkvu. Ali kad sam čuo da će katolički biskup služiti misu za pravoslavni Božić, e bogami me ništa nije moglo spriječiti da odem. I nisam se pokajao. U toj akustičnoj crkvi naslušao sam se divnih pjesama, a naročito one „Tiha noć“, na kraju, koju je zapjevao zbor uz pratnju orgulja.

– To je bilo kao da slušamo koncert s neba! – dodala je jedna sijeda poštanska službenica – Jelte deda, – obratila se zatim 84-godišnjem apotekaru iz Čačka Gvozdenu Matiću, koji je za susjednim stolom igrao tablića sa dr. Milivojem Miloševićem, liječnikom, – jeste li i vi bili na božićnoj misi u katedrali?

– Bože me sačuvaj! – naljutio se stari apotekar, mrzovoljan što ga karta neće. – Ja katoličkim popovima ne vjerujem još odavna.

– E, a od kada to? – podbadao ga je s druge strane stola partner, namigujući nam.

– Još odonda kada je car Dušan Silni zatražio od pape krunu, pa ovaj nije htio dati mu je dok ne primi katoličanstvo! Samo što mu ni car Dušan nije ostao dužan. Rekao mu je nešto što se ovdje ne može ponoviti. Znate, Srbi su i onda voljeli da „odvraćaju“ … Eto, to ja katolicima ni danas ne mogu zaboraviti! – odbrusio je starac i ne obazirući se na gromoglasan smijeh ostalih, nastavio igrati.

Njegov partner, dr Milošević, također nije bio na bogoslužju. On je za to imao svoje objašnjenje.

– Znate, ja sam veliki grešnik, – pa sam se uplašio da ne padne tavanica i pobije nevine … zbog mojih grijeha. Ali šalu na stranu: i sam sam bio dirnut. Ono što bismo mi rekli o Hvaru uvijek će zvučati pretjerano. Ima nas, hvala Bogu, što zbog zaduhe, što zbog „dobrog raspoloženja“, već desetak godina dolazimo ovamo. I nije čudo što nam je prirastao za srce.

– Nas kod kuće zovu Hvaranima, a jednom sam u Splitu čuo da Hvar nazivaju malim Beogradom! – umiješao se u razgovor jedan „kibicer“ koji je stajao pored stola. – Mi, molim vas lijepo, ovdje zimujemo, za svega tri stare hiljadarke. Ja jednostavno ne znam kako se to njima isplati.

Kad naiđu Beograđani

– Isplati nam se i te kako! – odgovorio nam je na to pitanje nešto kasnije Tonko Domančić, generalni direktor svih hotela na Hvaru. – Nije riječ o nekoj zaradi, jer nama je stalo da se preko zime samo „pokrijemo“, već o jednom fenomenu koji nas Hvarane i Beograđane povezuje evo već više od dvadeset godina. Mi tek kad Beograđani naiđu računamo da je prava sezona tu. Što je u pitanju, ne znam. Možda mentalitet, jer smo i mi plahi i otvoreni kao i oni, možda to što smo se već navikli jedni na druge … zaista ne znam. U Hvaru se sada nalazi oko tisuću gostiju, dvije trećine su Beograđani. Zar mislite da bismo smjeli ne voditi računa o njima, o njihovom džepu, potrebama.

– A što se one mise za pravoslavni Božić tiče – osmjehnuo se na kraju generalni direktor – mislim da je i to bila jedna lijepa ljudska stvar. To su sve stariji ljudi koji drže do toga, pa zašto da im boravak ovdje ne bude ugodniji. Uostalom, sve ono što čini da se ljudi raznih vjera i nacionalnosti zbliže, svaka akcija koja doprinosi da ljudi postanu bolji, samo može biti od koristi ovoj našoj zemlji. Jer sita je ona zala koja joj je donosila vjerska netrpeljivost u prošlosti…

Tekst je prvotno objavljen u listu ”Kruvenica”, br. 54, god. XIII. (2020)