NE ustašama! Imperativ je da budemo čestiti spram prošlosti

Piše: Drago Pilsel

Viđali smo to ranije, ali na kraju 2022. slika i odluka uredništva Večernjaka, s Draženom Klarićem na čelu, je zaista šokantna (pa se pitam kako se drže i što misle oni čestiti i nama bliski autori toga lista) uz tekst stanovitog Mladena Miletića: ”Tako se vodi velika momčad poput Hrvatske, ovo je priručnik za sve trenere” kojim se najavljuje rečeno specijalno izdanje (”Hrvatski san”) objavljena je fotografija veselih navijača na kojoj mlada osoba, možda i maloljetnik, drži iznad glave hrvatsku zastavu dok na sebi ima crnu majicu s grbom HOS-a i s ustaškim pozdravom ”Za dom spremni”.

Zašto glavni urednik Dražen Klarić u listu kojem su vlasnici katolici iz austrijske pokrajine Styrija ima potrebu ”prodavati robu” tako što seli ustašijadu iz redova vatrenih (ohoho su vatreni ustašovali, kako in extenso donosi Hrvoje Šimičević u tjedniku Novosti u članku ”Bronca Čavoglave”) na portal? Nije ovo nebitno pitanje.

Je li to Klarićeva ”imaginacija”? Hm, Pascal je uvidio (čini mi se da sam ovo pročitao kod filozofa Predraga Fincija) dvostruki karakter imaginacije: da može biti produktivna i doprinos znanosti, ali da može biti i uzročnik obmana. Pogreške imaginacije, kao ova Večernjakova, doprinose bijedi čovjeka kao biću koje ne teži transcendenciji, trska u kojoj nedostaje drhtaj. Ovaj drhtaj je onaj duh koji u biću oživi, onaj duhovni nespokoj koji bi žabokrečina života primirila i potopila.

Ovo je vrijeme buke, premda slavimo Božić i premda nas papa Franjo poziva na introspekciju: ”Poput betlehemskih pastira, pustimo da nas obasja to svjetlo i pođimo vidjeti znak koji nam je Bog dao. Pobijedimo obamrlost duhovnog sna i lažne predodžbe proslave zbog kojih zaboravljamo tko je slavljenik. Napustimo halabuku koja srce čini neosjetljivim…”.

Sjećam se dobro, hoću reći, znam dobro kako izgleda ta nacionalistička buka koja nas okružuje i koja se obrušila i ne mene pa sam bio primoran blokirati nekoliko stotina divljaka i zaključati moje objave na FB-u tako da ih vide samo oni koji sustav karakterizira kao ”prijatelje”.

Iz zaglušujuće nacionalističke buke koju jako dobro pamtim jer sam redovno bio tamo, čak i kao govornik, izdizao se i slabašan ali postojan glas moga druga, pokojnog župnika Trnave kod Đakova, Luke Vincetića, koji je godinama pohodio skup za povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, prkoseći pateru Vjekoslavu Lasiću, dominikanskom svećeniku, i desecima desničarskih provokatora.

Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio (navedeni je skup održan 9. svibnja 1997. godine, a na njemu je svećenik Vjekoslav Lasić, redovnik dominikanac, svom kolegi Luki Vincetiću dovikivao ”Vincetiću, pederu!”) da ”svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti”.

”Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., ako se veliča ustaški pozdrav… onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu”, kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući da je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti.

”Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti”, to je ta imaginacija povijesti, i tako se nikada nije davao ušutkati Luka.

Zapravo nas je stalno učio i podsjećao da nikada ne smijemo dopustiti da ušutkaju ni nas (pre)ostale.

Ovu božićnu kolumnu posvećujem ne samo don Luki jer je don Luka bio, uz kapucina, pokojnog dr. fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, moj intelektualni mentor devedesetih, vodeći me obojica k ispravom teološkom promišljanju: čvrstom vjerom u Krista spasitelja i otkupitelja čovječanstva, čežnjom za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra.

Don Luka je bio moja drugost, drugost u kojoj se pisac oslobađa i koja pisca ili teologa oslobađa. Naime, u pisanju se pisano samo po sebi oslobađa. Pisanje ili teologiziranje piscu teologu daruje izgubljeno i istodobno oduzima intimno, otima uspomene i pretvara ih u objektivnost napisanog. Postojanje teksta je način očuvanja svijeta. A imaginacija, sjećanje, je način opravdavanja tog našeg svijeta.

Pustimo, kaže Papa, da nas obuzme udivljenost nad nezamislivim događajem Boga koji je postao čovjekom radi našega spasenja. Onaj koji je izvor svakoga dobra posta siromah i ište kao milodar naše siromašno čovještvo. Pustimo da nas dirne u srce Božja ljubav i slijedimo Isusa, koji je svukao sa sebe svoju slavu kako bi nas učinio dionicima svoje punine.

Bivajući čestiti spram prošlosti, birajmo jasno izražen i shvaćen identitet. Očitovanje naših posebnosti za demokratizaciju društva nisu mogući bez nužne političke kulture i bez dokaza o konstituiranju subjekata demokratskog procesa. Pluralizam bez postojanja javnosti i civilnoga društva nužno je doveo i dovodi do oblika totalitarizma nacionalističke provenijencije.

Konačno, monolozi u jurišima koji se kod nas često koriste i demagogijska interpretacija položaja specifičnih (žrtvovanih) skupina unutar hrvatskog društva, stvaranje privida o važnosti određene nacije, stranke ili države, samo mobiliziraju javnost protiv pozitivno vrednovanih očekivanja koja se odnose na sam opstanak svih kolektiva i pojedinaca.

Naš svijet nije siromašan u detaljima, a tako znamo biti dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi. Možda zato što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta.

Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa, puno njih.

Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka, osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanja autonomije drugoga.

A znamo li ga? Ne. Pred nama, uglavnom stoje rupe. I mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom anti-stereotipa.

Kako bi demokracija zaživjela u ovom dijelu Evrope, mediji moraju djelovati kao neutralna snaga koja, paradoksalno, oponira političkim stajalištima u vezi s etničkim pitanjima i nacionalizmom. Zato postoji Autograf i zato vas molim da ga podržite, makar s deset kuna vašeg priloga.

Otprilike, to bi za mene bilo nužno da ostanem(o) na površini života i da kažemo NE novovjekim ustašama.

Budemo li zdravi, čitat ćete ovu kolumnu dalje, odmah iza Nove godine. Ja vam želim mira i zdravlja, pameti u glavi, jako srce i svako dobro.