U odnosu na Šimunićeva ustaška mahnitanja, Borjan se čini kao oksfordski džentlmen i prvak diplomatskog opreza

Pi[še: Ante Tomić, Jutarnji.hr

Bio je to vojni hotel, u njemu su stanovali oficiri JNA ako su bili samci, ili ako su nedavno dobili premještaj u Zadar i obitelji još nisu došle za njima, ili ako su se spetljali s Jadrankom iz vešeraja pa ih je supruga izbacila iz stana. Ujutro su oni odlazili na posao u kasarnu stotinjak metara dalje, s crnim aktntašnama u rukama, sjajnih uglancanih cipela, hlača opeglanih na crtu, u oblaku vodica za brijanje. Desno od ulaza u hotel bio je dućan s uniformama, ako je koji od njih bio kicoš i trebala mu je dodatna bluza ili šapka preko onih koje je službeno trebovao.

Onda je došao rat, a oficiri su otišli. U hotel su uselile izbjeglice, nevoljnici istjerani iz Karina, Muškovaca, Maruna i drugih sela podno Velebita, iz krševitih pustopoljina obraslih oštrim grmovima borovice, gdje bura njiše izvrnute janjeće kože obješene na murvama. Starice u crnini plele su na poderanim foteljama u lobiju, žene u kućnim haljinama hodale s džezvama između soba, djeca vrištala na hodnicima, vonjalo je na zagorenu kapulu. Jedan je sitni dječak na trgu ispred hotela danima tukao po nogometnoj lopti, ali njega se ne sjećam. Ako sam ga u to ratno vrijeme koji put i vidio, nisam obratio pozornost na njega, a ni on sam, po pričanjima svjedoka, često se nije činio svjestan okoline. Usamljen, zaključan u sebe, dječak je uporno nabijao loptu o zid, do iznemoglosti ponavljao nekoliko jednostavnih pokreta kao što ponekad čine oni što su otrpjeli nekakvu strašnu traumu.

Ni kasnije, kao odrasla osoba, nije o toj traumi mnogo pričao, ali svi znamo kako je Luka Modrić u ratu izgubio djeda po kojem je dobio ime, jednog tvrdog muškarca koji je samo za svog najstarijeg unuka pokazivao nježnost. Djed ga je svuda vodio sa sobom, i kad bi kosio djetelinu, i kad bi u šumi sjekao drva, i kad bi skupljao ovce, i kad bi u gostionici igrao briškulu i trešetu. Veliki bi Luka sebi naručio uzeo gemišt, a mali bi Luka dobio Pipi sa slamkom. Život je bio divan, sve dok nije došao rat i nekakvi srpski razbojnici nisu djeda ubili, presreli ga jednog zimskog dana na cesti i ni zbog čega, savršeno nedužnog, izrešetali mecima. Taj strašni trenutak ima osobito mjesto u legendi o velikom nogometnom junaku, sve nas ispunjava ganućem i ponosom da se on podigao iz bijede i nesreće i postao najbolji na svijetu.

Neće nas ipak dirnuti kakve je posljedice rat imao na neke druge igrače hrvatske nogometne reprezentacije, a bilo ih je još iz Modrićevog kraja, iz Bukovice i Ravnih kotara. I oni su često imali velike zasluge u našim pobjedama, ali muku koju su otrpjeli, i u ratu i nakon njega, ne spominjemo često jer su bili krive nacionalnosti. A da i ne govorimo kako smo ravnodušni za igrače koji su u kolovozu devedeset pete, kad su hrvatske snage udarile na Knin, s roditeljima pobjegli u Srbiju, a na Svjetskom prvenstvu u Kataru su dvojica takvih i nijedan od njih ne nastupa za zemlju svojih predaka. Nakon petogodišnje izbjegličke epizode, roditelji Miloša Degeneka su dvije hiljadite odselili u Sydney, a istodobno nekako su i majka i otac Milana Borjana shvatili da u Beogradu nema sreće za njih i pošli preko Atlantika, u snijegom zameteni Winnipeg.

U onome historijskom trenutku, kad je Franjo Tuđman, okružen Gotovinom, Koradeom, Norcem, Ćesićem i drugim herojima, podigao naš pobjednički stijeg na kninskoj tvrđavi, današnji je kanadski golman Borjan imao osam godina, a australski desni bek Degenek manje od godinu i po i sasvim su nehistorijski milili u beskrajnoj izbjegličkoj koloni stotinjak kilometara istočno. Bila je to za njih trauma, tragedija zbog koje i danas ponekad briznu u plač. Možete zamisliti kako je i odraslima bilo strašno putovati po žegi, danima se gladni i žedni vući sporednim cestama, ne znajući ni gdje ćeš ni šta ćeš, a kako su samo male bebe u pelenama to teško podnijele. Neke djevojčice i dječaci nisu ni došli do Srbije. Poginuli su kod Bosanskog Petrovca u onome pravno nerasvijetljenom napadu hrvatskih aviona na kolonu.

Ni Degenek ni Borjan, treba li uopće napominjati, Oluju ne drže veličanstvenom vojnoredarstvenom akcijom. Australac je nedavno, nakon jedne uspjele igračke partije, imao emotivnu objavu na društvenoj mreži, stavio je jednu do druge sliku iz izbjegličke kolone devedeset pete i sliku katarskog stadiona danas i napisao: “od apsolutno ničega do pobjede.” Naglasio je ipak da ne želi ništa politički kazati. Kanađanin, s druge strane, nešto manje suzdržan. On se voli politički izražavati i ne čini to osobito pametno. No, s obzirom da je riječ o nogometašu, pa još golmanu, nije ni specijalno glupo. Sjetimo li se ustaških mahnitanja Joea Šimunića, Milan Borjan čini se kao oksfordski džentlmen u smokingu, prvak diplomatskog opreza i etikete.

Svejedno, naši mu navijači nisu oprostili opore izjave o Hrvatima i Hrvatskoj, a znate kakvi su naši navijači. Na Hrvatskoj televiziji posljednjih je godina došao običaj nekog gibona u maksimirskom zoološkom vrtu pitati kako će završiti utakmica, a vama nije jasno zašto? Zar nemamo dovoljno majmuna na ulicama? Imamo ih čak i u Kataru. Nisu žalili platiti puste hiljade dolara u avionskim kartama i hotelskim noćenjima da bi na obali Perzijskog zaljeva jeli govna, da bi na najvećoj sportskoj priredbi na svijetu junački osramotili i sebe i svoju zemlju.

Na utakmici između Hrvatske i Kanade smjestili su se iza kanadskog gola i razvili, zamislite, plakat poznatog američkog proizvođača poljoprivrednih strojeva, da bi se zlurado našalili kako su Srbi u Oluji bježali na traktorima. Suze su im na oči pošle, a šmrklji na nos udarili kako je to bilo smiješno kad su oni vikali: “Borjane, ustašo!” i “Borjane, Turčine, napuši se kurčine!” Neki su te urnebesne trenutke i na internetu podijelili s nama, ne shvaćajući kako je to odvratno, i neljudski i nekršćanski, naslađivati se stradanjem drugoga, raskopavati neke duboke dječje traume. Pa ni naša javnost se nije pretjerano zgranula, zabrinulo nas je samo hoće li nas međunarodna nogometna federacija kazniti za svinjariju. Nitko živ nije vidio što je loše jer se nacionalistički ološ ne može uživjeti u tuđu muku.

A zamislite samo da je slučaj bio obrnut. Kako bi čitava Hrvatska drhtala od bijesa da je dolje na terenu bio Luka Modrić, a da su se neki srpski navijači s tribine rugali njegovom djedu kojega su četnici ubili. Eto, to su naši majmuni napravili.

Kompletnu kolumnu pročitajte na sajtu Jutarnji.hr.