Sinan Gudžević – Nogometni klub Kende

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Naslov ovoga teksta uzet je iz knjige “Bili libar” Borisa Dežulovića, objavljene prije jedva mjesec dana, u izdanju zagrebačkog Telegrama. Prije no čitaocu skrenem pažnju na samo jedno poglavlje te knjige, drugo po redu (na ostala u sljedećem broju) neka mi bude dopušten ovaj navod iz daleka: “Ja se i danas krajem svake sedmice raspitujem kako je igrao moj klub, Spielvereinigung Fürth. I mogu vam kazati da je to muka jedna. Već godinama on često za dlaku ispadne i otpadne iz trke, ponekad samo zbog gol-razlike ne uđe u bundesligu. Pri tome se moram još uvijek navikavati da se moj klub sada zove Greuther Fürth, ne više samo Fürth. Greuther mi u mladosti nije bio poznat.”

Ovo je, krajem juna prije 15 godina, njemačkom listu Die Zeit izjavio nenavadni navijač kluba iz Fürtha, koji je tada bio navršio 84 godine, a sad je zašao u stotu. Kad ovo govori, on već 70. godinu živi u  Americi. Ondje je bio svašta, a pročuo se kao savjetnik američkim predsjednicima, kao ministar vanjskih poslova i čovjek blizak Rockefelleru. Hladan i proračunat, tip mutan, optuživan po novinama i knjigama, a nesuđen, ovdje ne stoji zbog svoje politike, već kao navijački primjer. Od rođenja u Fürthu, u Weimarskoj Republici zvao se Heinz Albert Kissinger, a u Sjedinjenim Državama se prozvao Henry Kissinger. U Fürthu mu se glas g  u prezimenu izgovarao g (Kiss-ing-er), a u SAD se izgovara dž (Kiss-in-džer). S promijenjenim imenom, u Americi je poznat kao vatreni navijač kluba poznatog kao Yankees, a to je njujorški baseball club, ali nogometni klub za koji navijao od djetinjstva nije mijenjao. Po tome ustrajanju ne razlikuje se seljak od ministra vanjskih poslova, ratnog komandanta ili svjetioničara. Klub se ne mijenja, čak i ako mu se ispred imena doda Greuther.

Boris Dežulović navija za Hajduk iz Splita, otkako zna za sebe. On navija doduše (doduše!) i za Liverpool, no to je navijačkom prosvjetitelju Dežuloviću (živi na selu, a svijet mu je tijesan) veza sa proleterskom zemljom Engleskom. (Otvorena zagrada: ni glagol navijati ni imenicu navijač nisam nikad posve prihvatio. Nejaki su mi, imaju praznog hoda, više volim strane nazive tifoso “tifusar”, fan “fanatik”, a najvolim rusko болельщик “bolesničić”, bolji su, više odgovaraju stanju duše i bolje otvaraju u struku. Navijač pristaje bolje sucima, koji na razboju utakmice vratilom navijaju pređu za jednu stranu. Zatvori zagradu.) Slaba i tanušna je riječ navijač za usplahirene i drhtave pristaše na tribinama ili pred televizorima i radio aparatima. Kako bilo, Hajduk je kod Dežulovića neupitan, jedinstven, jednokratan, bukvalan i nepovratan. Onaj Hajduk, ona prva riječ koja te sretne kad se s Jadranskog arhipelaga vraćaš morem u Split. Ili kad u Hrvatsku ulaziš iz Crne Gore. Hajduk je ono što srijedom, četvrtkom, subotom, nedjeljom čini da ljudi dolaze u Split i idu na Poljud. Da gledaju Hajduka. Ne Hajduk, nego Hajduka, to jest Ajduka, Ajduk je biće s dušom. To biće je u Splitu i okolici (obala, zaleđe i otoci, dakle kontinent) stvorilo cijelu terminologiju nogometne igre i nogometnih pojmova, zasebnu i suverenu, koja se još drži pred manipulatorskim standardašima iz glavnog grada. Te terminologije je pun i ovaj libar Dežulovićev. Na primjer balun, na primjer branka, na primjer kende, na primjer na primjer.

Stvarno, koji bi današnji hrvatski lektor znao šta znači riječ kende? Bilo bi zanimljivo znati, bi li je i koji nedalmatinac znao. Bolje da sam kazao nesplićanin. A Dežulović otkriva da se NK Hajduk mogao zvati, da se štaviše zamalo zvao NK Kende! Da se, pravo zapravo, slučajno ne zove Kende. I da bi to to ime bilo logičnije nego ovo! Dežulović podrobno i pomno (dugogodišnja noćna bdijenja, uz sviću dogod je uja, novine, ladice, fajlovi) iznosi na svijetlo da su splitski kendaši bili grandiozna gradska zajednica. Kende je igralo pet ili šest igrača, a svaki je morao imati neku španćeru, to jest klobuk ili kapu. Ta se kapa najprije kičila pa se onda na vlasnikov znak osiran! – kendavala. Kendavanje je udaranje nogom sa zemlje uvis. Kendaši imaju cilj da španćeru ne samo što duže udarcima zadrže u zraku, nego i da je drže što dalje od vlasnika čiju je glavu pokrivala prije kičenja. Kendavanje je udaranje, kendati je obasipati kapu udarcima, kod Talijana prendere a calci, a kende je u Italiji daleka a bome bliska svojta sa calcio.

Kende su imale jasna pravila, bila je to radosna igra, zjog od veselja, autentičan splitski jogo bonito. Vrijedi svakog truda pročitati svjedočenje Ante Katunarića, objavljeno u listu Duje Balavac, broj za ožujaka 1911: “Od kada judi letu po jarji, misto da gredu po zemji, sve se prominilo. Gren nikidan kroz krajevu njivu (sada je zovu plac), vidin da trču ka ludi za nekon baloton, pa je tuču nogan, ako je ne ufatu, udru jedan drugoga u prsi, u bubrige, u glavu, slomu kadikad ruku oli nogu, padaju ka torbe. Judi božji, govorin ja njima, a ni van boje igrat na kende? Kende su ti zjog od veselja, možeš kadikad i opočinut, moš se rugat, moš se smijat. I uvik se prominije kapa, sad jednoga sad drugoga. Ča ti znaš!, odgovori mi jedan mladić, ovo ti je flachfuterball, ovako se igra u Ingleteri i Tudeškoj.”

Taj flachfutereball, taj fuzbal je zamijenio i istisnuo kende, igru koja se neće više vratiti. Kožni balun je bio ono što je odnijelo u ropotarnicu povijesti momčadsko udaranje kape nogom.

Kende su bile samo jedna od igara koje su se u suton devetnaestog stoljeća igrale na splitskim kaletama. Dežulović nadahnuto, s pravom (za sve ima dokaz) kazuje kako je u vrijeme Olimpijskih igara u Ateni bilo manje takmičarskih disciplina nego po splitskim kantunima. Dalmatinska djeca nisu tada bila obuhvaćena austrougarskom obavezom pohađanja škole. Puk za školovanje djece, kaže Dežulović, nema ni novca, ni ambicije, ni prijeke potrebe, ni vidljiva razloga, i splitska mularija prepuštena je ulici. I onda slijedi katalog igara splitske kale: “na platul, na špaletu, na bružu, na takalo, na žmake, na orije, na bekale, na botune, soldateska, zogarela, jaranje, kukucera, škondarjola, škavecera, orba i mura, igraju se bekale, ćuškale, dekale, ploke, hodila, zone, šćave, beke i kalabrage, igraju se i klasični trotul i klasična trija i klasične franje, ali jedna drevna splitska igra popularnija je od svih drugih i tjera gradsku gospodu na rub živaca, gradske vlasti u očaj, a gradsku mulariju u pizdu materinu. Ta igra zove se kende.”

Kende je vjerovatno genitiv nekog zamišljenog ili pretpostavljivog nominativa kenda. Zamišljenog, kažem, jer nisam čuo da se igra zove “kenda”, no da s tim nazivom valja računati ukazuje naziv za igrača kendaš. Igrati kende, nešto kao igrati lopte. Kende je važno poglavlje za prethistoriju splitskog fuzbala i Hajduka.

Boris Dežulović je kende uvrstio u svoje čudesne zapise i rasprave o Hajduku iz Splita skupio ih u knjigu i ovoj dao naslov “Bili libar”. Kad bi se, nekim čudom, a po tumačenju državotvornih jezikoslovaca iz roda šinskih vozila, poštovala ustavna uredba o službenoj upotrebi hrvatskoga jezika, ova knjiga ne bi mogla ući u računalni katalog Nacionalne i sveučilišne biblioteke, ali je ušla. Najvažnije termine u knjizi ne razumije većina nedužnih Hrvata koji su se podvrgnuli standardnom jeziku u nametnutom uvjerenju da je to nešto pravilno.

“Bili libar” će nekome misao povući na “Bijelu knjigu”, a nekome na “Bijeli album” grupe Beatles. Neka vuče kamo koga hoće, “Bili libar” je svoj i svojeglav, čaroban libar, knjiga za uspavljivanje i za buđenje. Iz njega se zaključuje da bi Dežulović navijao i za Kende jednako kao što navija za Hajduk, da je, kojim slučajem, odluka o imenu bila na umjetniku i profesoru Anti Katunariću, a ne na Josipu Baraču. Navijao bi Dežulović za HNK Kende, jer Dežulović nije Kissinger pa da se ne može naviknuti na Greuther, a da ga baš briga, na primjer  za tamo nekog Salvadora Allendea.

Tekst je prenet sa portala Novosti.