Heroji mira: Pali mirotvorci

Piše: Goran Borković

U svemu ovome što se događa izgubio se čovjek i ostale su samo međusobno posvađane nacije. Sada se svako tko se ne slaže s HDZ-om proglašava izdajicom hrvatskog naroda, a onaj tko je protiv SDS-a je izdajica srpskog naroda. Tim je riječima saborski zastupnik SKH–SDP-a i predsjednik Općinskog izvršnog vijeća Vrginmosta Stevan Cupać u veljači 1991. opisao atmosferu u osvit rata.

Biti na strani mira početkom 1990-ih nije značilo samo biti društveno marginaliziran, nego i doslovno staviti glavu na panj. Dvojica ljudi koji simboliziraju sve opasnosti mirovnog angažmana bez sumnje su prvi čovjek osječke policije Josip Reihl–Kir i predsjednik Općine Vrginmost Dmitar Obradović. I jedan i drugi stradali su od ruke ‘svojih’ samo zato što su ustrajno radili na strani mira, pokušavajući u tim crnim vremenima sačuvati vlastiti obraz i spasiti što je moguće više ljudskih života.

Josip Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. na prilazu Tenji zajedno s potpredsjednikom osječkog Gradskog vijeća Goranom Zobundžijom i vijećnikom Milanom Kneževićem, dok je Mirko Tubić, predsjednik Mjesnog odbora Tenje koji je bio s njima u automobilu, ranjen. Izrešetao ih je pripadnik rezervnog sastava hrvatske policije Antun Gudelj koji je nakon ubojstva odšetao kao da se ništa nije dogodilo. Otišao je kod brata u Osijek, pa potom u Zagreb i kasnije u Njemačku. U odsutnosti je osuđen na 20 godina zatvora, ali je oslobođen temeljem amnestije koja, važno je reći, nije vrijedila za one koji su počinili ratni zločin ili teško kazneno djelo. Slobodan kao ptica, Gudelj 1997. odlazi u Australiju gdje bi vjerojatno bio i sada da nije bilo Kirove supruge Jadranke, koja je slučaj uporno gurala kroz sve zamke hrvatskog pravosuđa. Tek deset godina potom Gudelj je izručen Hrvatskoj gdje mu je opet suđeno. Dobio je 20 godina zatvora, ali sud nije pokazao ni minimum volje da otkrije je li imao nalogodavce.

Naime, Reihl-Kir stvorio je brojne neprijatelje među tadašnjim HDZ-ovim jastrebovima. Umjesto ratnog rješenja sukoba, uporno je radio na pomirenju dviju strana, praktički svakodnevno je odlazio na barikade postavljene na ulazima u srpska sela kako bi ih privolio na razgovor. Ostala je zapamćena njegova izjava iz lipnja 1991.: ‘Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.’

Najviše je smetao tadašnjem sekretaru za narodnu obranu Branimiru Glavašu, koji je na dan kad je Kir ubijen pozvao građane da sumnjiva događanja i osobe ne prijavljuju policiji, nego njemu. Glavaš je već tada stvorio svoju paravojsku koja je ignorirala policiju i maltretirala te zatvarala Srbe po Osijeku. Kir je to znao zbog čega je i podnio kaznenu prijavu protiv njega. Uz to, prema svjedočenju tadašnjeg ministra policije Josipa Boljkovca na suđenju Glavašu za ratne zločine, Kir ga je izvijestio da su ga Gojko Šušak, Vice Vukojević i Glavaš u travnju 1991. zatražili da ih odvede do ulaza u Borovo Selo. Od tamo su ispalili tri protutenkovska armbrusta na selo, ispričao je Boljkovac. Zbog takvog ponašanja je u HDZ-u pokrenut stegovni postupak protiv Glavaša, i to na inzistiranje Franje Tuđmana. Ali od svega na kraju nije bilo ništa. Kir je ubijen, paravojska je nastavila započeti posao po Osijeku, gdje je ubijeno više desetaka Srba, da bi na kraju došlo i do totalnog rata između dviju strana.

Primjer Dmitra Obradovića vrlo je sličan. Obradović je sustavno radio na mirnom rješavanju sukoba na Kordunu zbog čega je bio česta meta kninskih SDS-ovaca pod vodstvom Milana Babića. ‘Njegovi’ su ga optuživali za antisrpstvo, ekstremni komunizam i izdaju vlastitog naroda, dok su ga s druge strane prozivali kao ‘četnika’ protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak. Inzistirao je na dijalogu i suživotu Hrvata i Srba te podržavao rad netom osnovanog Srpskog demokratskog foruma. Borio se, zajedno s Boljkovcem, protiv ekstremista koji su – baš kao i Glavaš na hrvatskoj strani – tražili da se krene u totalni sukob s protivničkim snagama. ‘Velika većina Kordunaša spremna je da ratuje iz uvjerenja da tako brane svoja sela i domove, ali nemaju motiva da se oružjem bore za odcjepljenje od Hrvatske i još manje da osvajaju teritorij za stvaranje Velike Srbije, tako da bi takve akcije bile osuđene na neuspjeh’, rekao je Obradović u kolovozu 1991.

Budući da se uspješno suprotstavljao i pokušajima krađe na području Korduna, postao je meta kriminalcima u vojnim odorama. Ubijen je 4. srpnja 1992. u šumi kraj Topuskog. Na automobil koji je vozio iz sačekuše je ispucano 36 metaka. Krajiška vlast za ubojstvo je optužila ‘hrvatske teroriste’, ali je iz obavještajnih podataka i kasnijih svjedočenja pred Haaškim sudom postalo jasno da su to učinili srpski ekstremisti zbog Obradovićevog pripadanja grupi onih koji su se borili protiv rata, poput glinskog suca Radovana Jovića, koji je još 1992. kazao da se srpski narod mora izviniti hrvatskom zbog počinjenih nedjela. ‘Gađali su Dmitra Obradovića, a ubili budućnost, ubili Kordun. Ubili su posljednjeg Srbina u Hrvatskoj koji je znao šta Srbija hoće, a šta Hrvatska može’, napisao je jedan od njegovih suradnika nakon ubojstva.

Ubijen je i Milan Krivokuća, osnivač prvog nezavisnog sindikata u Hrvatskoj – Sindikata strojovođa HŽ-a. Izboden je bajunetom 17. studenoga 1992. na kućnom pragu u Velikoj Gorici. Uspio je reći supruzi da je riječ o dva muškarca koje nije poznavao. Počinitelji nikad nisu pronađeni. Krivokuća je bio Srbin s Korduna koji je bio angažiran u tadašnjoj Socijaldemokratskoj uniji Branka Horvata što se zalagala za mirno rješavanje sukoba. Kao sindikalni aktivist borio se protiv malverzacija u HŽ-u gdje su tih godina posebno Srbi bili na udaru. Agent Službe za zaštitu ustavnog poretka Stjepan Kralj direktno je prozvao tadašnju vlast i Vladimira Šeksa da štite Krivokućine ubojica, ali DORH je tu prijavu odbacio, a Šeks sve demantirao. Tvrdio je i da je Krivokuća ubijen po nalogu direktora u sklopu čišćenja HŽ-a od Srba.

Za mirno rješenje sukoba u Petrinji borio se Miljenko Pezelj, kojeg je rat zatekao na funkciji predsjednika Općinskog suda. Iako Hrvat, Pezelj za razliku od svoje obitelji nije napustio Petrinju. Uskoro je završio u kućnom pritvoru, a 19. svibnja 1992. ubijen je ispred obiteljske kuće. Počinitelji su još uvijek nepoznati.

Ovaj teskt je prvobitno objavljen 5.7.2022.

Tekst je prenet sa portala Novosti.