Zrinko Ogresta: Svjetonazor je nešto bez čega ozbiljnog stvaralaštva nema

Piše: Jovana Čilić. Izvor: Novi magazin

Beogradska premijera Plavog cvijeta održana je u Dvorani Kulturnog centra Beograda, a među gostima je bio i patrijarh SPC Porfirije. Plavi cvijet apsolutni je pobednik prošlogodišnjeg filmskog festivala u Puli na kojem je nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film, režiju (Z. Ogresta) i najbolju glumicu (Vanja Ćirić). Filmski redatelj, profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te član Evropske filmske akademije sa sedištem u Berlinu, Zrinko Ogresta (1958) autor je igranih, kratkih, dokumentarnih i TV filmova prikazivanih i nagrađivanih na uglednim svetskim festivalima (Venecija, Karlove Vari, London, Monpelje, Haifa, Denver, Milano…), među kojima su Krhotine (1991), Isprani (1995), Crvena prašina (1999), Tu (2003), Iza stakla (2008)…

Kažete da se svi vaši filmovi bave ljudskim odnosima, što predstavlja neku vrstu vašeg manifesta u odnosu na izvesne informacije koje nam se konstantno serviraju u medijima?

Bavim se ljudskim odnosima, čime drugim, rekao bih. Pripovjedačka stvaralaštva kakva su recimo književnost i igrani film mahom se redovito bave ljudskim odnosima i to nije neka posebna spoznaja već opće mjesto. I onda kad su, recimo, naglasci u takvim djelima na neke pojave, društvene, političke i ine, opet se to mahom reflektira kroz ljudske odnose. Ljudski odnosi su stvaralački uzbudljivi, nadahnjujući, nema ničega zanimljivijeg, dramatičnijeg, smješnijeg ili tragičnijeg od čovjeka i njegovih relacija s drugim čovjekom ili drugim ljudima. Kad u svom pitanju spominjete izvjesne informacije koje se, kako vam se čini, konstantno serviraju u medijima u vezi mene ili mog rada, meni se pak čini kako to možda i nije baš tako. Medijima su uvijek zanimljivi stvaraoci i njihovi svjetonazori, politička i druga stajališta pa povremeno to medijski izbije u prvi plan, ali ne vidim u tome ozbiljniji problem ili opasnost ako je riječ o razumnim, ljudski otvorenim i humanistički orijentiranim stvaraocima. U tom smislu ja se nikad nisam libio odgovoriti na bilo kakva pitanja novinara, a koja eventualno izlaze iz okvira užeg interesa za moj umjetnički rad i zadiru u prostor mog svjetonazora, etičkog ili političkog. Zapravo ne razumijem stvaraoce koji zaziru od takvog oblika osobnog striptiza, jer je svjetonazor nešto bez čega ozbiljnog stvaralaštva nema.

Centralne teme za vas su temelji koji čine čoveka, porodica pre svega. Veoma vam je važna ta plemenita dimenzija i poruka koju time šaljete?

Mislim da je važno baviti se onim što je bitno. Osobito u tzv. autorskom europskom filmu za koji filmski stvaraoci novac dobijaju od države odnosno njezinih građana, poreznih obveznika. Čini mi se, dakle, da takvi filmski autori imaju dodatnu odgovornost prema onome što i kako stvaraju. Filmovi se mogu snimati o svemu i svačemu, ali sve i svašta nije i vrijedno filma, osobito ne filma za koji novac izdvaja i neka blagajnica u supermarketu ili radnik na viličaru u nekom skladištu. To istodobno ne znači da se zato trebaju snimati filmovi koji se na profanoj razini moraju apriori sviđati tim ljudima, podilaziti im i isključivo ih zabavljati već onakvi koji će im svojim sadržajima širiti vidike i spoznaje, tražiti od njih da zastanu i razmisle o životima kakve žive. Pritom se apsolutno ne zauzimam za ekskluzivističku umjetnost, onu koja je čitljiva samo stvaraocima. Od toga posve zazirem, film osobito mora voditi računa o svojoj komunikativnosti. U smislu svega navedenog sadržaji vezani za obitelj i svijest o njezinoj važnosti za mene su na vrhu umjetničkog i svakog drugog interesa.

Vaše promišljanje i rad na scenariju ne obuhvata glumce do samog kraja. Vanja Ćirić u Plavom cvijetu pravo je otkrovenje, kako ste došli do nje?

Izbor glumaca i sam rad s njima u postupku nastanka filmskog djela nešto je čemu pristupam krajnje temeljito. Zato o konkretnim glumcima koji će igrati u nekom mom filmu uopće ne razmišljam u trenutku dok se još stvara scenarij filma. Kad bih to činio, vidio već nekog glumca ili glumicu kao protagonisticu u filmu koji pripremam, suzio bih si stvaralački obzor, scenarij ili film koji tek pripremam tako bih nužno morao gledati ili vidjeti i kroz psihofizički profil konkretne osobe, konkretnog glumca, koji će u filmu igrati. Za mene to nije dobar put. Tek onda kad posve stavim točku na scenarij filma, započinjem razmišljati o glumicama i glumcima u filmu i taj trenutak jedan je od najuzbudljivijih u procesu nastanka filma. Odjednom mi se, naime, film koji kanim snimiti izlaže u brojnim mogućnostima koje mu donosi činjenica izbora ovog ili onog protagonista, ove ili one glumice. To je divan trenutak u nastajanju djela jer mi se u pravilu događa da vezujući određeni napisani lik u filmu uz konkretnog glumca ili glumicu, taj film već vidim boljim i dojmljivijim nego što je na papiru. Tako je bilo i s Vanjom Ćirić, vrhunskom glumicom čiji rad pratim još od njezinih studentskih dana. Već tada sam slutio neku našu zajedničku suradnju u budućnosti.

Vaš Plavi cvijet konačno je stigao u bioskope u Srbiji, nakon premijere na festivalu na Paliću prošle godine. Novinari koji su ga gledali došli su da ga ponovo vide, takav je utisak ostavio na njih?

Vidio sam nekoliko novinarki i novinara koji su bili na Paliću i sad su ponovo došli na beogradsku premijeru. Ljudski je da mi to imponira i zahvaljujem im. Možda sam subjektivan, premda je iza mene dovoljno godina profesionalnog i životnog iskustva da to ne budem, ali mi se čini kako srpski novinari i kritičari koji prate film, kao i moji srpske kolege, vrlo dobro čitaju i razumiju moje filmove. I sadržajno i formalno. To iskustvo vučem još od svog kratkometražnog igranog filma Zabranjena igračka, s kojim sam se 1985, kao mladi redatelj predstavio beogradskoj publici i stručnoj javnosti na nezaboravnom Festivalu kratkog i dokumentarnog filma u Beogradu, kad je taj film na moju radost i pobijedio.

U Srbiji se gaji kult domaćeg filma u bioskopima, koji (posebno komercijalni) obaraju rekorde gledanosti (kad se porede sa svetskim blokbasterima). Kakva je situacija sa domaćim filmom u hrvatskim bioskopima?

Situacija je blago rečeno poražavajuća. Hrvatski film se slabo gleda u kinima. Čak i domaće komedije, čast vrlo rijetkim izuzecima. Brojni su uzroci tome. Tokom vremena sigurno je i podosta filmova tomu pridonijelo, premda kao sudionik hrvatske kinematografije i njezin prirodni navijač, mislim da to nije ključan razlog. Od početka 1990-ih primjetna je trajna medijska stigmatizacija hrvatskog filma koja je s vremenom učinila svoje i ti se filmovi u kinima razmjerno slabo gledaju. Možda se možemo tješiti činjenicom da se i svaki ozbiljniji europski film u hrvatskim kinima slabo gleda. Pobjednički filmovi s Berlina, Cannesa ili Venecije gotovo redovito prolaze nezapaženo u našim kinima. Dogodilo se očigledno nešto i sa strukturom filmske publike, njezinim (ne)odgajanjem, multipleksi i sveopća komercijalizacia kao i skupe kino ulaznice također ne idu u prilog tome da se gleda domaći film. Istodobno, međutim, primjećujemo jednu vrlo, vrlo zanimljivu konstantu: naime, kad god se neki hrvatski film pojavi na programu naših televizija gotovo redovito ima najveću gledanost tog dana. Još je zanimljivije kad se naši filmovi pojave na nekim internetskim stranicama, tad je gledanost doista fantastična. Kad je producent mojih filmova, Ivan Maloča, svojedobno dopustio internetsko gledanje mog filma Tu gledanost filma je bila veća od dvjesto pedeset tisuća. Vidim da se i danas na internetu slobodno može vidjeti moj film Crvena prašina i broj onih koji su ga pogledali doista je fascinantan. Baš kao i njihovi komentari. Primjećujem, međutim, da je gledanost tzv. autorskog srpskog filma slabašna i u Srbiji. Zapanjio me je podatak da jedan od međunarodno najuspješnijih srpskih filmova posljednjih godina, Oaza Ivana Ikića, nije došao ni do brojke od pet tisuća gledalaca, koliko mi je poznato. Znajući taj podatak posve mi je jasna i slaba gledanost mog Plavog cvijeta u Srbiji premda je riječ o, čini mi se, vrlo komunikativnom filmu, filmu koji je recimo i publika na moskovskom festivalu kao i ona na pulskom, ocijenila najvišim ocjenama. Tješim se da će Plavi cvijet sigurno vidjeti veliki broj ljudi u Srbiji kad film dođe na vaš TV program. Isto je bilo i s mojim prethodnim filmom S one strane, bio je nagrađen na festivalu u Berlinu, pobijedio na beogradskom Festu i na festivalu režije u Leskovcu, pa je gledanost u srpskim kinima opet bila slaba. Kad se, međutim, pojavio na srpskoj televiziji bio je iznimno gledan. Ne znam… to je jednostavno naša stvarnost.

Vaša vezanost za Beograd datira još iz 1880-ih, neobično cenite i beogradsku publiku, ali i kritiku?

Baš kao što sam i objasnio u jednom od prethodnih odgovora. Dapače, zahvalan sam pojedinim srpskim kritičarima za dobar glas koji su širili o mojim filmovima što je sigurno pridonijelo i pozivima tim filmovima na važne svjetske festivale.

Ne beogradskoj premijeri filma bio je i patrijarh SPC Porfirije kao vaš gost?

Moje poznanstvo s patrijarhom Porfirijem je neobično i vrlo lijepo. Sasvim smo se slučajno upoznali na jednom njemačkom aerodromu 2016. gdje smo obojica čekali avion za Zagreb. Kad sam ga spazio na aerodromu spontano sam mu prišao i zadjenuli smo neobično ugodan i lijep razgovor koji se nastavio i tokom leta do Zagreba. Naime, kako ništa nije slučajno, dogodilo se da u avionu sjedimo baš jedan pored drugoga. Razina kojom smo porazgovarali o nekoliko političkih i etičkih sadržaja bila je takva da sam bio siguran da će doći i do novog susreta. On se i dogodio, patrijarh Porfirije došao je na premijeru mog filma S one strane u Zagrebu, a eto sada i na premijeru Plavog cvijeta u Beogradu. Obojica smo kršćani, vjernici i čini mi se da je taj duh prisutan u svakom našem susretu.

Ovo je drugo ostvarenje koje ste uradili u saradnji sa Lazarom Ristovskim, imate li u planu nove koprodukcije sa Srbijom i svakako nove projekte?

Svakako da imam, moje suradnje i s Lazarom i s Filmskim centrom Srbije redovito su profesionalno vrhunske, a ljudski lijepe. Toplo se nadam da će u Hrvatskoj prepoznati potencijale mog novog scenarija i da ću doći u priliku konkurirati i za koprodukciju sa Srbijom.

Izvor: Novi magazin.