Porfirijev stav: U mom srcu neću stvarati neprijatelje

Piše: Drago Pilsel, Autograf.hr

Pokojni osnivač i prvi zapovjednik brigade general Ivo Jelić tada mi je predložio da ipak, premda se kući zbog primirja i dolaska UN-ovih mirovnih snaga slalo i sveučilišne studente, ostanem u vojsci, ali želio sam se vratiti teološkom studiju. Tada sam opet postao civil.

Taj sam status napustio u ožujku 1986. u Buenos Airesu ulaskom u postulaturu franjevačkog reda Male braće (OFM). Znate već da sam iz Argentine u SFRJ, odnosno u SR Hrvatsku stigao u drugoj polovini svibnja 1989. kao pripravnik, privremeno zavjetovani fratar, kako bih nastavio teološki studij započet 1986., znate i to, na Teološkom fakultetu kojem je tada na čelu bio sadašnji Papa (koji će nam, kao profesor književnosti, uvodno govoriti o Borgesu).

Dakle, bilježim 30 godina novog civilnog života i, premda sam već djelovao u nekim hrvatskim medijima 1991., a počekom 1992. sam bio među novinarima tjednika koji je kratko trajao, a zvao se Zrcalo (pokrenuo ga je Danijel Žderić, kasnije vlasnik izdavačke kuće Profil), šira je javnost saznala za mene kada sam u ožujku 1992. počeo uređivati i voditi emisiju ”In medias res” na OTV-u, što sam dogovorio s Romanom Bolkovićem kojeg sam upoznao u rečenom tjedniku Zrcalo.

Dakle, ima od toga 30 godina da sam opet civil, da se izdržavam prvenstveno od novinarskog posla (dok sam novinario u Argentini prvi izvor zarade je bio iz angažmana u poduzećima gdje sam radio kao tehničar strojarstva) i ima 30 godina otkad javnost u Hrvatskoj zna za mene.

Rekao bih da je to dovoljno vremena da se stekne slika o mom javnom radu koji je imao i humanitarne (HHO, WCRP…), aktivističke (HND, Forum 21, Savez antifašista, REKOM…) i političke segmente (analitika u predsjedničkim kampanjama Ive Josipovića, vođenje kampanje don Ivana Grubišića za ulazak u Sabor…). Neki mogu suditi, ako su ih čitali, i prema mojim knjigama, što napisanih što uređenih (kojih ima daleko više).

Nažalost, neki sude o meni na temelju neke moje izjave, često izvučene iz konteksta, često i loše pročitane, ili fragmenta teksta, tvita… to im je dosta da me kuju u zvijezde ili pošalju u pakao.

Imam, hoću reći, dovoljno iskustva u ovim trima desetljećima javnog rada u Hrvatskoj, ali i u BiH, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori, Kosovu… predug je popis medija s kojima sam surađivao i mjesta gdje sam se sve pojavio tako da savršeno razumijem što znači kada netko nekomu prilijepi etiketu, kada baci anatemu na nekoga, kada ga pošalje u materinu zbog pola rečenice.

Pamtite li onu izmišljotinu da sam bacio molotovljev koktel na sinagogu u Buenos Airesu? Pratio sam i sakupio prvih dvije stotine tekstova o tomu, kasnije sam se umorio. Idioti (od grčkog idiotes) su stalno to isto ponavljali. Kao i to da ću se, tako su izmislili, ”živ zapaliti” ako bude preimenovan Trg maršala Tita u Zagrebu, i tako dalje, i tome slično.

Zašto ovaj veliki, rekli biste i samopohvalni uvod? Samo iz jednog razloga, a to je da kada kažem da razumijem osobu koju se kleveće i koju se vrijeđa, makar je ta osoba bila tim klevetnicima i uvrednicima pred očima poznata godinama, zaista razumijem kako se osjeća ta osoba.

Tako savršeno dobro razumijem kako se osjeća patrijarh Porfirije kada mu govore da nije mirotvorac već ”sijač rata”, kada mu kažu da je ”licemjeran”, da je ”u službi velikosrpske politike”, da je ”gori od Vučića” te, što je napisala jedna sada već bivša suradnica, da se ”patrijarh Porfirije očito izgubio” i da je ”rame uz rame s Vučićem, Putinovim odanim braniteljem”. Tih kleveta i uvreda ima jako puno, ali ovdje ću se zaustaviti u citiranju.

Iskoristio sam ih da mogu reći kako mi se čini da dobro mogu dokučiti Porfirijevu muku: mada se već pet puta ovih dana jasno izrazio za prestanak rata u Ukrajini, premda govori kako ukrajinski mitropolit Onufrije (moskovskog patrijarhata) koji govori o Kajinovom ubijanju brata Abela (ako metaforu ne shvaćate ne mogu vam pomoći), dakle protiv rata i za suverenost Ukrajine, premda zajedno s papom Franjom ponavlja da treba ”zaustaviti ovo ludilo”, badava.

Ti isti koji kažu da nema intelektualaca u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, da nema u njoj mirotvornog potencijala, da nema u toj Crkvi autentične kršćanske vjere mirno prelaze preko antiratnog pisma potpisanog od strane više stotina ruskih pravoslavnih svećenika i đakona (objavili smo to na portalu Ekumena), prave se da mitropolit Onufrije nije rekao stop agresiji i ne nastavlja govoriti kako to čini, da ne duljim, tvrda su srca jer neće prepoznati greške ni kada im ih potanko pokažeš i dokažeš da su pogriješili.

Eno, imate hrpu novinara koji i dalje govore da je Porfirije naručio i organizirao helikopterski ”desant” pored manastira na Cetinju, a možda i sakupio ekipu koja je palila gume i zatvarala cestu jer avaj, sav taj cirkus je završio s večernjim zvonima toga dana, taman kako je Porfirije bio iskombinovao, jelte?

Patrijarh srpski nije ”sokol”, nije ”potpirivač vatre” ni ”sijač rata”, nije ”Vučićev potrčko” ni ”Putinov branitelj”. Zgrožen je, kao i svaka normalna osoba, količinom smrti i destrukcije. Skuplja pomoć i ona će biti poslana da se podijeli svima ”bez obzira na to tko je koje nacije ili vjere”.

A neki od vas misle da on treba smijeniti Putina, objasniti Vučiću kako se ima ponašati, prilijepiti pljusku ovima koji se Beogradom sa ”Z” na automobilima vozikaju u koloni i trube za Putina? Ha, dobro. Moje je da vam kažem da to ne ide tako.

I podsjetio bih vas, budući smo se prošlog petka prisjetili 20. godišnjice smrti zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Kuharića, na riječi iz čuvene propovijedi koju je kardinal izgovorio 10. kolovoza 1991. na ruševinama crkve svetog Lovre u Petrinji:

”Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci…”

Super je rekao? Odlično je govorio! Onako kao što, nažalost, sada ne govori moskovski patrijarh Kirill.

I, što se dogodilo? Jesu li svi Hrvati, makar oni katolici među njima poslušali Kuharića? Da, kako da ne: jedan od njih, slavljeni general i sinjski alkar je u Lici sprašio metak srpskoj baki u glavu. O svemu što sam vidio i među prvima opisao u danima i nakon ”Oluje” puno sam pisao. Ali, neka ovdje bude ponovljeno samo da smo Savu Lavrnjić (92) našli u selu Komić nedaleko od Udbine u veljači 1996. (!), vezanu žicom za sina, izrešetanu iz kalašnjikova (imao sam čahure koje sam kasnije predao policiji, kao i s čahurama koje sam pokupio na mjestu strijeljanja bračnog para Milice i Nikole Damjanić u tim danima odmah iza ”Oluje” u selu Prokljan u zaleđu Šibenika).

Što je nama, što je Porfiriju činiti?

Pozvat ću se na riječi pape Franje (jučer je bila deveta godišnjica njegova izbora za rimskog biskupa) koji je prije godinu dana, na međureligijskom susretu u Uru Kaldejskom (Irak), kazao:

”Od kuda dakle, može započeti put mira? Od odluke da nema neprijatelja. Svatko tko ima hrabrosti gledati u zvijezde, bilo tko tko vjeruje u Boga, nema neprijatelja protiv kojeg se bori. On ili ona ima samo jednog neprijatelja s kojim se suočava, neprijatelja koji stoji na vratima srca i kuca kako bi ušao. Taj je neprijatelj mržnja”.

Moje iskustvo u ovih trideset godina takvo je da znam da mržnja dolazi nakon etiketa, nakon prijezira, nakon toga što druge onemogućavamo da budu što jesu i nakon što im poništavamo pravo da pokažu sućut onako kako mogu.

Poznajem Porfirija: on ne može opravdati nijedan oblik nametanja, ugnjetavanja i zloporabe moći; ne može zauzeti stav ratobornosti.

U ovih devet godina pontifikata, Papa nas je naučio da put do mira počinje razoružavanjem srca. U ovih 12 i kusur mjeseci koliko je patrijarh, Porfirije je pokazao ovu teologiju: nazvati se kršćaninom znači pripadati Bogu koji je postao čovjekom, koji je dopustio biti ubijen na križu zbog ljubavi.

Birajući biti bespomoćna žrtva, Isus Krist već dvije tisuće godina od nas traži da budemo na strani potlačenih, onih koji su napadnuti, poraženi, posljednji, odbačeni. Traži da sijemo mir, a nikako mržnju, rat ili nasilje.

Svjedočim o takvom Porfiriju, o čovjeku koji je u dubini srca mirotvorac i mironosac. Njegov osnovni teološki stav je: ”Bližnji je moj Raj!”

Patrijarh nudi otvoreni i iskreni dijalog. Za njega je Crkva mjesto smisla, mjesto gdje valja pronaći smisao. Svaki drugačiji pokušaj da se pristupi Crkvi (kroz nacionalnu pripadnost, npr., kazao je to jasno jedne nedavne nedjelje u Zagrebu) za njega je, kako konstatira teatrolog i kršćanin Aleksandar Miljković, besmislen i promašen.

Mogu imati razumijevanje za skepsu ili za malodušje, ali ne za etikete i za oholost. Trideset godina civilstva, svaki dan razmišljam o ovim riječima koje mi je kao posvetu na jednom molitveniku napisao Sluga Božji Franjo Kuharić: ”Gdje je tama, donesi svjetlo”.

I Porfirijevo propovijedanje i moje novinarstvo nemaju drugi cilj nego ovaj spomenuti.

Članak je prenet sa portala Autograf.hr.