Marija Dejanović – „Dobrota razdvaja dan i noć“
U vrtu drži dva psa – mješance
Tko zna koliko različitih pasmina
Iza kuće, grmlje šipka nalikuje na ranu
nastalu izostankom češljanja
šamponiranja, brige
Svakog je dana čujem kako viče na njega
krešti kao sijeda ptica I onda pretjerano ljudski
plače iz grla
Kad napnem da je poslušam
kao kroz vodu
upropastio si mi život i zbog tebe nemam nikoga
i lajanje psa
ali vidjet ćeš, jednom kad me ne bude
kome ćeš piti krv na slamku
i ne znam govori li to mužu
tretirajući ga kao psa
ili psu, tretirajući ga kao muža
Sigurna sam da ljubav razdvaja domaćeg psa od lutalice
kao što dobrota razdvaja dan i noć
i sve sam uvjerenija da ništa vrijedno spomena
ne razdvaja čoveka od drugih životinja
U mraku se ne vidi ništa opipljivo, grmlje šipka
kao da naprasito buja kroz njegovo krzno
Zreli su šipci polipi
nastali na vratu usjecanjem lanca
i vire ispod krzna
nisam sigurna navire li to smrt kroz kožu
ili život probija ispod lanca
Jednom je došla hladna zima
Poskliznula se na zaleđen put dok je nosila hranu psima
i slomila nogu
Sanjala sam da je napokon umrla
i prestala mučiti sebe i pse
da je pao mraz I prekrio šipke, nogu i polipe
Sanjala sam da dolazim s pilom, režem im lanac
i oslobađam stotinu njezinih pasa koji
živi I mrtvi
napokon odlaze
odlaze na stazu
koja vodi iz dvorišta
da joj pojedu tugu i poližu rane
Receznije:
Pjesme su Marijine
kapljice kiše, koje padaju na još vruć pepeo.
I kapi progore i kiša se zapali.
Vatra procuri. Kao proliven sok od jabuke, koji je otišao u raj po nešto novo, neočekivano.
Pjesme su Marijine
od lovca nišanjen prazan prostor između rogova, kamo se ljubav svija i udomljuje.
U pjesme Marijine ribe odlaze da se spasu, i svakoj riječi govore – ti si riba, ti si riba.
U pjesme Marijine odlazi dobrotom odvojena noć, sve da bi Marija rekla – znaš, ja sam odavde.
— Darko Cvijetić
Majstorski reduciranim i pročišćenim pjesničkim govorom, pjesnikinja Dejanović, kako u jednoj od ključnih pjesama zbirke piše, “gleda u sebe iz daljine dok se ne prepozna”. Ova zbirka u jezgrovitom i narativnom fonu odvaja i skuplja, niže slitine sjećanja i sadašnjice, dijagnosticira začudne naopakosti (prekinuti znači započeti, a otići—doći) pa, lomeći kosti evidentnoga, zapravo ih namješta. Takorekuć, budi nas iz dogmatskoga drijemeža o samorazumljivim srećama, o strancu spašenom u arkadiji; bilo geografski odavna označenoj kao takvoj, ili pak vremenski u djetinjstvu i odrastanju, kao onim eteričnim prostorima intimističkog, ljubavnog. Kao duboko perceptivna svjedokinja—pored svoga i mnogih drugih života—Marija Dejanović dijeli s nama strast prema refleksiji, svijetu prirode, biću žene, a ponajviše blagotvorne istine o oporosti iskustva vječnoga stranca.
— Dorta Jagić
Biografija
Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larisi. 2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Trojezična knjiga Orato Osto / Visible Bone / Vidljiva kost izašla joj je u Grčkoj u sklopu Athens World Poetry Festivala i Versopolisa, u izdanju Poets’ Circlea. Dobila je nagradu Milo Bošković (2021.) za pjesmu Na putu do trgovine, drugu nagradu na DiBiase Poetry natječaju za pjesmu Grandma Still Remembers My Mother Well i nagradu Marin Držić za 2020. godinu za dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na petnaestak svjetskih jezika. Sudjelovala je na brojnim domaćim i stranim međunarodnim pjesničkim festivalima i čitanjima poezije. Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης) i članica uredništva časopisa Tema. Završila je studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij komparativne književnosti na istom fakultetu samo što nije. Članica je Hrvatskog društva pisaca i europske pjesničke platforme Versopolis.