Dva svjedoka Srebrenice

Autor: Almir Bašović, Profesor, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Bosna i Hercegovina

Funkcija pisca sastoji se u tome da svakog upozna sa svijetom,

tako da niko ne može sebe smatrati nevinim.

Jean-Paul Sartre

 

Neke su ružne,

velim, godine prošle, i danas: ja više o mrtvima

mislim, nego o živim. Bliži su meni mrtvi, oni

su moji bližnji, to je moja svojta.

Abdulah Sidran

 

Sažetak

Tekst se bavi knjigama Zbijeg Hasana Nuhanovića i Razglednica iz groba Emira Suljagića. Polazeći od osnovnih osobina sjećanja i pamćenja kako te fenomene razumijevaju Jan i Aleida Assmann, na primjeru dviju knjiga svjedočenja o genocidu u Srebrenici pokazuje se u kojoj mjeri porodica čini egzistencijalni osnov i okvir za sjećanje. Zatim se ukazuje na činjenicu da je socijalni aspekt sjećanja kod obojice autora bitno određen fenomenom gladi u enklavi Srebrenica. Nemogućnost da se vlastita pozicija svjedoka kontekstualizira u odnosu na ustaljene društvene vrijednosti, u knjigama Hasana Nuhanovića i Emira Suljagića zamjenjuje se na izvjestan način “arhivama kulture”, u koje spadaju i slike svijeta pomjerenih proporcija. Uprkos razlikama u perspektivi sjećanja, obje knjige se pokazuju kao vrijedan doprinos ovih autora kulturi sjećanja, koja se prije svega zasniva na odnosu prema mrtvima.

 U svom tekstu Svjedok i sudija Mihail Bahtin ulogu svjedoka i njenu važnost povezuje s pitanjem cjelokupne stvarnosti, pišući da se ta cjelokupna stvarnost, čak i kada svjedok vidi i sazna makar njen mali dio, mijenja u potpunosti, jer to više nije naprosto stvarnost kakva je bila bez odnosa prema svjedoku. Bahtin ovo pitanje izdiže gotovo na nivo metafizičkog principa te o tome piše:

Pojavom svijesti u svijetu (u stvarnosti), a, možda, i pojavom biološkog života (možda ne samo životinje nego i drveće i trave svjedoče i sude) svijet (stvarnost) se radikalno mijenja. Kamenje ostaje kameno, sunce – sunčano, ali događaj bića u njegovoj cjelovitosti (nezavršiv) postaje sasvim drugačiji zato što na scenu prvi put izlazi novo i glavno dejstvujuće lice događanja – svjedok i sudija. I sunce, ostajući fizički ono što je, postalo je drugačije zato što su ga počeli saznavati svjedok i sudija.^[1]

Teško da bi se boljim riječima mogla opisati važnost koju u vezi s pojedinim, gotovo nepojmljivim historijskim događajima ima uloga svjedoka, a jedan od tih događaja, koji još uvijek nije dobio simbolički opseg kakav zaslužuje, svakako, jeste i genocid u Srebrenici. Zato je možda važno upozoriti na dvije knjige svjedočenja, čiji autori su između uloge svjedoka i uloge sudije izabrali da svjedoče. To su knjige Zbijeg – Put u Srebrenicu Hasana Nuhanovića i Razglednica iz groba. Svjedočanstvo Emira Suljagića, knjige čiji autori su svojim angažmanom nakon pada Srebrenice odlučili biti svjedoci i na druge načine: Hasan Nuhanović svojom tužbom protiv Holandskog bataljona UNPROFOR-a, a Emir Suljagić svojim dugogodišnjim izvještavanjem sa procesa vođenih pred Haaškim tribunalom.

Ono na šta pomalo paradoksalno upozoravaju i neka druga i ova svjedočenja vezana za Srebrenicu jeste jedna ideja koja stoji u temelju moderne evropske kulture, a koja je izgleda u tužnom Dvadesetom stoljeću doživjela svoj užasan ironijski obrat. Naime, sve do renesanse “ja” u književnosti jeste čista konvencija, ono se ne povezuje sa građanskom osobom autora niti se doživljaji o kojima knjige govore mogu povezati sa ličnim doživljajem onoga ko o njima piše. Na to upozorava slučaj Francesca Petrarce kao prvog autora koji uvodi svoje lične, privatne doživljaje u krug književnih razmatranja. U svojoj knjizi Moderna filozofija čovjeka Bogdan Suhodolski piše da Petrarca lomi propise vezane za lične doživljaje jedinke, ali da to istovremeno upućuje na pitanje o odnosu između čovjeka koji se iskazuje kroz govor i konvencija jezika kojima svaki govornik podliježe. Povodom Petrarcinih soneta, Suhodolski kaže: “određivanje čoveka kao bića što govori doduše jeste tačno, ali nepotpuno, pošto bitni antropološki problemi počinju tek tamo gde ‘reč laže mislima’, a istovremeno te misli stvara”.^[2]

Uzimajući u obzir da ovu ideju o važnosti privatnih doživljaja u evropskoj kulturi prati konstituiranje ideje o osobi kao neponovljivoj individui, koja je ponosna na svoje razlike u odnosu na druge ljude, ima neke užasne ironije u čitanju svjedočanstava ljudi koji su preživjeli holokaust, koncentracijske logore, genocid… Jer, u skladu s tipom osobe kako se taj fenomen od renesanse do Dvadesetog stoljeća doživljava u kulturi Zapada, možda smo dužni razmisliti o užasnom znaku kraja moderne epohe, uzimajući upravo u obzir i svjedočenja onih koji su na tlu Evrope krajem Dvadesetog stoljeća preživjeli čin brisanja pojedinačnosti i neponovljive individualnosti, preživjeli pokušaj svođenja svih osoba na jedan kolektivni identitet koji “treba biti uništen”. Hasana Nuhanovića i Emira Suljagića spasilo je njihovo poznavanje engleskog jezika i činjenica da su u Srebrenici bili prevodioci UN-a, a to što je u tzv. Zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija ubijeno gotovo devet hiljada ljudi pokazuje u kojoj mjeri radikalnu sliku individualističke kulture prati nedostatak poretka i empatije za konkretne pripadnike nekog kolektiva.

Na odnos između individue koja se sjeća i kolektiva upozorava nas sama priroda ljudskog sjećanja, o čemu su vrijedne stranice ispisali Jan Assmann u svojoj knjizi Kulturno pamćenje te Aleida Assmann u svom djelu Duga sjenka prošlosti. Podsjetimo, Assmannovi razlikuju sjećanje kao subjektivni, individualni, psihološki fenomen, od pamćenja kao fenomena koji je kolektivno oblikovan. Jan Assmann polazi od teze da ni jezik ni sposobnost da komunicira s drugim čovjek ne razvija iznutra, iz samog sebe, već u razmjeni s drugima, u cirkularnoj i rekurzivnoj zajedničkoj igri unutarnjosti i vanjskosti.^[3] Aleida Assmann svoju knjigu Duga sjenka prošlosti počinje konstatacijom da su ljudi kao individue nedjeljivi, ali da nisu samodovoljni identiteti, da je svako “ja” povezano s jednim “mi” koje mu obezbjeđuje važne osnove njegovog sopstvenog identiteta.^[4] Pišući o individualnom pamćenju, Assmannova kaže da se sjećanja grade i učvršćuju tek u komunikaciji, u jezičkoj razmjeni s drugim ljudima^[5] te nas upozorava na moć sjećanja kao onog što ljude čini ljudima, pokazujući da su biografska sjećanja neophodna kao građa od koje su izgrađena iskustva, odnosi, a, prije svega, slika vlastitog identiteta. Nije najmanje bitna konstatacija Asssmannove da pamćenje pojedinca obuhvata puno više od onoga što je sadržano u fundusu nezamjenjivih ličnih iskustava, jer se u pojedincu uvijek ukrštaju individualno i kolektivno pamćenje. Neke važne ideje i zaključci koje u svojim knjigama iznose i uvjerljivo obrazlažu Jan i Aleida Assmann svoju potvrdu dobijaju i u Nuhanovićevoj i u Suljagićevoj knjizi sjećanja na događaje u Srebrenici.

Knjige Zbijeg i Razglednica iz groba prije svega jesu svjedočanstva koja u obzir uzimaju porodicu kao okvir. Aleida Assmann kaže da je porodica egzistencijalni osnov koji možemo različito uobličavati, ali kojim ne možemo raspolagati po sopstvenoj volji te dodaje kako je to paradigmatska zajednica koja inkorporira svoje mrtve, makar se na tom zadatku uvijek iznova lomila.^[6] Za razliku od uobičajenog okvira u jednoj porodici unutar koje sjećanje na mrtve članove traje tri generacije, odnosno nekih 75 godina, jasno je da svjedočenja koja tretiraju nestanak hiljada i hiljada porodica upravo imaju i funkciju da se užasni ritam smrti – odnosno “ubrzano” vrijeme zaborava – pokuša “usporiti”, zbog čega i Nuhanovićevu i Suljagićevu perspektivu bitno određuje porodica kao okvir za sjećanje.

Čitava Nuhanovićeva knjiga jeste na izvjestan način svjedočenje o životu jedne porodice u vanrednim uslovima, o životu koji završava Hasanovom potragom za mrtvim ocem, majkom i bratom koji su nakon pada Srebrenice u ruke Vojske Republike Srpske ubijeni i bačeni u masovne grobnice. Vremenski okvir Nuhanovićevog Zbijega tematizira njegovu razdvojenost od porodice, koja se na početku tretira kao fizička, a na kraju kao nešto što bi trebalo biti metafizička činjenica. Na početku svoje knjige Nuhanović se sjeća svoga služenja vojnog roka u JNA, 1988. godine, a zatim opisuje događaje iz studentskog doma u Sarajevu, u proljeće 1992. godine, da bi u zadnjoj rečenici knjige naveo: “Oca ću u Potočarima sahraniti tek nakon deset godina, a brata i majku nakon petnaest.”^[7]

Na sličan način i Suljagić uokviruje svoju knjigu svjedočenja. Na početku on navodi kako je 1992. godine s ocem iz svog mjesta ušao u pustu Srebrenicu, a majka i sestra su bile kod rodbine u jednom od sela nedaleko od tog grada. Uvodni dio u kojem govori o bijegu iz svoje kuće s ocem, Suljagić završava pasusom:

Niko od mojih saputnika nije živ. Juso, s kojim sam napustio kuću, poginuo je u koloni koja se u julu 1995. pješice probijala od Srebrenice ka Tuzli, nadomak slobodne teritorije. Nihad, koji me doveo u Srebrenicu, nije preživio juli 1995. Moj otac se vratio kući i poginuo u svom dvorištu, u decembru 1992.^[8]

U posljednjem poglavlju svoje knjige, Suljagić navodi kako bi volio napisati priču o svakome koga je u Srebrenici znao, ali da to, naravno, nije moguće. Zato je na kraju napisao tri priče kao odraz onog što se desilo. Naslovljavajući te priče po brojevima parcela na kojima u Potočarima leže ljudi o kojima piše, on kaže: “Htio sam ispričati priču koja se krije iza brojki, napisati da su te brojke imale familije, sestre, braću, djevojke…”^[9]

Uzimajući u obzir ovu činjenicu da porodica čini egzistencijalni osnov i okvir za sjećanje, nije slučajno što su u obje knjige porodični odnosi presudno važni i za definiranje vlastite pozicije autora svjedočanstava, odnosno za njihovo odrastanje, o čemu knjige Zbijeg i Razglednica iz groba na svoj način, također, govore. Naprimjer, Nuhanović na jednom mjestu piše:

Dođosmo, bježeći od klanja, na kraj Bosne. Dalje se nema kud. Otac reče da je nekad davno, prije trideset godina, kao mladić, do sestre u Luku, ovuda prošao pješke. Išlo se pola dana iz Stobobrana. Ali nije se mogao sjetiti kuda ide ta staza. Ja sam, vidjevši da se otac više ne snalazi u orijentaciji, preuzeo vođstvo. Bio je to jedan od onih ratnih momenata kada je otac morao meni prepustiti glavnu riječ. To se prije rata rijetko događalo, možda čak nikad.^[10]

S druge strane, Suljagić svoje odrastanje povezuje s rastankom od svoje majke i svoje sestre. Nakon očeve smrti, on ih uspijeva nagovoriti da u martu 1993. godine na jednom kamionu napuste Srebrenicu i odu na sigurno, a o tom rastanku s njima piše:

Ulice su klizave, zamrznute i teško je hodati. Na oči mi naviru suze i smetaju, ne smijem podići ruku da ih obrišem, prvi put u životu sam sâm, ovo je prvi dan mog odraslog života, vidjet će me, plašio sam se. Suze koje su se nakupile u očima pomutile su mi vid i poslije nekoliko koraka pao sam na tvrdi led. Došao sam kući, koja ionako nije bila moja, nisam pozdravio nikoga, kuća je bila prazna, nisam imao koga pozdraviti, i bacio se na kauč na kojem sam spavao, kauč neodređene boje, kupljen novcem zarađenim “na privremenom radu u inostranstvu”, novcem zarađenim na gradilištu u Libiji ili Njemačkoj kasnih sedamdesetih, eh, na takav kauč sam se bacio koliko sam dug i počeo plakati, gušeći se u suzama.^[11]

Zanimljivo je kako Nuhanović svoju promjenu uslijed ratnih okolnosti povezuje i s porodicom kao okvirom ali istovremeno i s najvećim problemom s kojim su se opkoljeni ljudi u enklavi Srebrenica suočavali prvih godina, a to je glad. Pišući o tome kako se obrok za njih četvoro sastojao samo od kukuruznog hljeba promjera od svega petnaestak-dvadeset centimetara, on kaže da je taj hljeb majka jednom izrezala na četiri dijela, a njemu se učinilo kako je bratov komad bio veći. Zatim slijedi reakcija:

• Šta je ovo – viknuo sam! Zašto je moj komad manji? Otac je u mene gledao zabezeknuto. Brat je š

Majka je počela plakati i odgurnula je svoj komad od sebe i rekla: – Ja neću ništa jesti.

Onda je otac ustao sa stolice, a ja sam istrčao iz sobe i uletio u kupatilo. Gledao sam svoj odraz u ogledalu. Od mene nije ostalo ništa – pomislio sam. Samo kosti, oči upale u duplje. Bio sam izgubio oko 25 kilograma. Otac 40. Šta se dešava sa mnom? Još ću početi otimati hranu od roditelja i brata. Mislim da sam već lud.^[12]

Oba ova autora veliki dio svojih sjećanja posvećuju potrazi za hranom, kao presudnom odlikom života u opkoljenoj enklavi. Suljagić kaže kako je glad do jula 1992. godine “već postala središnja tačka u životu svakog stanovnika enklave”,^[13] a odmah zatim dodaje:

Dani su s ljetom postajali sve duži, predugi, a zalazak sunca nije bio poziv na večeru; najteže je bilo poslijepodne, glad se pretvarala u bol, nalik grču u stomaku, bol koju se nije moglo odagnati. Poslije rata u Sarajevu sam upoznao mladića iz Foče koji je rat proveo u Goraždu, također opkoljenom tri godine, i zajedničkom računicom došli smo do prilično pouzdanog zaključka da smo tih godina dnevno dobijali manje kalorija nego zatočenici Staljinovih gulaga.^[14]

Aleida Assmann kaže da je individualno pamćenje uvijek socijalno grundirano.^[15] Taj socijalni okvir za pamćenje i u Nuhanovićevoj i u Suljagićevoj knjizi velikim dijelom čini upravo glad. Nazivajući smrt i glad saputnicama i drugaricama,^[16] Nuhanović na nekoliko mjesta upućuje na radikalan prekid s društvenim normama i upozorava na prešutnu saglasnost da sve konvencije, koje kao kulturni produkt porijeklo vode iz “ponašanja za stolom”, u opkoljenoj enklavi prestaju važiti. Naprimjer, u jednoj epizodi on kaže da se jelo tako što bi se na sto pred deset odraslih ljudi postavila velika zdjela sa čorbom i kriške hljeba. Svi bi jeli u isto vrijeme, pokušavajući kašikom što više zahvatiti. O preobražaju vrijednosti Nuhanović piše:

Bila je to borba o kojoj se nije pričalo, ali koje smo svi bili svjesni i svi smo o tome šutili. Ta se borba nametnula sama. Nekakav prirodni zakon. Zakon opstanka. Svi smo taj zakon prihvatili kad je pukla prva četnička granata i ta borba je trajala cijeli rat. Nije bilo ljutnje. Mogao si se ljutiti jedino na sebe, ali na druge ne. Ta će se borba za opstanak, za samoodržanje, u narednih nekoliko mjeseci, tiho, neprimjetno uvući i među nas četvero. Pokušaće da raskine i neraskidive veze između oca i sina, brata i brata, majke i sina. Pokušaće da nametne rezon po kojem si ti, ono tvoje “Ja”, uvijek na prvom mjestu a onda tek na red dolaze svi drugi. Kako su dani, sedmice, mjeseci prolazili, ja sam osjećao da sve više postajem životinja, a da sam sve manje čovjek. Glad i iskonski nagon na samoodržanje, pretvorili su me u nešto sasvim drugo. To više nisam bio ja.^[17]

Emir Suljagić, također, navodi čitav spisak implikacija koje proističu iz gladi kao temeljnog određenja života u enklavi Srebrenica. Ovdje će se navesti ilustrativan citat iz njegove knjige koji svjedoči o načinu na koji su se žrtve prvo dehumanizirale, i to upravo tako što su prepuštene gladi. Suljagić o tome piše:

Bio je već šesti mjesec opsade: bili smo na ivici izdržljivosti, svaki naredni dan pomjerali granice za koje se još jučer mislilo da su krajnje. Budili smo se bijedni, u hladnim sobama s najlonom na prozorima na čija su okna bila složena drva koja su pružala zaštitu od šrapnela granata; budili smo se izgladnjeli i ušljivi, bez želje, mnogo češće snage, da se pomjerimo; bez porodica, sami i napušteni, poniženi, silovane prošlosti i zaklane budućnosti, poražene i porazne sadašnjosti; i nešto se slomilo u nama.

Protekle mjesece smo preživljavali napuštajući enklavu i idući po hranu, krišom noću posjećivali spaljene kuće i ugažene njive; nešto se stvarno slomilo, i bez razmijenjene riječi u zraku se osjetila odluka da se to okonča. Ljudi su umirali kao tati, noseći na mršavim leđima vreće žita. Bilo je u toj smrti nešto tako degradirajuće; prvo su pretvoreni u posljednje lopove, one koji obijaju salaše, a onda ubijeni.^[18]

I u knjizi Zbijeg Hasana Nuhanovića i u knjizi Razglednica iz groba Emira Suljagića na bolan način se pokazuje u kojoj mjeri insistiranje na tjelesnom aspektu ljudskog postojanja svjedočenje o tom postojanju štiti od ideologizacije. Evropska književnost nas, naime, uči da ljudsko tijelo uvijek konkretizira, zbog čega ono u formama koje se bave idealnim i ideološkim principima postojanja nije prisutno, ili je prisutno samo kao simboličko. U tematiziranje tijela spada, naprimjer, Nuhanovićevo opisivanje manifestacije straha od avionskog bombardovanja, pri čemu ljudi u pauzama trče u WC i na vratima se smjenjuju. On tu kaže: “Uletiš u poljski WC i taman čučneš, a sljedeći već lupa na vrata.”^[19] Na jednom mjestu, Suljagić piše o ranjivom i kvarljivom dobu “kada smo tek otkrivali sebe sebi samima i jedni drugima; onda kada valjda formiramo prva mišljenja, kada se u nama bude prva osjećanja, kada svijet postaje čulniji nego što je do tada bio”.^[20] Ali, pišući o gladi kao onome što bitno određuje postojanje u enklavi Srebrenica, i Nuhanović i Suljagić bitno deideologiziraju jedan aspekt rata, navodeći epizode koje su dostojne žanra tzv. epske fantastike.

Naime, Suljagić piše da se zbog gladi broj civila koji su pratili vojne akcije postepeno povećavao, da bi s krajem prve ratne godine on postao višestruko veći od broja vojnika. Za tu “najgladniju vojsku na svijetu” Suljagić kaže:

Strpljivo su čekali da padne prvi bunker ili da prvi srpski vojnici krenu u bijeg, a onda krenuli za njima, ponekad dok su se borbe još vodile, urlajući, lupajući u šerpe i lonce, sve u svemu dižući galamu od koje se ledila krv u žilama. Iz hiljade grla bi se zaorilo “Allahu ekber!”, i taj uzvik je pored toga što je plašio Srbe, stvarao i utisak o brojčanoj nadmoći. Ginuli su, mnogo više nego vojnici: žene bi, sa željom da ugrabe komad hrane više, ulijetale pravo u unakrsnu vatru, djeca se od avionskih bombi krila pod drveće, nenaoružani muškarci natrčavali na puščane cijevi.^[21]

O tim akcijama piše i Nuhanović, koji na jednom mjestu kaže: “Može li čovjek zamisliti scenu u kojoj jedni vade meso iz zamrzivača u srpskoj kući i trpaju ga u vreće, dok ljudsko meso oko njih leti po zraku i dok krv šišti iz otkinutih ljudskih udova.”^[22] On, također, navodi dvije izjave srpskih civila vezane za ove napade. Navodno je jedan čiča, na pitanje novinara šta mu je bilo najgore, odgovorio da su najgori specijalci što napadaju golim rukama, oni koji imaju samo ruksake na leđima i upadaju kroz prozore.^[23] Također, Nuhanović navodi kako se u program radija u Milićima javila neka starija žena, koja je molila da se pusti konvoj Muslimanima, jer ako im ne prođe hrana, “sve će nas pobiti”.^[24]

I kod Nuhanovića i kod Suljagića na više mjesta se prepoznaje nemoć jezika kao društvenog fenomena, pogotovo u slučajevima kada oni pokušavaju sebi objasniti svoj društveni i ekonomski status prilikom boravka u opkoljenoj enklavi Srebrenica. Naprimjer, Nuhanović na jednom mjestu piše:

Ono što sam ja, zapravo, bio, zajedno sa roditeljima i bratom, nisam mogao ni definisati. Izbjeglica, lutalica, tragač za hranom, pobjeglica, skrivač. Sve što smo tih mjeseci svakoga dana radili bilo je da tražimo mjesto gdje leći da ne pogineš od granate i da se ne smrzneš, šta jesti, gdje ići po hranu, na kojem bunaru nasuti vode, gdje odsjeći drvo za ogrijev.^[25]

Suljagić piše kako su ljudi brzo učili da “naš odgoj i inteligencija, naše vrijednosti, nisu vrijedili ni pišljiva boba i počeli smo se zadovoljavati otpacima, jer ništa drugo nismo mogli dobiti, a da pritom ostanemo ono što jesmo, da ne izgubimo sebe”.^[26] Zatim, on dodaje:

Srbi oko enklave su bili vlasnici naše budućnosti, bili smo vraćeni duboko u prošlost i znali da budućnost nije naša, da ćemo i ako preživimo živjeti živote s kojima nikad nećemo imati ništa zajedničko. Odrastali smo u poderanim džemperima, ukradenim cipelama, pantalonama donesenim iz pljačke nekog još nezapaljenog sela, živjeli na posuđenom vremenu, koje su pojeli neki pokvareni zubi, na udijeljenom kruhu… I sve uzalud. Bili smo podjednako nebitni svima.^[27]

Jan Assmann piše da prošlost uopće i nastaje time što se odnosimo spram nje, i ona nam se ne daje prirodonosno, ona je kulturno ostvarenje.^[28] Aleida Assmann kaže da svojim pamćenjem, u kojem se ukrštaju sjećanja i zamišljene predstave, mi uvijek jesmo priključeni na eksterna skladišta tekstova i slika iz medija i arhiva kulture.^[29] Upravo se ovi aspekti pamćenja i kod Nuhanovića i kod Suljagića pokazuju kao važni u situacijama u kojima više ne postoji mogućnost govora u odnosu na bilo kakve uređene društvene vrijednosti. Zato kod Nuhanovića nalazimo pokušaje da se upamćeni svijet objasni pomoću filmova (Indijana Jones, Mad Max, Dan poslije…), a kod Suljagića se pojavljuje niz visokoartikuliranih opisa “arhiva kulture”, kao što su opisi srebreničkog kina, ili jedinih srebreničkih novina.

U tretiranje prošlosti kao kulturnog ostvarenja spadaju i mnoge slike koje nam u svojim svjedočenjima nude Nuhanović i Suljagić, a koje bismo mogli povezati sa svijetom pomjerenih proporcija, kao poetičkim načelom koje je prepoznato u okviru škole ruskog formalizma. Niz slika koje nam nude Nuhanović i Suljagić gotovo da imaju funkciju umjetničkog postupka kako su ga shvatali ruski formalisti, tvrdeći da je zadatak umjetnosti deautomatizacija percepcije te da oneobičavanje služi da stvari vidimo, a ne da ih prepoznamo. U takve slike, naprimjer, spada niz navoda o promjeni sistema trgovine, o šibicama i cigaretama kao valuti za koju se mogla kupiti hrana, zatim Nuhanovićeva epizoda u kojoj on oblači nove Leviske 501, ali to niko ne primjećuje, jer svi primjećuju da je u podrumu kuće našao čizme-rudarke. Kod Nuhanovića nalazimo sliku koja bi mogla funkcionirati kao nekakva srebrenička realizacija jedne od utopističkih slika o srednjovjekovnoj Zemlji Dembeliji. Nakon što prethodne večeri s bratom nije uspio u šumi naći ništa od paketa s hranom koje su avioni humanitarne pomoći bacali oko Srebrenice, Nuhanovića njegov brat ujutro budi i kaže mu da izađe napolje. Dalje Nuhanović piše:

Izašao sam još bunovan i ugledao prelijep prizor – na krovovima svih kuća u ulici, prekrivenim snijegom od tridesetak centimetara, bilo je na desetine rupa. Paketići su padali i po krovovima kuća, ali isto tako, udarivši u crijep, skliznuli sa krovova i pali u avlije. Te oko kuća ljudi su već bili pokupili. Međutim, neki su se zadržali i na krovu. Mama je, s osmijehom na licu, izašla na vrata pokazujući u rukama pregršt paketića koje je uzela iz snijega u avliji.^[30]

Suljagić nam, s druge strane, kao jednu od slika svijeta pomjerenih proporcija nudi sliku potpunog nedostatka empatije najodgovornijih holandskih oficira prema civilima Srebrenice. Naime, Hasanovog brata Bracu oni su dodali na spisak osoblja UN-a, pokušavajući ga tako spasiti od smrti. Zamjenik komandanta Holandskog bataljona u Srebrenici, Robert Franken, ne želi povjerovati u priču da je Braco zaposlen kod njih. On gleda u spisak imena koje je UNPROFOR dužan zaštititi, a zatim Bracino ime prekriži, i to uradi – ružičastim flomasterom. Suljagić žali što to ime nisu ubacili negdje u sredinu spiska, jer ga tako Franken možda ne bi ni vidio, a zatim dodaje: “On bi bio živ, a ja se ne bih sjećao jednog oštrog poteza flomasterom, kratke ružičaste crtice ispod koje se još naziralo ime, i ne bih imao osjećaj da sam, ne htijući, učestvovao u nečijoj smrti na tako ružan, prisilan i posredan način.”^[31]

Ova epizoda vezana za prepuštanje Nuhanovićevog brata smrti na jezgrovit način svjedoči o jednoj osobini sjećanja koju u svojoj knjizi navodi Aleida Assmann,^[32] govoreći da su sjećanja perspektivistička te da, zahvaljujući svojoj životnoj historiji, svaki pojedinac posjeduje vlastito mjesto sa specifičnim opažajnim položajem. U slučaju dviju knjiga kojima se ovaj tekst bavi, dalo bi se pokazati u kojoj mjeri i obrazovanje može odrediti nečiju perspektivu sjećanja. Naprimjer, detaljnija analiza bi pokazala u kojoj mjeri je obrazovanje odredilo doživljaj prostora enklave Srebrenica u svjedočenjima Hasana Nuhanovića i Emira Suljagića. Nuhanović je prije rata studirao Mašinski fakultet, pa njegov doživljaj prostora u knjizi Zbijeg predstavlja svojevrsnu konstrukciju “koordinatnog sistema” gladi. S druge strane, Emir Suljagić je kao novinar i publicista prostor enklave bitno obilježio i svojim hrabrim konstatacijama o korumpiranosti bošnjačke vlasti u Srebrenici, za koju kaže da je njenu plemensku prirodu osjetio na vlastitoj koži.^[33] Pa, ipak, ma kako bila detaljna analiza razlika i u ovom prostornom i u svim drugim aspektima koji se tiču knjiga Zbijeg Hasana Nuhanovića i Razglednica iz groba Emira Suljagića, ipak bi se na kraju te knjige pokazale kao vrijedni doprinos autora kulturnom sjećanju, pogotovo zbog njihovog sličnog odnosa prema Srebrenici u trenutku iz kojeg se autori tog prostora sjećaju. Nuhanović o svom prvom odlasku u Srebrenicu nakon rata, u martu 1996. godine, piše:

Prošli smo tog dana, ne znajući, dva puta pored masovnih grobnica u kojima su se nalazila tijela mog brata, oca i majke. Nisam znao ni gdje su ubijeni, ni kako. Da li su ubijeni zajedno, da li isti dan? Ništa nisam znao, a htio sam saznati sve. Svaki detalj.^[34]

Suljagić u Srebrenicu prvi put nakon rata odlazi u junu 1999. godine, a o tom svom putovanju piše:

Na povratku sam shvatio da put u Srebrenicu nije put kroz prostor, nego kroz vrijeme, vremenski skok unatrag, putovanje u posljednju enklavu balkanskog nacizma. Pomislio sam da je Srebrenica naša “mala” Treblinka, na četiri sata vožnje od Sarajeva i nešto manje od Tuzle. I u jednom trenutku, dok sam prelazio preko glavnog gradskog trga i borio se sa sjećanjima koja su navirala, uhvatio sam sebe kako hodam na prstima: osjećaj da hodam po leševima svojih najbližih, bio je toliko snažan da je postao skoro fizički.^[35]

Ovakav odnos prema prostoru Srebrenice ukazuje i na Nuhanovićev i na Suljagićev temeljni motiv za pisanje ovih knjiga. Jan Assmann fenomen spomena na mrtve smatra izvorištem i središtem onoga što bi trebala biti kultura sjećanja. Tretirajući kulturu sjećanja kao odnos prema prošlosti koja nastaje tamo gdje postajemo svjesni diferencije između jučer i danas, Assmann kaže da je smrt praiskustvo takve diferencijacije, a sjećanje na mrtve praforma kulturnog sjećanja.^[36] Ovaj aspekt u tolikoj mjeri određuje i Nuhanovićevo i Suljagićevo sjećanje da bi se moglo reći kako oni svoje knjige ne pišu kao živi ljudi, nego kao oni koji su pre-živjeli.

O samom činu artikuliranja užasnih ličnih doživljaja možda na najbolji način govori naslov knjige Jorgea Sempruna, u kojoj taj veliki pisac tek nakon nekoliko decenija uspijeva opisati svoje iskustvo boravka u koncentracijskom logoru Buchenwald. Semprun toj svojoj knjizi, u kojoj piše o pokušaju zaboravljanja i neuspjehu tog pokušaja, daje znakovit naslov: Pisanje ili život.^[37] U svojoj uglednoj knjizi Tipične forme romana, Franz Stanzel piše da u tipu pripovjedačke situacije u prvom licu, kod tzv. autobiografskog pripovjedača, uvijek postoji tenzija između pripovjedačkog Ja i nekadašnjeg Ja, to pripovjedačko Ja je od vremena svojih doživljaja koji čine sadržaj priče iznutra sazrelo i steklo nova saznanja.^[38] Nedostatak tih saznanja i nemogućnost da se za njima prestane tragati, i kod Nuhanovića i kod Suljagića upozorava u kojoj mjeri je i njihovo sjećanje na užase proživljenog obilježeno ovom Semprunovom dilemom, zbog čega su nam ta sjećanja još važnija, pogotovo što nam govore o kondiciji čovjeka u vanrednim uslovima. Zato bi ovdje, na kraju, možda imalo smisla ukazati na važnost sjećanja i svjedočenja kao što su ova Nuhanovićeva i Suljagićeva. Kako je to povodom knjige 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera govorio Danilo Kiš: “Da je bilo sreće, mi bismo danas mesto mase papirnatih romana, romančina i romančića imali jednu bogatu memoarsku literaturu, jedan ogranak književnosti koji smo, eto, pretvorili u staru hartiju, velika smo iskustva i krvave istorijske dane pretvorili u petparačke romane, istorijska se zbilja preobrazila u lutkarsko pozorište, u muzej voštanih figura, u panoptikum!”^[39]

 

Izvori

• Aleida Assmann, Duga sjenka prošlosti: kultura sećanja i politika povesti. Prevela Drinka Gojković (Beograd: Biblioteka XX vek, 2011).
• Aleksandar Petrov (Ur.), Poetika ruskog formalizma (Beograd: Prosveta, 1970).
• Bogdan Suhodolski, Moderna filozofija čoveka. Preveo Petar Vujičić (Beograd: Nolit, 1972) .
• Danilo Kiš, Homo poeticus (Sarajevo: Svjetlost, 1990).
• Emir Suljagić, Razglednica iz groba. Svjedočanstvo (Sarajevo: Buybok, 2013).
• Franz Stanzel, Tipične forme romana. Prevela Drinka Gojković (Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada, 1987).
• Hasan Nuhanović, Zbijeg – Put u Srebrenicu (Sarajevo: Mediacentar, 2012).
• Jan Assmann, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Preveo Vahidin Preljević (Zenica: Vrijeme, 2005).
• Jorge Semprun, Pisanje ili život. Preveo Saša Sirovec (Split: Feral Tribune, 1996).
• Mihail Bahtin, “Svjedok i sudija”, U: Mihail Bahtin (Preveo Dževad Karahasan), Delo, Br. 7. (1980), str. 60-64.

^[1] Mihail Bahtin, “Svjedok i sudija”, U: Mihail Bahtin (Preveo Dževad Karahasan), Delo, Br. 7. (1980), str. 60.

^[2] Bogdan Suhodolski, Moderna filozofija čoveka. Preveo Petar Vujičić (Beograd: Nolit, 1972), str. 125.

^[3] Jan Assmann, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Preveo Vahidin Preljević (Zenica: Vrijeme, 2005), str. 23.

^[4] Aleida Assmann, Duga sjenka prošlosti: kultura sećanja i politika povesti. Prevela Drinka Gojković (Beograd: Biblioteka XX vek, 2011), str. 19.

^[5] Ibid., str. 24.

^[6] Ibid., str. 201-221.

^[7] Hasan Nuhanović, Zbijeg – Put u Srebrenicu (Sarajevo: Mediacentar, 2012), str. 395.

^[8] Emir Suljagić, Razglednica iz groba. Svjedočanstvo (Sarajevo: Buybok, 2013), str. 23.

^[9] Ibid., str. 203.

^[10] Nuhanović, supra n. 7, str. 102.

^[11] Suljagić, supra n. 8, str. 83.

^[12] Nuhanović, supra n. 7, str. 224.

^[13] Suljagić, supra n. 8, str. 36.

^[14] Ibid., str. 37.

^[15] Aleida Assmann, supra n. 4, str. 267.

^[16] Nuhanović, supra n. 7, str. 209.

^[17] Ibid., str. 109.

^[18] Suljagić, supra n. 8, str. 99.

^[19] Nuhanović, supra n. 7, str. 136.

^[20] Suljagić, supra n. 8, str. 31.

^[21] Ibid., str. 61.

^[22] Nuhanović, supra n. 7, str. 200.

^[23] Ibid., str. 239.

^[24] Ibid., str. 262-263.

^[25] Ibid., str. 214.

^[26] Suljagić, supra n. 8, str. 32.

^[27] Ibid., str. 33.

^[28] Jan Assmann, supra n. 3, str. 37.

^[29] Aleida Assmann, supra n. 4, str. 168.

^[30] Nuhanović, supra n. 7, str. 344.

^[31] Suljagić, supra n. 8, str. 194.

^[32] Aleida Assmann, supra n. 4, str. 23.

^[33] Suljagić, supra n. 8, str. 34.

^[34] Nuhanović, supra n. 7, str. 394-395.

^[35] Suljagić, supra n. 8, str. 127.

^[36] Jan Assmann, supra n. 3, str. 72.

^[37] Jorge Semprun, Pisanje ili život. Preveo Saša Sirovec (Split: Feral Tribune, 1996).

^[38] Franz Stanzel, Tipične forme romana. Prevela Drinka Gojković (Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada, 1987), str. 60-61.

^[39] Danilo Kiš, Homo poeticus (Sarajevo: Svjetlost, 1990), str. 326.

---

Tekst “Dva svjedoka Srebrenice” objavljen je u zborniku “Nikome se ne ponovilo – Genocid u Srebrenici i borba protiv zaborava”, koji je priredila Ajla Škrbić a izdavači su Inicijativa mladih za ljudska prava, Forum ZDF Srbija i NDN Vojvodine.