Bio sam loš tata, a još sam gori djed. Što ću kad volim svoj posao‘

Ukratko, ali to je uostalom i jedino poznato, “film se odvija se u vrijeme Božića u Jugoslaviji, krajem 1980-ih. Obitelj – majka, otac i sin – sretni dočekuju voljenog strica koji se vraća kući za blagdane iz Njemačke. Stric dijeli darove te slijedi tradicionalni hrvatski božićni ručak, purica s mlincima i francuskom salatom. Obiteljsku idilu prekida iznenadna zvonjava najnovijeg pametnog telefona. Ubrzo postaje jasno da vrijeme radnje nisu osamdesete, da nije 25. prosinca i da se za prepunom blagdanskom trpezom osim hrane nožem može rezati i napetost…”.

Sa 71-godišnjim srpskim glumcem, koji ove godine slavi pola stoljeća nevjerojatne karijere koju su obilježili danas kultni filmovi “Samo jednom se ljubi”, “Otac na službenom putu”, “Underground” razgovarali smo jednog rijetkog slobodnog dana otkad je počelo snimanje “Strica”.

– Bližimo se kraju, imamo još šest, sedam dana. Bit će ovo, nadam se, sasvim poseban film. I nov, iznenađujuće. Ne zbog toga što su redatelji debitanti pa je on iznenađujući. Ne, “Stric” će biti sasvim, sasvim poseban. A priču ne treba dodatno objašnjavati, jer je prekomplicirano, a nije potrebno ni dobro.

***

Sigurna sam da ste odbili uloga koliko ste ih i glumili.

– Možda i ne toliko. Ali ima i puno projekata koji se nikad ne dogode. Većina filmova se ne snimi. Pa recimo film ‘Otac na službenom putu’ nikad ne bi bio završen jer je bio prekinut usred snimanja. Tada je Raif Dizdarević ili tko već, bio glavni u BiH, Tito je umro, a mi smo snimali film. Producent je bila Bosna film, a Mirza Pašić tada na njegovu čelu, samo je rekao da nema više novca i da moramo prekinuti. To je bila vrlo čudna odluka, jer smo snimali film dugo, ali očito ga je netko ogovarao, tko zna šta napričao. Onda sam ja nazvao Miru Stupicu koja me znala još kad sam bio klinac, ma od rođenja. A zašto sam nazvao Miru Stupicu, tu sjajnu i jednu vrlo ozbiljnu ženu? Jer ona je tada bila u braku s Cvijetinom Mijatovićem, koji je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, a bosanskohercegovački kadar. Da skratim priču, ona me pitala: ‘Pa što je to, sine, neka dođe Emir ‘vamo, dajte taj scenarij’. Došli u Beograd na Dedinje, kiša je padala i sjećam se Cvijetina, tada sam ga vidio i nikad više. Sišao je niz drvene stepenice i rekao: ‘Dajte mi to’. Emir je prespavao kod mene i sutradan je uslijedio poziv: ‘Pa što je, ljudi, pa sve je u redu’. Dakle “Otac” nikad ne bi bio završen da nije bilo Mire Stupice, tj. njezina supruga kojeg smo mi nakon toga zvali Cvijetin, naša majka. A ima tu i drugih filmova koji se pišu i nikad ne dobiju priliku svog audiovizualnog centra, to vrijedi za cijelu Europu. I ovaj film ‘Stric’ dugo se pripremao i na kraju dobio odobrenje od HAVC-a. Netko ga je prepoznao i hvala mu na tome, jer će taj biti naša majka kao i Cvijetin ‘Ocu na službenom putu’.

***

Evo, ove godine je 45 godina od emitiranja ‘Grlom u jagode’ i vaše legendarne uloge Mikija Rubirose. Je li vam dosadilo govoriti o toj ulozi? Uvijek vas pitaju za nju.

– Ne ide mi na jetra govoriti o Mikiju Rubirosi. Gledam na tu ulogu kao na jedan plemeniti generacijski sentiš na tadašnju realnost, tada kad je snimano. Sve dobre stvari izdrže ispit vremena. I danas ovi klinci koji gledaju seriju, koliko čujem, to im je zanimljivo. To povezujem i s filmom koji smo napravili deset godina poslije, ‘Jagode u grlu’. Sad su ti likovi bili već jedna potpuno propala generacija, poženjeni, razvedeni, s djecom koja ih živciraju (smijeh). Jako volim taj film. Dugo sam nagovarao Srđana Karanovića kad smo radili film ‘Besa’, ajde, Srđane, ajmo sada snimiti što je bilo s njima dok su još živi. Ne znam što Rajko Grlić misli o tome.

Zbog posla ste puno morali putovati, a imali ste fobiju od letenja. Kako ste se snalazili?

– Zapravo se bojim visine, vidite kako smo nisko, u prizemnici. Išao sam na psihoanalizu, otkrili smo uzroke i posljednjih 30 godina mogu putovati avionom. Ali godinama sam zbog toga putovao Europom vlakom i autom, pruge znam napamet. A terapijom sam otkrio da se bojim jer me je moj stric koji je bio čudan kao i ovaj kojeg sada glumim, kad mi je bilo četiri, pet godina, držao na prvom katu naše kuće kao mačku i govorio: ‘Sad ću te pustiti, a neću, voli tebe tvoj stric’. Eto tako je bio duhovit moj stric Andrija.

No prije no što ste se riješili straha, da biste ‘preživjeli’ let svašta ste poduzimali, koliko sam pročitala, od alkohola do marihuane. Je li to istina?

– Da. A to sve suprotno učini, napravi još gore. Imao sam praznine, ne znam kako sam ostao živ. (smijeh)

Kompletan intervju pročitajte na Jutarnjem.