Handžar-divizija ili o kognitivnoj disonanci

Piše: Muharem Bazdulj

Pisao je Thomas Mann o tome kako je bunar prošlosti dubok, ali svako od nas se susreo sa situacijama u kojima se pokazao i kao vrlo plitak. Odrastajući tokom osamdesetih godina 20. vijeka, priča o Drugom svjetskom ratu činila nam se sveprisutnom, ali opet suštinski udaljenom od naše svakodnevnice. Na televiziji smo gledali partizanske filmove, vodili su nas na ekskurzije i izlete u Jablanicu, Jajce i Titov Drvar, ponekad bi nam u školu navratili i neki starci koji su se prisjećali da su u mladosti bili partizani, ali sve je to, barem iz dječije perspektive, djelovalo kao daleka prošlost. Možda poneki stari partizan nekad i navrati u našu školu, ali onih protiv koji su se partizani borili više nema, tako smo mislili. Tih godina često sam navraćao kod svog amidže, u zgradu jedva pedesetak metara udaljenu od zgrade u kojoj smo mi živjeli. Iz nekog razloga u amidžinoj zgradi nije bilo lifta, pa sam na stepenicama često sretao starca koji se penjao jako polako. Protrčao bih pored njega, rekao “dobar dan”, a on bi nešto promrmljao i to je bilo to. Znao sam odnekud da je taj čovjek penzionisani hodža, kad bi ga ljudi pominjali, uz ime bi uvijek dodavali “efendija”.

PRIPADNIK SS DIVIZIJE

Preskačem devedesete u ovoj priči, pa idem u Zagreb, u proljeće 2000. godine, kad u knjižari ugledam knjigu Zije Sulejmanpašića “13. SS divizija Handžar: Istine i laži”. Skupa je knjiga, ali zanimaju me historijske teme, pa je kupujem. Knjiga kao knjiga je posebna priča, ali ovo pišem zbog kratkog dodatka na samom kraju knjige, zbog tabelarnog “nepotpunog popisa” Tabor-imama Handžar-divizije. Navedeni su ime i prezime te godina i mjesto rođenja, jedinica unutar divizije u kojoj su služili te kasnije sudbina. Nabrojano je 19 imama, a među njima je bio i čovjek koga sam znao iz haustora mog amidže, za koga je pisalo da je služio u protuoklopnom odredu, da je “poslije rata desetak godina na robiji u Zenici” te da u trenutku pisanja knjige još uvijek “živi u Travniku”. Po ovoj statistici, 1999. godine, još su bila živa trojica nekadašnjih imama 13. SS divizije, osim ovog koji je živio u Travniku, jedan je živio u Njemačkoj, u Nürnbergu, a jedan u Australiji. Od ostalih 16, nekoliko je poginulo u ratu, nekima je sudbina nepoznata, neki su poumirali prirodnom smrću od Libanona do Istanbula, neki su strijeljani bez suđenja, neki su osuđeni na smrt i pogubljeni, a neki su osuđeni na robiju, pa su izišli iz zatvora i nastavili svoj život u socijalističkoj Jugoslaviji. Da, najslavnije ime na ovoj tabeli je Husein Đozo, imam 28. regimente, koji se iz divizije vratio 1945. u Sarajevo, a poslije rata je proveo pet godina u zatvoru. Činjenica da je neko bio imam u 13. SS diviziji nije, dakle, sama po sebi povlačila istu kaznu. Đozo je dobio pet godina, komšija mog amidže deset(ak), dok je Halim Malkoč, recimo, u Bihaću 1947. osuđen na smrt i pogubljen. Inače, Derviš Sušić navodi da je Malkoč ostao vjeran SS-u u vrijeme pobune regruta 13. divizije u Francuskoj te da je igrao negativnu ulogu u propasti pobune, što je, po svoj prilici, mogla da bude otežavajuća okolnost na suđenju.

Pišem sve ovo, naravno, zbog skorašnje inicijative Damira Arnauta i snažne protivreakcije iz Stranke demokratske akcije i nekih drugih “centara moći” savremene bošnjačke elite. Pošto postoje neosporni dokazi da je Đozo bio pripadnik SS divizije, a savremeni bošnjački identitet gradi se, između ostalog, na ideji antifašizma, potreban je dosta jak napor da se prevlada kognitivna disonanca i opravda uvrštavanje Đoze u nacionalni panteon najvažnijih Bošnjaka u 20. vijeku. Između nekoliko strategija, izdvojila se, naravno, strategija komparativne relativizacije. Ona je skoro savršeno ovaploćena u pasusu iz teksta Mirnesa Kovača: “Islamska zajednica mora zadržati, i to je činila, kritičku distancu prema Đozinom spornom periodu, ali je nedopustivo Islamskoj zajednici retroaktivno nametati stigme. To se nije činilo ni Ivi Andriću, ni Gustavu Krklecu, pa ako hoćete, i šire, ni čuvenom filozofu Martinu Heideggeru ili kasnijem generalnom sekretaru UN-a i predsjedniku Austrije Kurtu Waldheimu, pa posve široko kardinalu Josephu Ratzingeru, kasnijem papi Benediktu XVI. Stotine je europskih pisaca, filozofa, političara i javnih ličnosti koji se nisu snašli u najvećem svjetskom sukobu”. Nemam prostora da pojasnim zašto je svaka od ovih analogija potpuno pogrešna, ali ukratko: neki od ovih ljudi nisu imali nikakve veze sa SS-om, neki su potpuno nebitni i niko na njima ne temelji savremenu nacionalnu kulturu, dok su neki potpuno neodvojivi od svoje bliskosti na nacistima i nikom ne pada na pamet da razmišlja o njima izvan tog konteksta. Ako je htio da brani tezu da je sve što je Đozo radio poslije rata predstavljalo antipod ideologiji nacizma, Kovaču je vjerovatno bilo bolje da “potegne” Güntera Grassa. I ta je analogija klimava, ali bolja je ipak od navedenih.

34 ULICE I NEKOLIKO SPOMENIKA

Naposljetku, mnogi narodi daju ulicama i institucijama imena po ljudima koje drugi narodi smatraju spornim. U Ukrajini, recimo, postoje 34 ulice koje se zovu po Stepanu Banderi, kao i nekoliko spomenika, a u hipsterskim pivnicama po Galiciji Banderinim imenom nazivaju i kraft piva. Niko Bošnjacima ne može da zabrani da kolektivno smatraju kako ono dobro što je Đozo učinio nadilazi ono loše i kako on zaslužuje da ulice i institucije nose ime po njemu. Samo trebaju da budu spremni na to da njihove komšije Srbi, recimo, smatraju da je njegova služba u Handžar-diviziji nešto što ga diskvalifikuje za takvu vrstu počasti. Uostalom, isto onako kao što i Srbi ulice i institucije znaju da nazivaju po ličnostima koje njihove komšije Bošnjaci smatraju, u najmanju ruku, spornim. I jedni i drugi su do prije 30 godina živjeli u poretku u kojem to nije bilo moguće, ali su, kao što znamo, i Srbi i Bošnjaci, čim su dobili priliku, listom na prvim slobodnim izborima pokazali da im taj poredak nije valjao.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.