Jasmila Žbanić za BUKU: Nikada nisam izjednačavala Srbe i zločince, voljela bih da Draško Stanivuković pogleda film o Srebrenici

Emotivni film o ljudskoj patnji, nemoći, neizvjesnosti i nedostatku ljudske empatije „Quo vadis, Aida“, nagrađivane rediteljke Jasmile Žbanić, u kinima se prikazuje samo u jednom dijelu BiH. Zbog straha od incidenata, u Republici Srpskoj niko nije spreman da ga prikaže na filmskom platnu. I to valjda govori o suočavanju sa prošlošću, o prividnoj demokratiji, o nemogućnosti da se poljulja narativ o Srebrenici kreiran od strane političkih elita u Republici Srpskoj. Alternativa postoji, film je od večeras dostupan online, ali vrhunska produkcija slike i zvuka zaslužuje prikazivanje na velikom platnu.

Film će večeras od 20 časova biti dostupan gledaocima u  Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu,  putem platforme http://ondemand.kinomeetingpoint.ba/ .

„Probali smo sve, kina u RS-u su odbila da prikažu film, iz straha od režima, tako da smo našli rješenje, a to je Internet – VOD platforma“, kaže Žbanić za BUKU. Na ovaj način svako može gledati film bez straha, u svojoj kući, kaže Jasmila.

Film o Srebrenici ipak zaslužuje da izađe iz četiri zida i u Republici Srpskoj, koliko god on bio bolan. Strah je znak da još nismo spremni da se suočimo sa prošlošću, ali s čim da se susreću mlađe generacije rođene u vrijeme ili nakon rata. To je možda pitanje koje treba da postavimo pojedincima koji se kriju iza narativa kolektivne odgovornosti.

„Kada ste pomenuli riječ genocid, još jednu crvenu maramu u našoj areni – začuđena sam kako se u medijskom prostoru RS-a izjednačava riječ genocid sa srpskim narodom. Sud u Hagu je izrekao individualne kazne ljudima koji su naređivali ubistva i egzekutorima. Zašto političari u Republici Srpskoj smatraju da se te presude odnose na cijeli narod to mi je zaista nejasno. I moram reći da je prilično perverzno! Što se mene tiče, nikada nisam postavljala znak jednakosti između Srba i zločinaca. Među brojnim prijateljima, kolegama i rođacima Srbima nemam ni jednog zločinca. Naprotiv. Emancipacija od zločinaca i narativa koji ih promoviše je izuzetno važan korak za razvoj našeg društva“, kaže Žbanić.

Film je do sada pogledalo skoro 10.000 ljudi. Jedini dugometražni igrani film o Srebrenici je i bh. kandidat za nagradu Oscar, a do sada je nagrađen sa pet nagrada na četiri festivala. No, na 49% teritorije naše zemlje nema političke volje da se ovaj film prikaže. Kako će za nekoliko sati film biti dostupan online, rediteljka Žbanić se nada da će ga mnogi u Republici Srpskoj pogledati, pa i Draško Stanivuković, politička ličnost koja je posljednjih dana regionalna senzacija.

„Kakve veze ima Draško Stanivuković koji je 1995. godine imao dvije godine sa ubicama? Nikakve! Ovo je sada digresija, ali kad sam ga već spomenula, moram reći da mi je Draško simpatičan. Mislim da je u mnogim stvarima u pravu, ali da je u nekim stvarima u zabludi: ne vjerujem da će moći riješiti korupciju u društvu ako je društvo korumpirano zločinima, da će graditi pravedno društvo na velikoj nepravdi koja je počinjena njenim građanima. Ali to što mislim da je u zabludi oko nekih stvari, nije razlog da ne vjerujem u njegov kapacitet za čovjeka i za ljubav, a zaista mislim da ih ima. Nadam se da će pogledati Quo vadis, Aida?  Sigurna sam da će nakon toga bolje razumjeti zašto neke njegove riječi bole. Ako zamisli kako bi bilo njegovoj baki da nije pronašla tijelo svog Draška i da mu ne može otići na grob već 25 godina – možda će učiniti nešto da  pomogne da se nađe 1700 tijela Srebreničana koja su još uvijek sakrivena u Republici Srpskoj. To bi bilo hrišćanski i moralno,  a ne bi bilo protiv srpskog naroda, nego protiv ubica“, kazala je Žbanić. Cijeli intervju čitajte u nastavku.

BUKA: Jasmila koliko je do sada ljudi pogledalo Vaš film „Quo vadis, Aida“? 

Film još igra u kinima. Približavamo se brojci od 10.000 gledalaca, što je u uslovima pandemije dobar rezultat. Pokušali smo sve da se film prikaže u Republici Srpskoj, ali kino prikazivači su bili u strahu i nisu željeli pustiti film. Dakle, igramo na svega 51% teritorije, ali još uvijek «tučemo» Tenanta.

BUKA: Film je od danas dostupan putem platforme http://ondemand.kinomeetingpoint.ba/ i u zemljama regije, možemo li očekivati i projekcije u kinima zemalja regije? Hoće li ga u kinima gledati publika u Srbiji i Crnoj Gori?

Film je pravljen za kino uslove: za najbolje projektore i zvučnike, za kolektivno gledanje. Nije pravljen za male ekrane i razlika u doživljaju je sigurno velika, tako da se nadam da će ljudi moći zadovoljiti radoznalost gledajući film on-line, ali da će, kada to bude moguće, doći u kino  kako bi ga potpuno doživjeli. Film je rezultat dugogodišnjeg rada i autorski tim je pazio na svaki detalj. Svaki djelić zvuka i slike je dizajniran s posebnom pažnjom. Zato bih voljela da ga publika vidi u kinu, ali sad je trenutno ovako kako je.

BUKA: Do sada je film nagrađen sa pet nagrada na tri festivala, „Quo vadis, Aida“ je i bosanskohercegovački kandidat za Oskara, šta očekujete?

Svaka nagrada donosi veću gledanost. I to me raduje. A Oskari su medijski najpraćeniji, što bi značilo zaista puno gledalaca. Opet, s druge strane, doći u poziciju da glasači Akademije vide film zahtijeva da iza sebe imaš veliku mašineriju koju pokreću pare – koje mi nemamo. U svakom slučaju, sve što je bilo do nas mi smo uradili. Ovo su sada stvari koje više ne ovise od autorskog tima.

BUKA: Nedavno su se lideri dvije političke partije u BiH obratili Savjetu bezbjednosti UN-a. Kakve su šanse da se Vi obratite UN-u?

Radimo na tome da film bude pokazan u UN-u. Zaista mislim da je važno da oni pogledaju ovaj film. Postoji interes ljudi iz UN-a da se film pokaže na godišnjicu 11.jula. Ali vidjećemo da li će to biti zvanično odobreno.

BUKA: U filmu dosta govorite o odgovornosti. Odgovornosti snaga UN-a, holandskih snaga. Kritikujete i medije, rekonstrukcijom uloge dijela tadašnjih medija vrlo jasno prikazujete manipulaciju. Kako videte medije danas, jesu li oni spremni da budu moderatori suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira?

Pa kao i u svemu, ne možemo generalizovati, postoje mediji koji časno rade svoj posao u jako teškim uslovima i ja im se zaista divim. Ali jako puno profesionalaca, ne samo u medijima, nego i generalno, u kulturi, ekonomiji, pravnim institucijama, stavilo se u službu politike i njihovih ciljeva. Tu se stvara konflikt interesa i profesionalizam se urušava. Mediji bi trebali da prate ono što mi obični smrtnici nismo u mogućnosti:  da istraže  činjenice i čuju sve strane, do kojih mi ne možemo doći. Ali umjesto činjenica, nama se plasira šta da mislimo i kako da osjećamo. To je, naravno, manipulacija. Također školski sistem na uči kritičko razmišljanje koje će opremiti ljudi da uvide ove manipulacije, a ne da reaguju kao bikovi na crvenu maramu, kad god je nekome ćejf. To je moje viđenje medijskog prostora u BIH: stalni bullying – maltretiranje eksplozivnim i agresivnim narativima.

BUKA: Sjajne su reakcije na Vaš film, ali govorili smo o tome i ranije, neophodno je da se on prikaže i u gradovima u kojima su na vlasti negatori genocida, odnosno da film vide i mladi koji možda nemaju pravu sliku o dešavanjima u Srebrenici. Je li to moguće? 

Probali smo sve, kina u RS su odbila da prikažu film, iz straha od režima, tako da smo našli rješenje, a to je Internet – VOD platforma. Svako kući može gledati film bez straha. Kada ste pomenuli riječ genocid, još jednu crvenu maramu u našoj areni – začuđena sam kako se u medijskom prostoru RS-a izjednačava riječ genocid sa srpskim narodom. Sud u Hagu je izrekao individualne kazne ljudima koji su naređivali ubistva i egzekutorima. Zašto političari u Republici Srpskoj smatraju da se te presude odnose na cijeli narod to mi je zaista nejasno. I moram reći da je prilično perverzno! Što se mene tiče, nikada nisam postavljala znak jednakosti između Srba i zločinaca. Među brojnim prijateljima, kolegama i rođacima Srbima nemam ni jednog zločinca. Naprotiv. Emancipacija od zločinaca i narativa koji ih promoviše je izuzetno važan korak za razvoj našeg društva. Kakve veze ima Draško Stanivuković koji je 1995. godine imao dvije godine sa ubicama? Nikakve! Ovo je sada digresija, ali kad sam ga već spomenula, moram reći da mi je Draško simpatičan. Mislim da je u mnogim stvarima u pravu, ali da je u nekim stvarima u zabludi: ne vjerujem da će moći riješiti korupciju u društvu ako je društvo korumpirano zločinima, da će graditi pravedno društvo na velikoj nepravdi koje je počinjena njenim građanima. Ali to što mislim da je u zabludi oko nekih stvari nije razlog da ne vjerujem u njegov kapacitet za čovjeka i za ljubav, a zaista mislim da ih ima. Nadam se da će pogledati Quo vadis, Aida? Sigurna sam da će nakon toga bolje razumjeti zašto neke njegove riječi bole. Ako zamisli kako bi bilo njegovoj baki da nije pronašla tijelo svog Draška i da mu ne može otići na grob već 25 godina – možda će učiniti nešto da  pomogne da se nađe 1700 tijela Srebreničana koja su još uvijek sakrivena u Republici Srpskoj. To bi bilo hrišćanski i moralno, a ne bi bilo protiv srpskog naroda, nego protiv ubica –  mislim da će svom narodu pomoći ako ih oslobodi od ubica i narativa koji veličaju ubice. Jedna mlada žena iz Republike Srpske koja je pogledala film je pisala da mi se zahvaljuje jer je uvijek osjećala da nešto ne štima sa narativom o Srebrenici i da su joj se sada kockice u glavi složile. Svima nama fali puno kockica da ih složimo –  ali ako imamo empatiju i ljubav to je moguće.

BUKA: Imali ste dosta poteškoća, film niste mogli snimati u Srebrenici, koliko Vas je sve to usporilo i jeste li pomišljali da odustanete od snimanja kad, recimo, niste mogli dobiti tenkove?

Bilo je puno političkih blokada. Ali bilo je puno više ljudi koji su pomogli da se film desi. Ovaj film je dokaz da je moguće uprkos političkim blokadama raditi stvari u koje vjeruješ. I BUKA je dokaz za to. I mnogi drugi primjeri su tu koji treba da ohrabre ljude da ne pokleknu ako naiđu na problem. Ako govorite istinu i ono što mnogi ne žele da čuju, naravno da će probati da vas onemoguće. Međutim, ima još uvijek  ljudi koji cijene profesionalizam i daje snagu da se ide dalje.

BUKA: S obzirom da se bavite vrlo osjetljivim temama i da ste društveno angažovani, kako vidite migrantsku krizu? Zašto u BiH nakon ratnog iskustva i preko milion raseljenih nedostaje empatije za migrante? 

Mislim da su tu vlast koja se ne zna nositi sa krizom, kao i pojedini mediji, odigrali vrlo ružnu ulogu. Generalizacijom i širenjem straha uticali su da se prema njima ne odnosimo ljudski, te da zaboravimo da je naše stanovništvo bilo u istoj situaciji. Ja među migrantima imam prijatelje koji su mi obogatili život. Od njih učim, o strpljenju, o nadi, o skromnosti i životu.  Sigurno među migrantima ima i loših ljudi i kriminalaca, kao što ih ima i među nama,  ali ljude koje sam ja upoznala i sa kojima kad god mogu provodim vrijeme smatram svojom porodicom.

BUKA: Film jeste omaž ženi, ali govori i o skoro bezrezervnom povjerenju hiljada ljudi koji su se nadali da su sigurni u zaštićenoj zoni UN-a. Može li film rezultirati rezolucijom o Srebrenici? 

Rezolucija je važna, ali bi bilo puno iskrenije i prirodnije da stvari krenu odozdo, a ne odozgo naredbama i rezolucijama. Meni je važno da ljudi koju budu gledali film osjete barem za trenutak kako je kada si u situaciji da ne možeš zaštititi svoje dijete. Važno je da pričamo o stvarima koje nas bole. Da probamo razumjeti jedni druge. Mi  još uvijek ne znamo kako da komuniciramo o nečemu teškom i bolnom. Film je komunikacija koja nas može povezati. Ja se nadam da će nas ovaj film povezati.

Quo vadis, Aida je u Veneciji dobio i tri nezavisne nagrade: organizacije UNIMED (Mediterranean university Union), nagradu Brian organizacije UAAR (Union of Agnostics and Rationalist) i  nagradu SIGNIS asocijacije SIGNIS International (World Catholic Association for Communication).

Na Antalija Film Festivalu, „Quo Vadis, Aida?” nagrađen je za najbolji internacionalni igrani film.  Zlatnom zvijezdom film je nagrađen na El Gouna Filmskom festivalu u Egiptu gdje je nagradu za najbolju glumicu dobila Jasna Đuričić. Na 21. Arras film festivalu u Francuskoj nagrađen je nagradom “Zlatni atlas” za najbolji film. 

Tekst je prenet sa portala Buka.