EU će imati strpljenja za Krivokapićevu vladu

Bio je majstor, bandit i veličanstveni otpadnik. Onaj koji kreira novu gramatiku igre.

Četvrt Florida u kojoj je odrastao Dijego Maradona ušla je u udžbenike argentinske književnosti po slavnoj, ali gotovo pa izrežiranoj, književnoj polemici dvije avangardne grupe nazvane po ulicama Buenos Airesa – Florida i Boedo. I to je bila igra.

Florida je bila jedna od onih četvrti o kojima je, iza pouzdanih zidova roditeljskog doma, maštao dječak Horhe Luis, slušajući priče o banditu i pjesniku Evaristu Karijegu, kavgadžiji sa stotinu dvoboja iza sebe.

Ako je lik gradskog bandita mogao da opčini dječaka iz “dobre kuće”, sa guvernantama i privatnom podukom, zašto se čuditi siromašnom dječaku koji sanja bogatstvo da bi roditeljima jednom kupio kuću. Figura gradskog bandita, onoga koji se bori, na određen način je fascinirala tri najslavnija Argentinca dvadesetog vijeka: i Borhesa i Čea i Maradonu.

Bandit, uvijek. Sjetite se utakmice u kojoj je napravio jedan od najslavnijih nesportskih gestova – gol rukom Englezima. Svježa sjećanja na Foklandski rat mogla bi da budu samo sumnjivo opravdanje za ovakav gest. Njegovo opravadanje, drugačija je sudbina majstora, leži u nečemu drugom.

Majstor, prije svega. Na istoj toj utakmici Dijego je dao jedan od najspekrakularnijih golova u istoriji igre. Poveo je loptu sa svoje polovine, sam je prešao pet igrača i dao gol. I nakon toga, čak i intonacija kad pričate o golu rukom postaje unekoliko drugačija. Iskupljenje majstorstvom je jedino pravo iskupljenje. Na pitanje da li je postigao gol rukom, odgovorio je sa kvarnim osmjehom – Znate, svaki gol je postignut božjom rukom. Mora da bi se i mandatar Krivokapić složio sa ovim.

Sudbina majstora: u svemu drugom je bio nikakav. Najgori selektor Argentine u istoriji. Da se sa onakvim timom ne osvoji ništa morali ste imati onakvog selektora.

Kada je počeo njegov sukob sa fudbalskim establišmentom, pustio je bradu kao Če. Ponekad je izgledalo da zaista vjeruje da je njegova borba dio Čeove borbe.

Zamislte te dane kada se na Kubi okupe Maradona, Kastro i Markes… Genijalna epizoda, dostojna literature. Kastro pravi morske plodove, Markes priča, oni dvojica brižno liječe Maradonu, skidaju ga sa droga. Pretpostavljam da su Kastrove intonacije povremeno ličile na ono kada se Don Vito obraća skrhanom Džoniju Fontejnu.

Za moju generaciju bio je važan iz još jednog razloga. On je bio ključni adut za suprotstavljanje svijetu očeva. Naime, moju generaciju zapali su očevi koji nisu imali dileme – za njih je bila smješna priča ko je najveći. Pele, naravno. Onda bi prepričavali svoja crno bijela sjećanja na ovaj ili onaj gol, na ovu ili onu pobjedu sa Peleovim pečatom. Ta dogma zvana Pele nas je izrazito nervirala. Počeli smo da gledamo fudbal upravo kada je Pele prestajao da igra. Kada se pojavio Maradona – bio je to konačno pravi odgovor svijetu naših očeva – kakav Pele, Maradona je najveći.

Naravno da je ovakva dilema vještački postavljena, uvijek je tako. Vjerovatno najmudriji pristup ovoj vječitoj dilemi je onaj pokojnog doktora Sokratesa, velikog fudbalera, anarhiste i alkosa. Rekao je – Meni su te priče smiješne, Pele ili Maradona, Igra je najveća…

Na koncu, Pele je evo uspio da se oprosti i od Maradone. Pele je uvijek bio lik po mjeri globalnog kapitalizma, ispravan, uvijek gdje treba, uvijek kaže tačno što treba (tako i ovog puta), majstor koji prežvakava “slatki hmelj mladosti” (pozdrav za još jednog majstora), Pele je uvijek činio sve da se svidi svima, ali, kako da voliš takvoga? Maradona je bio “naš Pele”. Za sva vremena.

Bio je za fudbal ono što su predsokratovci za filozofiju. Heraklitovska vatra, parmenidovski osjećaj za cjelinu igre, zenonovska strast prema paradoksu… Nadnaravna elegancija. I više od igre, zauvijek.