Govor Milorada Pupovca na komemoraciji žrtvama u Varivodama i Gošiću

Prije 25 godina, gotovo 2 mjeseca nakon operacije „Oluja“ u Varivodama je ubijeno 9 njegovih mahom starih mještana. Mjesec dana prije toga u obližnjem Gošiću ubijeno je 8 također mahom ostarjelih mještana toga sela. Zločin nije zaobišao ni ostala sela općine Kistanje, same Kistanje 12, Đevrske 2, Ivoševci 14, Parčići 4, Kakanj 4, Zečevo 4 ubijenih. Na području općine Kistanje prema sadašnjim podacima ubijeno je 57 osoba.  Ubijalo se i u drugim mjestima okolice Knina. Tako je u Golubiću za vrijeme i neposredno nakon „Oluje“ ubijeno najmanje 18 civila i 5 ratnih zarobljenika, Uzdolju 7 ubijenih i jedna ranjena, Mokrom Polju 9 ubijenih, Orliću, Markovcu, Biskupiji, Vrbniku ubijenih ne manje od 10, u Plavnu također ne manje od 24 ubijenih.

Svim ovim civilnim žrtvama žrtvama zajedničko je to da su ostali u svojoj kući, na svojem kućištu, u svojem zavičaju i u svojoj zemlji. Što je najvažnije, vjerovatno su ostali u svojem uvjerenju ili nadi da se njima ni od koga ništa neće dogoditi kao što se ni od njih ništa tokom ratnih godina nikome drugome nije dogodilo.

Svima njima bilo je zajedničko i to da ih nije imao tko zaštiti od onih koji su i nakon rata nastavljali rat ubijanjem, pljačkom, rušenjem i paljenjem. Oni koji su se u ime države pred našom i svjetskom javnošću obavezali da će to učiniti, da će zaštiti stanovništvo,  nisu to učinili ni u ovim mjestima ni u brojnim drugim mjestima Dalmacije, Like, Banije, Korduna.

Velikoj većini njih, tako velikoj da bi se i ovdje moglo reći svima ili gotovo svima njima zajedničko je i to da njihovi ubice ili nisu ni tražene, ili ukoliko jesu, onda nisu procesuirane, a ukoliko jesu bile procesuirane, onda nisu bile osuđene. Ni za ubojstva, a kamo li za pljačku imovine i paljenjenje kuća i naselja.

Sve ovo govorim zato što pretpostavljam da mnogi od okupljenih a pogotovo naša javnost nemaju saznanja ni o ovoliko činjenica koliko sam ih ovdje iznio. Govorim zato što znam da u našoj javnosti nema potrebne svijesti o ovim zločinima, o stradanjima, bolima i posljedicama koje su oni izazvali kod pripadnika srpske zajednice . Pri tome sam na ovom mjestu, kao i na svakom drugom sličnom mjestu, svjestan da su ovakvi zločini počinjeni, stradanja uzrokovan, boli nanešene i posljedice proizvedene i brojnim našim susjedima ili sugrađanima hrvatske nacionalnosti u godinama do „Oluje“. I to ne samo zato što o tome postoji javna svijest već zbog toga što mi to nalaže moja moralna savjest.

Kad smo prije nepuna 2 mjeseca donijeli odluku da prihvatimo poziv predsjednika Vlade Andreja Plenkovića da zajedno, mi predstavnici Srba i predstavnici državnog vrha, napravimo zaokret u politici sjećanja na stradanja i komemoriranja za žrtve, učinili smo to zato što jasno imamo u svijesti da ratovi  započinju već s otvaranjem grobnica  stradalih iz nekog prethodnog rata ili sukoba, a završavaju tek sa zatvaranjem grobnica stradalih u posljednjem ratu ili sukobu. Dolazak Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade i govor predsjednika Vlade Andreja Plenkovića u Kninu, geste predsjednika Rpublike, Zorana Milanovića i potpredsjednika Vlade Tome Medveda, u Plavno-Gruborima, te današnje prisustvo predsjednika Vlade Andreja Plenkovića ovdje u Varivodama razumijemo kao nacionalno odgvorne i politički hrabre, a nadasve neophodne da se svi i svatko u miru i uzajamnom poštovanju sjećamo svojih stradalih. Bilo svatko za sebe bilo zajedno.

Dakle, prije 2 mjeseca donijeli smo odluku o završavanju sukobljavanja u politikama sjećanja i obnavljanju suradnje u tome da se utvrdi sudbina nestalih i da  svi nedužno ili protuzakonito stradali budu priznati i poštovani u njihovu stradanju. Na ovom mjestu, kao i na svim drugim sličnim mjestima, neizbježno je posjetiti na potrebu suradnje u razvoju osjećaja pravednosti, pravnim ili političkim sredstvima, pravnim ili političkim pravorijekom.

Na kraju, kao što ratovi počinju otvaranjem grobova a završavaju njihovim zatvaranjem tako ratovi započinju ispaljivanjem ubojitih riječi, riječi koje potiču na neprijateljstvo i mržnju tako oni i završavaju kad takve riječi utihnu, kad ih se više u javnom prostoru ne čuje. Nadam se da sam tako danas i ovdje govorio, u prostoru svojeg šireg zavičaja, spominjući imena mjesta i imena stradalih koji su dio moje biografije i moje zavičajnosti. Dio mene.  Nadam se da će se nakon 25. godina riječi koje su raspirivale rat i održavale ga biti zamijenjene riječima stvaranja, jer ukoliko se okrenemo i pogledamo oko sebe ne samo na ovom mjestu nego na mnogim mjestima u našoj zemlji, još uvijek ćemo vidjeti posljedice razaranja.

Neka je vječni pomen žrtvama ovdašnjeg zločina!