Kultura sjećanja i činjenice

Piše: Dragan Markovina

Nezgodna stvar s izgradnjom kulture sjećanja u današnje doba je u tome što, koliko god se oni u čijim rukama leži politička moć trudili izgraditi vlastitu friziranu sliku prošlosti, iza ugla ih dočekaju lako provjerljive činjenice koje ih demantiraju u svakom pogledu. Čitam tako ovih dana pismo-čestitku Andreja Plenkovića koju je uputio sestrinskom, kako ga i sam naziva, bosanskohercegovačkom HDZ-u povodom 30. godišnjice utemeljenja i ne uspijevam se dovoljno načuditi tome koliko u njemu ima šupljih fraza iza kojih ne stoji ništa, a često su i posvađane s onim što se događa u realnosti.
Ako sad zanemarimo odgovornost za politiku Herceg-Bosne o kojoj sam više puta pisao i dođemo samo do suvremenosti, vidjet ćemo jasnu činjenicu kako Hrvatska s HDZ-om na čelu ima izravan interes za popunjavanjem demografske praznine koja nastaje sad već masovnim iseljavanjem u Njemačku i druge zemlje Europske unije, s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, a u posljednjoj godini, sve više i s ostalim građanima BiH, budući da su dvije trećine od 37 tisuća ljudi, koji su se u prošloj godini doselili u Hrvatsku, došle iz Bosne i Hercegovine, a od toga su samo trećina Hrvati. No, niti to nije zaustavilo, niti će zaustaviti negativne demografske trendove u Hrvatskoj, koja je po ozbiljnim istraživanjima trenutačno na 3,8 miliona stanovnika, što je točno milion manje nego 1991, dok se Bosna i Hercegovina koja doživljava još veći egzodus vrlo brzo približava brojci manjoj od 2 miliona stanovnika.

Kad stvari stavimo u širu perspektivu, koristeći 30. godišnjicu HDZ-a BiH tek kao povod, shvatit ćemo da su u proteklih 30 godina, otkad su osnovane nacionalne stranke, nominalno posvećene zaštiti nacionalnih interesa i otkad zapravo uglavnom vladaju zemljom i lokalnom samoupravom, svi ovdašnji narodi po egzaktnim statističkim pokazateljima doživjeli potpunu demografsku katastrofu, što u ratu, što nakon njega, ali i ekonomsku, obrazovnu, socijalnu i onu koja se odnosi na životni standard. Drugim riječima, ne postoji taj čarobni štapić kojim lideri nacionalnih stranaka mogu ove podatke promijeniti, što konkretno znači da su u faktičnom smislu, bez obzira na ustrojstvo dejtonske Bosne i Hercegovine, koja je do besmisla posvećena očuvanju nacionalnih interesa, nacionalni interesi triju konstitutivnih naroda, ali i ostalih, kao i građana Bosne i Hercegovine, bili puno više zaštićeni u socijalističkom razdoblju, no što su danas. Stoga jedino otvoreno pitanje na koje treba odgovoriti u kontekstu današnje Bosne i Hercegovine nije usmjereno na to kada će neki od tzv. nacionalnih lidera priznati ove lako provjerljive i očite činjenice, jer se to naravno neće dogoditi, nego kada će većina u društvu shvatiti da je car gol i da ovako više ne ide.

Model isključivog organiziranja na nacionalnoj osnovi nikad i nije predstavljao neku veliku sreću, a k tome se i u stvarnosti pokazao kao potpuno kontraproduktivan i po ishodu izravno suprotstavljen ciljevima koje zagovara te mu je jednostavno, ukoliko postoji barem minimum želje da ovo društvo ne nestane, isteklo vrijeme. S obzirom na to da smo, nažalost, još u fazi u kojoj oni koji to vide ponajprije odustaju od vlastite zemlje i odlučuju se na odlazak iz nje, svakako u puno većem broju u odnosu na one koji bi htjeli raditi na promjenama, nama koji analiziramo društvenu stvarnost ostaje tek tužni zadatak da to konstatiramo, nadajući se da ćemo potaknuti barem minimalnu promjenu svijesti. Jedan od boljih početaka te promjene bio bi u razgradnji kulture sjećanja izgrađene oko mitologizacije ratnih politika.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.