Memorija srca

Piše: Adnan Rondić

Njihova su tijela pronađena na 570 mjesta, na livadama, u šumama, sportskim stadionima, deponijama smeća.

U masovnim i pojedinačnim grobnicama.

Prebacivana iz jame u jamu  teškom mehanizacijom prekopavana, kidana pri tome.

Njihovim dželatima malo je, nedovoljno bilo, uzeti im samo život.

I mrtve su ih ubijali. Sa namjerom da ne budu ni broj, sa namjerom da im se nikada ne vrate imena i prezimena.

Kadrija i njegovih sedam kostiju

Amor Mašović, iz Instituta za nestale osobe u BiH, prije nekoliko godina pričao mi je o Kadriji Musiću.

Imao je 22 godine, kada je ubijen u srebreničkom genocidu.

Njegovih sedam kostiju, pronađeno je u pet masovnih grobnica: u mjestu Glogova kraj Bratunca, u dvije grobnice srebreničkog sela Zeleni Jadar, te u mjestima Pusmulići i Zalazje.

Od Glogove do Jadra je 34 kilometara.

Od Jadra do Pusmulića sedam.

Od Pusmulića do Zalazja 35.

Za Kadrijinih 200 kostiju, još uvijek se traga.

Hatka Bulić, obojicu je sinova, Mirsada i Rešida, kaže mi, “dočekala bez glava”.

‘Vraćaju’ nam se naši

Priča mi Srebreničanka Kada Hotić, jedne godine, nakon što su u Potočare stigli tabuti sa posmrtnim ostacima ubijenih Srebreničana:

“Dolaze kamioni… Vraćaju nam se naši…. Gle, ne mogu da hodaju… A svi jednako obučeni, u zelenom. Mnogi, bez pola tijela, ili bez glave, ili bez nogu…”.

No, samo jedna pronađena kost, za porodice znači mnogo.

Jer, nastavlja Kada, “imamo nišane, naši više nisu nestale osobe, našima su vraćena imena i prezimena”.

Učim imena i vidim ih žive

Redaju se priče. Ovakve. Na hiljade njih, već dvije i po decenije.

Na hiljade imena i prezimena, čuo sam, zabilježio, mnoga zapamtio.

Ne znam kako, ali imena pamtim brzo i lahko. Puno imena, odjednom.

Ne znam ni koliko je to korisno znanje.

Ali, lani, odlučio sam da zapamtim sva 8372 imena, uklesana na Spomen zidu u potočarskom mezarju.

I naučio sam ih, redom, u  prethodnih dvanaest mjeseci.

Ime, ime oca, prezime i godinu rođenja.

Dok sam im imena pamtio, zamišljao sam njihova lica, razmišljao kako su mogli izgledati, oživljavao ih.

Dok sam učio njihova godišta, na pamet mi je padalo šta se sve moglo izdešavati u ovih dvije i po decenije, kako im je život mogao izgledati, na kakva su sve iskušenja mogli naići, kakve su ih tuge i sreće mogle sresti.

Mnogima od njih znam majke, sestre, kćerke, supruge.

Njihove priče, koje su mi o svojim najmilijim pripovijedale, činile su tu sliku o njima još življom.

U jednom momentu, to više nisu bila samo imena i prezimena, to više nisu bili samo brojevi koji su ispisivali godinu njihova rođenja.

Dok bih pamtio imena očeva, u istom nizu sa imenima njihovih sinova, u istom nizu sa imenima njihove braće, znao bih ih zamišljati poredane jedne uz druge, na nekoj velikoj, prostranoj livadi, kako kose travu.

I kako im supruge, majke, sestre donose studenu vodu, donose svježinu.

Zamišljao sam tvornice, školske klupe.

I njihove domove. Kuće sa krovovima na “četiri vode”.

I zvuk šargije bih zamislio. I pjesmu koju sam prvi put čuo u srebreničkom kraju Voljeli se Mujo i Nizama.

Zamišljao bih drhtav starački, ili snažan mladićki glas, kako pjeva:

Uze Mujo tespih od merdžana, haj, tespih mu se u ruci stopio…

Šta je bio konkretan razlog da im imena naučim ?

Ja nemam odgovora.

Ko će od toga naučenog imati koristi?

Ni to ne znam.

Znam samo da sam im još jednom imena na ovaj svijet vratio i smirio srce.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera.