Priča o Dejanu Dukovskom i onima oko njega

Piše: Jelena Lužina

I uz povijesni odmak od nekih petnaestak godina (2001), posve je očito kako su citirane rečenice zapravo „usputno“ upisane u tekst s naslovom „Duh koji režira“ (Ćirilov: Svi moji savremenici, 2007:126). Protagonist toga sjajnog teksta-eseja, uključujući efektni naslov, zapravo je redatelj Slobodan Unkovski. Ali je Dukovski u kontekst uletio s razlogom: kao „dečko koji obećava“, putnik-namjernik suočen sa svojom velikom prilikom. I s ozbiljnim iskušenjima.

Svakom je reditelju suđeno da bude dobri duh svake od svojih predstava. By default. Dok ih smišlja, sastavlja i dotjeruje, svaki je redatelj opsjednut svakom sitnicom. Na javi, u snu, među javom i medʹ snom… Ponekad, kad se dogodi da uvijek neizvjesne kazališne avanture završe iznimno sretno pa predstave požive iznimno dugo, sujevjerniji glumci znaju šaputati kako je to zato jer je ezoterični redateljev duh ostao lebdjeti nad njima. I oko njih. Pa ih, eto, čuva. U teatrografiji Slobodana Unkovskog nemali je broj takvih predstava, iznimno uspješnih, koje kritičari i teatrolozi kolokvijalno nazivaju antologijskima, kultnima: Šnajderov Hrvatski Faust (1982, JDP), Kornejeve Pozorišne iluzije (1991, JDP), neke predstave postavljene u inozemnim kazalištima, nekoliko makedonskih inscenacija prema tekstovima Gorana Stefanovskog… Dakako, među njima je i Bure baruta Dejana Dukovskog, predstava iz ožujka 1995, koja se na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta igrala godinama i, nesumnjivo, ostala upamćena kao jedna od najdugovječnijih, najgledanijih i najtrofejnijih u njegovoj slavnoj povijesti.

Ćirilov, tadašnji upravnik JDP-a, svjedoči kako je te 1995. godine Slobodana Unkovskog („duha koji režira“) zapravo pozvao zbog Molijereova Don Žuana. Kojega je, svojevremeno, Danilo Kiš preveo upravo za(rad) Unkovskog. Ali…

Umjesto Kiševog maestralnog Don Žuanova prijevoda, Unkovski ga je, veli Ćirilov, navukao na „komad do tada za mene nepoznatog makedonskog pisca. Imao sam neki apriorni otpor. Mislio sam: ʹSad će to biti neka lokalna tema, politika, angažmanʹ (Ćirilov, ibid.: 125).

Nastavak priče jedna je od najljepših, možda i najnestvarnijih („najholivdskijih“) epizoda novije balkanske kazališne povijesti. Zabilježena i trajno upamćena pod moćnom egidom Bure baruta. Danas, zahvaljujući takozvanoj povijesnoj distanci, na prvi se pogled čini kako se u njoj i oko nje sve odvijalo brzo i nezamislivo jednostavno, „samo od sebe“: Ćirilov je presjekao, Unkovski je vješto mobilizirao glumački dream team, učas ga motivirao do usijanja i velemajstorski ga doveo do trijumfa koji se dogodio 18. ožujka 1995. Na sceni koja se danas zove „Ljuba Tadić“. Junoša Dukovski, njegovih dvadeset pet godina i njegov abruptivni dramski tekst o „balkanskom karuselu smrti“ (Ćirilov, ibid.: 126) na koncu su se potvrdili kao akvizicija bez presedana, pojedinačno i grupno. Ćirilov, u početku pomalo sumnjičav (ili suzdržan) producent, u nju se uključio čak i kao prevoditelj izvornika. Na dugom popisu dosadašnjih prevoditelja „Bureta“, ali i drugih drama Dejana Dukovskog – ima tih prevoditelja više od trideset! – Ćirilovljevo je ime na samom vrhu: naime, on uistinu jest bio i ostao prvi, ali baš prvi Dejanov prevoditelj, uopće! Štoviše, posve netipičan arhiprevoditelj, čarobnjak koji je krenuo prevoditi tekst a da zapravo nije znao makedonski jezik. Ali je posao odradio munjevito, s iskrenim oduševljenjem i gotovo bez pogreške. „Kako to već biva sa srodnim jezicima, više sam grešaka napravio oko nekih malih, naizgled lakih pasaža, nego u prividno težim pasažima“ – priznao je dvadesetak godina kasnije (2006), u jednom drugom eseju. Kojemu je, ovoga puta, protagonistom postao Dejan Dukovski. Ad personam (Ćirilov, ibid.: 650).

U međuvremenu (koje se razvuklo na punu četvrtinu stoljeća!), Dukovski je sretno zaokružio petu deceniju vlastitog života (rođen je 1969, odprilike tri mjeseca prije Vudstoka), dobio dvoje djece (treće je na putu), napisao čak šesnaest dramskih tekstova (izvedeni su, svi!), uz njih i desetak filmskih i televizijskih scenarija (snimljeno, sve!), objavio nešto knjiga, naputovao se svijetom, neko vrijeme živio po raznim mjestima i u raznim jezicima (kao svaki autentični postmoderni nomad), skupio podosta svakojakih nagrada, čak i živio (godinama) kao freelance, isključivo od svoga spisateljskog zanata… A sve se to zakotrljalo s beogradskom izvedbom njegova „lapidarnog teksta britkog dijaloga, duhovite forme i metaforične slike svih naših muka usred muka koje smo tada preživljavali“ (Ćirilov, ibid.).

Bure baruta jedan je od najrazglašenijih i najizvođenijih balkanskih tekstova. Preveden je – dosad – na gotovo trideset jezika i igran, kako se obično kaže, „diljem svijeta“: u svim balkanskim i gotovo svim europskim zemljama, u Rusiji i u Sjedinjenim Američkim Državama, u Turskoj i u Kazahstanu, čak i u Japanu… Izvodi se i dalje, još uvijek. Premda mu je autor prilično neuredan kad je riječ o prikupljanju i čuvanju podataka o vlastitom mu opusu iliti djelu, sa sigurnošću je moguće potvrditi kako je – zasad – Bure baruta doživjelo pedesetak premijernih inscenacija. Od Helsinkija do Istanbula, od Osla do Tokija, od Berlina do Njujorka. Goran Paskaljević je snimio film istog naslova (i „sadržaja“, naravno!), prikazan i nagrađivan na nekoliko europskih festivala.

U ovom svom drugom eseju, Dejanovom („Dramatičar balkanske drame“, 2006), u kojemu rekapitulira dijelove priče o mladome piscu i o drami Bure baruta, Jovan Ćirilov je zapisao i nekoliko iznimno važnih rečenica, koje se naprosto moraju citirati in extenso:

„Drago mi je što je Jugoslovensko dramsko pozorište odigralo ključnu ulogu u njegovom međunarodnom uspehu. Predstava je u Beogradu veoma uspela, a onda je Dušan Kovačević, savetnik glavnog selektora za Balkan, predložio predstavu Bonskom bijenalu. Predstava je na tom jedinstvenom festivalu mlade evropske dramaturgije bila jedna od najboljih, naravno, i komad takođe. Bio je veoma tipičan za zbivanja na Balkanu u tom trenutku. Objavljen je ubrzo u najboljem evropskom pozorišnom časopisu Theater heute. I put za Dejanove drame u Nemačkoj, a potom i u Evropi, bio je otvoren.“ (Ćirilov, ibid.: 650-651).

Da, u ovoj se autentičnoj priči o uspjehu ne smije preskočiti još nešto, iznimno važno:

Pročitala sam mnogo puta – čak i u tekstovima ozbiljnih kazališnih znalaca – kako je Bure baruta prva ili, eventulano („u najgorem slučaju“), druga drama Dejana Dukovskog: tako strašno mlad, a tako savršena drama, čak i u najformalnijem/najstrožem zanatskom pogledu!

Međutim, teatrografske činjenice dokazuju kako je Bure baruta ipak šesta drama u nizu njegovih „ranih dramskih radova“, pisanih i izvedenih između 1988. i 1994. Nesumnjivo je najkompaktnija, „najefektnija“ i, recimo tako, najzrelija od svih koje su joj predhodile, premda su bar dvije od pet kojoj su joj predhodile – posve besprijekorne. Zato se i dogodila u pravi čas.

Glumac Nikola Ristanovski, koji je odigrao gotovo sve najvažnije Dejanove junake, tih je prvih šest dramskih partitura svrstao u autorovu „ranu fazu“ koju je šarmantno nazvao „purpurno-ružičastim razdobljem“ (Ristanovski, 2011:26). Šest drama u šest godina – vrlo ozbiljan rezultat. Iza kojega ne stoji tek akribija ili „inspiracija“ (a što bi to zapravo trebalo biti?), već silne količine učenja, istraživanja, znanja, vještina, strpljenja, upornosti, pokušaja i pogrešaka, oduševljenja i razočarenja, vječitih provjera i popravaka… Taj momak je strahovit radnik, premda se to ne vidi na prvi pogled!

Kad je započeo studirati dramaturgiju (u rujnu 1986), Dukovski je imao tek sedamnaest-i-nešto godina. Kao dramatičar, službeno je debitirao s nepunih devetnaest, kao student druge godine skopske dramaturgije, u klasi profesora Gorana Stefanovskog. Njegovu debitantsku dramu Balkanska 3a/II, pisanu u formatu ispita za prvu godinu, budući redatelj Aleksandar Popovski zgrabio je (uz dopuštenje profesora Stefanovskog, svakako) i postavio s grupom amatera koja se okupljala u nečemu što se tada zvalo Teatarski studio pri Domu mladih „25 maj“. Ne znam zašto se taj studio Aleksandra Popovskog i njegovih zavjerenika zvao baš „Crv“ ali, poznavajući njega i neke od dotičnih mu kompanjona, zaključujem kako je naziv zasigurno morao biti nekakva poruka. Čije su namjere, van svake sumnje, trebale biti subverzivne. Barem u odnosu na tadašnje recentno kazalište, ako ne i na cijeli svijet.

Već naredne godine (1989), Dukovski je dočekao svoju prvu profesionalnu premijeru: teatar u Velesu odigrao je njegov crnohumorni kalambur naoko šokantnog naslova Posljednji balkanski vampir.

Diplomirao je 1991, pomalo paradoksalno i za njega posve neočekivano: bravuroznom dječjom dramom, egziperijevski nujnom i neizrecivo duhovitom, kojom je maestralno teatralizirao glasovitu folklornu basnu o Kalifu rodi, u makedonskoj varijanti Siljanu rodi, k tomu i šepavome! Predstavu s lutkama vrhunski je odigrao mladi ansambl skopskog Kazališta za djecu i mlade. Zar je itko uopće mogao predpostaviti da bi Dukovski mogao diplomirati u kazalištu lutaka, pred djecom ranog školskog uzrasta!

Tijekom naredne 1992. godine Dukovski je odradio čak dvije nove praizvedbe: prvu u Narodnom teatru Bitola, s redateljem Sašom Milenkovskim (Balkan nije mrtav ili Magija Edelvajz, persiflaža kanonske nacionalne drame Makedonska krvava svadba iz 1900. godine) a drugu opet u Velesu, opet s Aleksandrom Popovskim (Džin i sedam patuljaka, još jedna teatralizacija povijesno-nacionalne teme, koju je pisac žanrovski determinirao kao „bajkovidni libreto“). Ako se ne varam, taj je davni Džin bio prva naslovna (protagonistička) uloga u karijeri mladog Nikole Ristanovskog. Karijeri koju je, poslije, obilježila sva sila najzahtjevnijih naslovnih uloga svjetske dramatike.

Poslije ovih pet drama, ali i dvogodišnje stanke koja je uslijedila nakon njih, Dukovski je svoje „purpurno-ružičasto razdoblje“ zaokružio dramaturški najkompleksnijim, najoštrijim, dotad najžešćim i – zasad – najizvođenijim svojim naslovom Bure baruta. Njegova praizvedba (makedonska premijera) dogodila se 15. studenoga 1994, na sceni Makedonskog narodnog teatra u Skoplju, u režiji Saše Milenkovskog. Predstava se na repertoaru održala dugo, gotovo dva desetljeća, s manjim ili većim prekidima ali i s gotovo neizmjenjenim glumačkim postavom.

Bure baruta je nesumnjivo „kulminativna drama“ kojom je Dukovski svoj „mladenački ciklus“ doveo do samoga iktusa, ne samo zanatskog već i, uvjetno rečeno, „tematskog“. Kolokvijalno bismo rekli: balkanskog. Pa je okrenuo list i – kao osoba i kao pisac – zakoračio u deluzijsko doba zrelosti. Njegova dramatika „deluzijske faze“ započinje oporo, s puno buke i bijesa, uz punu svijest o fatumskim pravilima koja upravljaju ovim nesavršenim svijetom i koja ne možemo nadmudriti, ma što činili…

Sintagma koja determinira njegovu sedmu dramu polisemična je bez ostatka: „Mamu mu jebem ko je prvi počeo“. Psovka, kletva, bijes, nemoć… I prokleto dobar naslov! Poslije kojeg slijedi prokleto dobra drama, možda najlucidnija, „najpostmodernističkija“ i zanatski najsavršenija koju je Dukovski uopće napisao, matematički precizna, konstruirana po uzoru na modele atoma, sva u znaku sedmice.

Broj sedam simbolizira sve i svašta, od duginih boja do moralnih principa, uvijek neku sveukupnost. Kad je o našoj kulturi riječ, upućuje na sveukupnost prostora i sveukupnost vremena: četvorka simbolizira zemlju, četiri strane svijeta, a trojka nebo, danteovski formatirano. Prema kršćanskom učenju, našim životima upravlja sedam vrlina: četiri su osnovne (razum, pravednost, umjerenost i snaga) a tri teologalne ili nadnaravne (vjera, nada, ljubav). U ovoj „sedmosložnoj“ drami Dukovski se poigrava upravo njima, tim vrlinama. Svaki od sedam prizora naslovljava jednom od njih, problematizira im značenja, pervertira ih, izvrće ih poput rukavica, aludira na glasovite književne primjere u kojima su to isto činili i neki slavni predhodnici, stvarni ili fikcionalni…

Njih, te zvjezdane predhodnike, Dukovski je skupio u združeni anđeoski kor (ukupno ih je četrnaest, valjda po dvojica za svaku scenu) i, kako je red, poimenice ih navedeo u castingu: „Ričard, Godo, Pjero, Faust, Čehov, Hamlet, Lopahin, Varja, Ledi Ana, Lulu, Džoni, De Sad, Borhes, Šekspir…“ (Dukovski, 2011:267). Naravno, nevidljivi su. Ali trajno bdiju nad protagonistima i antagonistima scenskih zbivanja, možda ih čak i osobno režiraju („duhovi koji režiraju“). Jedini dokaz (ili trag) njihova prisustva jest perje koja im s vremena na vrijeme otpadne s krila pa zaleluja prostorom i dugo, dugo pada…

Oduvijek mislim kako je Dukovski ove anđele „posudio“ od Borhesa, kako ih citira iz Borhesovih fantastičarskih novela koje su izvan vremena i prostora: likovi su im lišeni tijela, žive samo životom duha, predstavljaju simbole preko kojih se „istražuju“ neka metafizička pitanja. Ništa nije zbiljsko, ni život ni smrt, sve je u službi autorovih ingenioznih konstrukcija, novele su mu, zapravo, blistavi teoremi. „Što bi bilo kad bi bilo“…

Drama Mamu mu jebem ko je prvi počeo praizvedena je 23. travnja 1997. na sceni Makedonskog narodnog teatra u Skoplju. U režiji Aleksandra Popovskog, u scenografiji i kostimima Angeline Atlagić i s glumačkim ansamblom Dejanovih vršnjaka, kolega, prijatelja, suučenika, mahom rođenih između 1968/69. i 1970/71. Uvijek sam ih, zbirno, nazivala „vudstokovcima“. Igrali su nestvarno, bar deset centimetara iznad scene… Ne pamtim predstavu koja je bila „generacijskija“ od ove. Igrala se godinama, uvijek pred prepunim gledalištem prastare i dotrajale postpotresne skopske barake koja je, kako zapisuje Nikola Ristanovski, prosto „krckala od publike primamljene golim kricima nekih od likova“ (Ristanovski, ibid.).

U svibnju iste godine, na makedonskom kazališnom festivalu „Vojdan Černodrinski“ u Prilepu, do mene je u gledalištu sjedio Jovan Ćirilov. Koji je predstavu odveo na Bitef, gdje je osvojila glavnu nagradu. Zaredali su festivali, nagrade, gostovanja. Nikola Ristanovski pričao mi je o svome doživljaju MHAT-a: kako su osjećali da naprosto probijaju plafon…

Od praizvedbe do danas – dakle: unutar 23 minule godine – drama Mamu mu jebem ko je prvi počeo imala je 24 premijerne izvedbe, prevedena je na 13 jezika i izvedena u 11 država.
Sklona sam vjerovati kako i sam Borhes ima neke tajne veze s činjenicom da je njezin 25. redatelj upravo Dejanov profesor Slobodan Unkovski.

Izvor: Jugoslovensko dramsko pozorište