Moj san je da živim u Beogradu ili Borovu

Industrijalizacija i urbanizacija nakon Drugog svjetskog rata dovodi do promjene. Tvornica je i dalje vođena zahtjevom za povećanjem produktivnosti utemeljenom prvenstveno na iskorištavanju radne snage, ali, ovakvo usmjerenje više nije vođeno idejom bogaćenja pojedinca, već zahtjevom za povećanjem kvalitete života čitave zajednice. Koji je značaj takvog usmjeravanja?

Na ovo smo već dijelom odgovorili ranije, kada je bilo riječi o širem značenju Borova i pojmu “društvenoga standarda”. Usmjerenost poduzeća na zajednicu i njegova uloga u omogućavanju određenoga standarda života za radnike i njihove obitelji bila je izuzetno važna u socijalizmu. Ovakav primat društvene funkcije poduzeća zanimljiv je jer između ostaloga govori i o problemima socijalističkoga razvoja općenito. Naime, Razvoj Borova, kao i svakog drugog poduzeća, počivao je na radu njegovih radnica i radnika; no oni su sami iz vlastitih plaća izdvajali sredstva koja su se zatim koristila za zadovoljavanje različitih potreba čitavoga kolektivazadovoljavanje širih potreba zajednice (stambenih, obrazovnih, kulturnih, rekreativnih) ovisilo je o produktivnosti i ekonomskom rastu, koji su pak ovisili o uspjesima ili neuspjesima Borova na tržištu, domaćem, ali i svjetskom.

Borovo je tako s jedne strane bilo izloženo utjecaju tržišnih kretanja, koja su generalno nezainteresirana za pitanja boljitka ljudi, a s druge bilo posvećeno ulaganju u društveni razvoj kod kuće. Bilo kakvi problemi u poslovanju tako su se nužno odražavali na svakodnevni život Borovčana. Drugim riječima, borovsko iskustvo govori o problemima jednog modela razvoja, u kojem se, silom prilika, nastoji uskladiti izgradnju socijalističkoga društva u zemlji sa zahtjevima svjetskoga kapitalističkoga tržišta. Ta je podvojenost uvelike određivala jugoslavensko iskustvo, što se vrlo dobro vidi i na primjeru Borova. I o tome smo pokušali nešto reći u ovoj knjizi.

Ulaganja u obrazovanje rezultirala su, primjerice, time da se između 1957. i 1970. broj zaposlenih s višom, visokom i srednjom stručnom spremom povećao šest puta, a ukupan broj zaposlenih se gotovo udvostručio. Organizacijska shema kombinata je vrijedna divljenja, a radnici ponosno ističu veličinu i važnost kombinata. Znaju, kako pišete, “da njihov rad pridonosi izgradnji i prosperitetu ne samo naselja, već i grada i općine, pa i čitave zemlje”. Možemo li više o razmjerima pothvata, broju zaposlenih na vrhuncu razvoja, samoj infrastrukturi naselja?

Borovo je na vrhuncu svoga razvoja, dakle osamdesetih godina, zapošljavalo oko 23.000 ljudi, a tadašnje procjene govorile su o oko 100.000 onih čija je sudbina na više ili manje izravan način ovisila o Borovu. Oko tri četvrtine prihoda tadašnje općine Vukovar dolazilo je od Borova. Borovo naselje, koje se nakon Batinog vremena nastavilo još intenzivnije širiti i razvijati, najočitiji je primjer vezanosti tadašnjega kombinata i šire društvene zajednice. Osim što je poduzeće neprekidno gradilo stanove za zaposlene, kulturne i sportske objekte, ono je također omogućavalo svojim radnicima da se dodatno školuju, da godišnje odmore, bilo ljetne ili zimske, provode u odmaralištima, na Vlašiću ili u Vodicama, što im je također omogućivalo poduzeće.Donose se zakoni i mjere koji definiraju smjer tranzicije kroz procese ukidanja društvenog vlasništva, raspuštanja samoupravnih institucija i likvidacije poduzeća, a socijalna katastrofa koja nastupa zbog takvih politika pravda se tobožnjom nemilosrdnošću tržišta, nameće se kao prirodna zakonitost

Iako je u Borovu dobar udio radno intenzivnih industrija i plaća je znala biti ispod republičkog prosjeka, ukupna infrastruktura izgrađena za radnike i socijalna izdvajanja za društveni standard i kvaliteta života čine radnike zadovoljnima. Citirate i Borovsku monografiju iz 1971. – “ulaganja u privredne investicije ne smiju ići na štetu ulaganja u objekte društvenog standarda…. ulaganja u društveni standard imaju dalekosežnih efekata na proizvodnju, pa u krajnjoj konsekvenci imaju karakter privrednih ulaganja”…

Taj citat dosta govori i o poziciji rada i radnika u tom vremenu. Svakako treba naglasiti da kada kažemo da je “poduzeće” nešto gradilo ili omogućavalo svojim radnicima ustvari mislimo na sudjelovanje samih radnika u ovim procesima. Razvoj Borova, kao i svakog drugog poduzeća, počivao je na radu njegovih radnica i radnika; no oni su sami iz vlastitih plaća izdvajali sredstva koja su se zatim koristila za zadovoljavanje različitih potreba čitavoga kolektiva.

Dakle radnici su zaista mogli jasno vidjeti vezu između svoga rada – onoga što su oni davali svom poduzeću – i kvalitete života, a mogli su također, putem raznih samoupravnih procedura, utjecati na to kako će se prihodi poduzeća raspodjeljivati ili trošiti. Borovo je osim toga sudjelovalo financijski pomagalo velike projekte u tadašnjoj državi, recimo Olimpijadu u Sarajevu, Univerzijadu u Zagrebu, izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice… To sve govori i o veličini i važnosti Borova i o prioritetima socijalističkoga društva: ono što se obično naziva ekonomskom sferom nije bilo samo sebi svrhom, niti se vodilo privatnim interesom nekolicine, već je ekonomija bila, recimo to pojednostavljeno, u službi društva.

U knjizi se bavite i problemima i poteškoćama samoupravljanja, ali i činjenicom da borovsko radništvo nije homogeno, da postoje interesne pozicije unutar radničke klase, kao i problematično izražavanje kroz trome i složene mehanizme samoupravljanja. Koji su bili glavni problemi i linije razdvajanja radništva u Borovu u socijalističkoj Jugoslaviji?

Trudili smo se do neke mjere skicirati različite probleme s kojima se susreće jugoslavensko samoupravljanje. Ti problemi specifični su za kontekst kojim se bavimo i odnosi se na samoupravne institucije i mehanizme na razini poduzeća. Dakle, nismo se bavili analizom samoupravnog upravljanja u Jugoslaviji koje uključuje kompleks najrazličitijih institucija, mehanizama i praksi od razine radne organizacije do društveno-političkih zajednica ili saveznih institucija. Cijeli taj sistem tek čeka neki tip evaluacije kroz sustavnije istraživanje, i kao projekt, ali i njegove različite faze i elementi.Lokalizacija borovskog nezadovoljstva podudara se sa strategijama pasivizacije radničkog nezadovoljstva koje tinja diljem federacije. Radnicima, koji unutar poduzeća nemaju mehanizme za adresiranje strukturnih problema, pri iskoraku u javnu sferu poručuje se da probleme rješavaju u vlastitom dvorištu

Problemi koje spominješ ticali su se artikulacije različitih interesa radnika unutar samoupravnih tijela s obzirom na njihovu ulogu u proizvodnji, obrazovni status i brojnost. Međutim, to je samo dio problema s kojim se samoupravljanje susreće kasnih 1980-ih. Primarno se tada radi o sukobu oko redistribucije jako skromnih sredstava gdje radnici u proizvodnji, čije su plaće vezane uz produktivnost, vide tzv. “režiju”, čija plaća ne ovisi o produktivnosti, kao one koji neravnomjerno nose teret krize. U ovom trenutku dolazi do izražaja sistemska kontardikcija u koju jugoslavensko samoupravljanje upada, a to je da radnici imaju ovlasti redistribucije u situaciji kada se realno nema što dijeliti, jer je cijena njihova rada rezultat tržišnoga natjecanja s mnogo jeftinijom radnom snagom s globalnoga Juga.

Da bi kombinat uopće preživio krizu, i očuvao radna mjesta samoupravljača, nužna je maksimizaciju eksploatacije radnika – jačanje produktivnosti, traženje kriterija i rješenja za viškove radnika. Ovo se čini važno spomenuti kako bi preispitali shvaćanje samoupravljanja kao tromog mehanizma iz perspektive njegove demokratičnosti, tj. spuštanja odlučivanja na najniže razine. U knjizi navodimo epizodu kada radnici mjesecima ne uspijevaju izglasati Samoupravni sporazum kombinata, kojim su se, između ostalog, određivale plaće. Tromost nam postaje malo jasnija ako znamo da je sporazum oko kojeg se ne mogu dogovoriti dio paketa sanacijskih mjera u Kombinatu koje su na liniji mjera štednje, dakle, koje su u suprotnosti s interesima radnika. To je i razlog zašto se samoupravne institucije silom zakona razvlašćuju – kako bi se ta prepreka maknula, tj. da bi stvar tekla brže i “efikasnije”.

Iznimno važan događaj o kojem pišete pohod je radnika i radnica i zauzimanje Skupštine u Beogradu 1988. godine. Prvo se hodalo pješke kilometrima iz Vukovara pa su dalje vozili busevi, a radnici su pred Skupštinom probili i policijski kordon koji ih je dočekao… Čitav pohod djeluje malo neplanirano, dosta zaneseno, u nekoj mjeri i kao “vantjelesno” iskustvo. Kako je do njega zapravo došlo i što se, ukratko, dogodilo u Beogradu?

Kombinat Borovo krajem 1980ih itetako osjeća ekonomsku krizu, ali pati i zbog mjera kojima se kriza pokušava riješiti. Dug stranim kreditorima savezna vlada otplaćuje tako što smanjuje dostupnost kredita poduzećima, dok od njih istovremeno zahtjeva što jaču izvoznu orijentaciju ne bi li se na taj način došlo do deviza za otplatu stranoga duga. Borovo tada teži povećanju produktivnost i izvoza, posebno na konvertibilnim tržištima, a istovremeno ima problema s likvidnošću. Radnike muče niski osobnih dohodci i istovremen rast troškova života. To sve rezultira radničkim Ovaj štrajk je zanimljiv jer se radi o, recimo to tako, autentičnom i masovnom radničkom nezadovoljstvu u trenutku kada se jugoslavensko društvo nalazi u dubokoj krizi. Ovaj štrajk pokazuje da su se radnici bili spremni žestoko boriti za svoja prava, bez pomisli o oslanjanju na nacionalističke politike koje su u vrijeme u usponunezadovoljstvom i borbom za očuvanje postojećih prava i načina života. Štrajk o kojemu je riječ započeo je 2. srpnja 1988. u Tvornici kožne obuće, zbog nesigurnosti u osiguravanja sirovina za proizvodnju, zbog kašnjenja dijela mjesečne plaće, zbog upitne isplate regresa… Taj prvi štrajk bio je u krugu tvornice, ali nije dao rezultate. Uskoro su se ovim radnicima priključili i radnici iz drugih borovskih tvornica. Nezadovoljni reakcijom rukovodstva, radnici prvo kreću pješice iz Borova u Vukovar, a zatim se upućuju u Beograd.

Putem su ih sustigli autobusi koje je poslao sindikat i kojima je 5.000 radnika stiglo pred Dom sindikata, odnosno Saveznu skupštinu. Radnici Borova su u jednom trenutku probili policijski kordon i upali u zgradu Skupštine. Radilo se o iznimnom događaju, ne samo u jugoslavenskim razmjerima. Ubrzo se mobiliziralo i cijelo političko rukovodstva, pa se radnicima obraćaju najviši savezni, republički i sindikalni dužnosnici ali i bivši generalni direktor Borova (koji je tada bio ministar u Saveznoj vladi). Svi obećavaju pomoć Borovu. No, to se ipak nije dogodilo. Sanacijske mjere koje se nakon toga u Borovu provode vode dezintegraciji poduzeća.

Ovaj štrajk je zanimljiv jer se radi o, recimo to tako, autentičnom i masovnom radničkom nezadovoljstvu u trenutku kada se jugoslavensko društvo nalazi u dubokoj krizi. Ovaj štrajk pokazuje da su se radnici bili spremni žestoko boriti za svoja prava, bez pomisli o oslanjanju na nacionalističke politike koje su u vrijeme u usponu. Također, štrajk upućuje i na to kako je sličnih štrajkova bilo jako puno u ovo vrijeme, iako su od radničkih štrajkova iz ovoga vremena uglavnom ostali zapamćeni samo oni povezani s tzv. “anti-birokratskom revolucijom”.

Zauzimanje Skupštine ostalo je zapisano i u pop kulturi, opjevala ga je grupa Balkan. U knjizi navodite i druge pop kulturne reference vezane uz Borovo i radništvo – tu su General Woo, Zabranjeno Pušenje, Vesna Parun…

Tijekom četiri ili pet godina koliko smo radili na istraživanju susreli smo se tragovima jugoslavenske krize i njenih posljedica na najrazličitijim mjestima. Dok je pjesma grupe Balkan neočekivani hard rock dragulj na koji nam je ukazao jedan kolega, brojne druge pop reference zapravo su stvari s kojima smo bili upoznati i ranije, al smo ulaženjem u temu dobili novi ključ za njihovo razumijevanje. Njihovi korištenjem u knjizi zapravo želimo približiti temu čitatelju i ukazati na tragove iskustva koje opisujemo na njima poznatim mjestima.Da, radeći na našem istraživanju otkrili smo nove činjenice, koje se rijetko ili nikada ne spominju, potpuno su zaboravljene ili se prešućuju. Radnici su pružali veliki otpor i borili se za svoja prava, a u kolektivnoj memoriji je ostalo samo sjećanje na ekonomsku krizu

Krajem 80ih dolazi do dijeljenja kombinata na cjeline koje “mogu samostalno funkcionirati na tržištu”, a za one koji ne mogu funkcionirati na tržištu slijedi stečajni postupak… Nekoliko mjeseci nakon pohoda na skupštinu čelnik republičkog sindikata Bernardo Jurlina izjavljuje da je “veliki štrajk prilika za okretanje tržištu te uvođenje rizika, samostalnosti i tržišnih odnosa u radni kolektiv”. Što se tada zapravo događa?

U političkom smislu, pozivanje na tržište omogućuje političkim elitama da se razriješe odgovornosti za očekivane društvene posljedice tranzicije. Na razini Kombinata situacija je otprilike ovakva: kako bi kombinat mogao nastaviti s radom i, jako konkretno, dobiti šansu za završavanje postupka sanacije, u skladu s tek donesenim zakonima i zahtjevima kreditnih institucija, mora se podijeliti na samostalne jedinice koje više neće biti međuovisne, nego će moći samostalno funkcionirati na “tržištu”. Ukoliko neka od novonastalih poduzeća ne uspiju osigurati likvidnost, čeka ih stečaj, a radnike burza rada. Cjepkanje kombinata, ili kako to kaže predsjednik sindikata, “uvođenje tržišnih odnosa”, dio je mjera restrukturiranja ekonomije, tj. ukidanja društvenog vlasništva i samoupravnih institucija. Tržište u opravdavanju takvih postupaka istovremeno funkcionira i kao spasitelj i kao egzekutor.

Ove politike nisu se odrazile samo na Borovo i imale su zastrašujuće socijalne posljedice. Kraj 1989. Hrvatska je dočekala sa približno 150 tisuća nezaposlenih, a na proljeće 1991. sindikati upozoravaju da se ta brojka popela na 250 tisuća. Dakle, donose se zakoni i mjere koji definiraju smjer tranzicije kroz procese ukidanja društvenog vlasništva, raspuštanja samoupravnih institucija i likvidacije poduzeća, a socijalna katastrofa koja nastupa zbog takvih politika pravda se tobožnjom nemilosrdnošću tržišta, nameće se kao prirodna zakonitost.

U razdoblju ekonomske krize utjecaj radničkog odlučivanja ima izrazito ograničen domet – granice postavljaju političke odluke koje se tiču zakonskih promjena , kao i odluke financijskih institucija. Paradoksalno, najveći dio tadašnjih analiza, komentara i javnih istupa navodi na zaključak da Borovčani razloge za poteškoće trebaju tražiti u svojemu dvorištu – kritizira se motiviranost i efikasnost radnika… Kako takav okvir, u kojem se radnike tjera da jedni u drugima prepoznaju uzrok krize, a istovremeno im je (su)djelovanje veoma limitirano, utječe na podjele radništva?

Lokalizacija borovskog nezadovoljstva podudara se sa strategijama pasivizacije radničkog nezadovoljstva koje tinja diljem federacije. Radnicima, koji unutar poduzeća nemaju mehanizme za adresiranje strukturnih problema, pri iskoraku u javnu sferu poručuje se da probleme rješavaju uŠtrajkovi se događaju na cijelom području Jugoslavije, a procjenjuje se da je primjerice 1986. bilo 851 štrajkova, 1987. njih 1685, 1988. 1002, a 1989. 1886; bar su to podaci koje smo uspjeli pronaći jer je dokumentacija iz tog perioda vrlo manjkava vlastitom dvorištu. Uz mantre o radničkoj neefikasnosti i nemotiviranosti, s uzletom i pobjedom nacionalističkih politika radnike će se početi optuživati da borbom za svoja prava rade protiv države ili naroda. I dok objektivno produktivnost u Kombinatu pada, teško možemo reći da to ima veze s motivacijom ili drugim osobinama radnika, ako znamo da zbog razornih posljedica ekonomske krize na jugoslavensku ekonomiju u cjelini radnici kombinata tijekom 1989., 1990. i 1991. provode i po nekoliko mjeseci na čekanjima koje uzrokuje nedostatak materijala za proizvodnju ili nemogućnosti poduzeća da podmiri svoja dugovanja. Jednom kada se materijali nabave ili struja uključi radnici rade prekovremeno ili subotama kako bi dovršili ugovorene narudžbe.

Interpretacije koje se fokusiraju na motiviranost i efikasnost u potpunosti zanemaruju strukturne uvjete koji generiraju pad produktivnosti. Ipak, situacija s kojom su radnici suočeni je da će u jako kratkom roku, s toliko smanjenom razinom proizvodnje, neki od njih završiti na ulici. U tom kontekstu eskaliraju postojeće podjele. Protiv onih koji rade u “režiji”, a čija plaća ne ovisi o tome koliko ima posla, bune se radnici u proizvodnji koji imaju izrazito niske plaće, a koje ne primaju u punom iznosu jer su na čekanju. Ne uspijevaju pribaviti ni uobičajeni dodatak na plaću pojačanom produktivnošću iz već navedenih razloga. Animozitet se razvija i prema visokoobrazovanim radnicima čija plaća također ne ovisi o produktivnosti.

Osim tih podjela, dijeljenje kombinata na neovisne jedinice početkom 1990. također stvara podjele; bilo zbog percepcije o neravnomjernoj podjeli imovine ili zbog neisplate potraživanja među poduzećima. Stvaranje animoziteta među radnicima različitih poduzeća zbog međusobnih dugovanja svima je poznato i iz nekih nedavnih primjera kod nas.

Jugoslavija je 1980-ih suočena s dotad neviđenom štrajkaškom aktivnošću. Krajem desetljeća oko pola milijuna radnika i radnica je u štrajku. Mijenja se i metoda – radnici izlaze iz radnih kolektiva i ulaze u javni prostor. Možemo li reći više o tim štrajkovima, gdje se sve događaju, tko u njima sudjeluje?

Da, radeći na našem istraživanju otkrili smo nove činjenice, koje se rijetko ili nikada ne spominju, potpuno su zaboravljene ili se prešućuju. Radnici su pružali veliki otpor i borili se za svoja prava, a u kolektivnoj memoriji je ostalo samo sjećanje na ekonomsku krizu. Puno je štrajkova koji su se dogodili, a samo su rijetki obrađeni i postoji sjećanje na njih, primjerice štrajk labinskih rudara iz 1987. Štrajkovi se događaju na cijelom području Jugoslavije, a procjenjuje se da je primjerice 1986. bilo 851 štrajkova, 1987. njih 1685, 1988. 1002, a 1989. 1886; bar su to podaci koje smo uspjeli pronaći jer je dokumentacija iz tog perioda vrlo manjkava.No, kada ovaj period promotrimo iz perspektive tadašnjeg radničkoga iskustva, a ne iz perspektive današnjih etno-nacionalnih država, vidimo kako se borba za vlast nakon izbora odvijala na terenu, po hrvatskim općinama i njihovim poduzećima. Izbori nisu promijenili ništa kada je riječ o radničkoj egzistenciji

Ove brojke govore o masovnoj mobilizaciji radnika koji žele očuvati svoja radnička prava i način života izgrađivan tokom nekoliko desetljeća poslijeratnog ekonomskog rasta koji je pratila redistribucija društvenog bogatstva u korist radnika. Neki od najznačajnijih štrajkova 1980ih su primjerice štrajk rudara Trepče na Kosovu iz 1985., potom spomenuti štrajk labinskih rudara 1987., 1988. štrajkaju i radnici mostarskog Sokola, radnici živničkog Đurđevika također 1988. dolaze u Beograd, a iste godine u lipnju pred Saveznu skupštinu dolaze i radnici zemunskog Zmaja.

U Hrvatskoj 1989. štrajkaju strojovođe, u prosincu 1990. metalci i tekstilci su u prvom generalnom štrajku u cijeloj Jugoslaviji. Najznačajnije štrajkove iz ovog periode vodili su radnici nisko profitabilnih i radno intenzivnih industrija poput rudara, tekstilaca i metalaca, jer su oni uz ionako male osobne dohotke krizu najviše osjećali, a nije pomagala niti činjenica da je mnogima od njih im poslove oduzimala konkurentska, jeftinija radna snaga na svjetskome tržištu. Specifičnost ovih štrajkova, osim intenziteta i brojnosti radnika koji sudjeluju, je upravo i činjenica da radnici izlaze iz radnih kolektiva i ulaze u javni prostor – prisvajaju gradske trgove, ulice i javne institucije.

Kako izbori 1990. utječu na radnike Borova? Koje su sličnosti HDZ-a i SDS-a? Što je drugačije s junskim štrajkom radnika Borova 1991. godine? Kako on oslikava novopostavljene granice i okvire djelovanja radnika i degradaciju radništva?

Na prvim višestranačkim izborima u općini Vukovar pobjeđuje reformirana vladajuća stranka, SKH koji se preimenovao u SDP. Njegov glavni oponent, nacionalistički HDZ, odnosi pobjedu na republičkoj razini, nesumnjivo i zbog katastrofalnih društvenih posljedica reformskih mjera dotad vladajuće partije. SDS, koji je HDZ-u sličan po izrazitom anti-komunizmu, na izbore izlazi u malom broju općina a pobjeđuje u tri (od 115). Ubrzo nakon izbora uslijedila je pobuna dijela hrvatskih Srba pod vodstvom SDS-a i pod utjecajem vlasti u Srbiji. Ovo su višemanje općepoznate stvari.

No, kada ovaj period promotrimo iz perspektive tadašnjeg radničkoga iskustva, a ne iz perspektive današnjih etno-nacionalnih država, vidimo Pojam metodološkog nacionalizma, koji su skovali Wimmer i Schiller, a Bieber aplicirao na naš kontekst, prilično precizno opisuje tendenciju pojednostavljanja, ili gore, manipuliranja događajima iz prošlosti s ciljem uspostave takozvanih nacionalnih povijesti. Rat u Borovu pobjeđuje u onom trenutku kada se linije komunikacije među radnicima prekidajukako se borba za vlast nakon izbora odvijala na terenu, po hrvatskim općinama i njihovim poduzećima. Izbori nisu promijenili ništa kada je riječ o radničkoj egzistenciji. I nakon smjene vlasti reforme se nastavljaju, a radnici trpe posljedice. Zbog ekonomske krize i reformi stečajevi poduzeća i masovna otpuštanja radnika su svakodnevnica. I HDZ i SDS su pokušavali, s više ili manje uspjeha, usmjeriti postojeće radničko nezadovoljstvo za svoje interese.

“Junski štrajk”, koji se ubrzo nakon izbora odvija u Borovu, govori upravo i o pokušajima novih političkih snaga da štrajkove iskoriste za osvajanje vlasti u poduzeću i općini, ali i o vrlo nezavidnoj poziciji radnika u tom trenutku. Iako radnici u štrajku tada svoju podršku daju štrajkačkom odboru koji vode borovski radnicim koji su istovremeno lokalni stranački aktivisti HDZ-a, i iako za vrijeme ovoga štrajka po prvi put dolazi do nacionalnih podjela među Borovčanima, ovaj štrajk nije predstavljao nekakvu konačnu prekretnicu nakon koje bi radničko jedinstvo bilo nemoguće.

Naprotiv, uslijedit će brojni drugi štrajkovi, a radnici Borova sudjelovat će i u generalnom štrajku metalaca i tekstilaca na zimu iste godine. Junski štrajk također, kao i razvoj događaja u vukovarskoj općini nakon izbora 1990., najavljuju logiku onoga što će uslijediti: iako se radnička borba nastavlja, ona slabi pod višestrukim pritiscima, od nastavka reformi pa do širenja i zaoštravanja međustranačkih i međuetničkih sukoba u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da je opisima štrajkova u knjizi zajedničko to da je uobičajena praksa da radnici samoinicijativno pokrenu štrajk, a sindikat se naknadno pridruži u ulozi medijatora. Krajem 80-ih dolazi do sindikalnih previranja, brojni su novoosnovani sindikati i različite struje. Postoji čak i u Vinkovcima nešto (sindikat) što se zove Demokratska zaštitna zajednica posloprimaca….

Do 1989. kada govorimo o sindikatu mislimo na Savez sindikata Hrvatske (od 1990. SSSH), dok od 1989. sindikalna scena postaje jako živa i šarena, kako spominješ. SSH zaista djeluje posrednički u štrajkovima kojima se bavimo i njegovo vodstvo na razini Hrvatske do početka 1990. promovira protržišne politike, proziva socijalističke “mastodonte” i zalaže se za liberalizaciju ekonomije i osnivanje malih, obiteljskih poduzeća. Te kritike na stranu, treba reći da isti sindikat radi na ublažavanju socijalnih posljedica tranzicije, ali i da, pogotovo od 1990., istupa protiv mjera koje za cilj imaju likvidaciju poduzeća putem stečajeva.

Također, opisi situacija sličnih borovskim u poduzećima diljem Hrvatske ne bi bili mogući da Radničke novine (kasnije Sindikalna javnost) nisu SSH zaista djeluje posrednički u štrajkovima kojima se bavimo i njegovo vodstvo na razini Hrvatske do početka 1990. promovira protržišne politike, proziva socijalističke “mastodonte” i zalaže se za liberalizaciju ekonomije i osnivanje malih, obiteljskih poduzeća. Te kritike na stranu, treba reći da isti sindikat radi na ublažavanju socijalnih posljedica tranzicijeaktivno pratile i izvještavale o događajima u poduzećima diljem republike, pritom zadržavajući proradničku i antinacionalističku poziciju sve do izbijanja oružanog sukoba. SSSH je zaslužan i za prve ozbiljne pokušaje okrupnjavanja radničkog nezadovoljstva na ljeto 1990., kada je sudjelovao u organiziranju štrajka upozorenja u željezarama diljem Jugoslavije te na zimu 1990. kad je organiziran generalni štrajk metalaca (i tekstilaca) Hrvatske. Ovaj pokušaj sindikalnog organiziranja radničkoga otpora dočekan je jako oštro od strane HDZ-ove vlade, SSSH se prozivalo za izdaju i rad protiv interesa Hrvatske, a štrajkovi su sabotirani diljem zemlje.

U tom kontekstu nastala je i HDZ-u bliska sindikalna središnjica Hrvatska unija sindikata, koja otvoreno istupa protiv generalnog štrajka. Kako postoji potreba za odgovaranjem na radničko nezadovoljstvo i za utjecanjem na njega, sindikati se 1989. i 1990. osnivaju velikom brzinom. Uz tri središnjice, neke i danas poznate sindikate poput Nezavisnog sindikata Brodosplita ili Sindikata strojnog osoblja (sindikat željezničara) i kuriozitete poput “zajednice posloprimaca” vrijedi napomenuti da se osniva i Autonomni savez sindikata Krajine, čije bi djelovanje vrijedilo istražiti.

U knjizi na primjeru Borova prikazujete problematičnost onoga što Florian Bieber naziva metodološkim nacionalizmom – čitanjem povijesti unazad, koje karakterizira reinterpretiranje događaja iz prošlosti iz perspektive novouspostavljenih nacionalnih država. U ovom smo razgovoru dosad prošli zanemarenu – radničku, socijalnu, egzistencijalnu povijest Borova. U kojem trenutku u Borovu rat pobjeđuje rad?

Pojam metodološkog nacionalizma, koji su skovali Wimmer i Schiller, a Bieber aplicirao na naš kontekst, prilično precizno opisuje tendenciju pojednostavljanja, ili gore, manipuliranja događajima iz prošlosti s ciljem uspostave takozvanih nacionalnih povijesti. Rat u Borovu pobjeđuje u onom trenutku kada se linije komunikacije među radnicima prekidaju; kada završavaju na burzi ili na čekanju, kada im je prepriječen put na posao pod prijetnjom fizičkim nasiljem. Uspostava nove normalnosti u Vukovaru, po onome što vidimo, bio je proces koji je oblikovan silom, kao i u slučaju mnogih drugih gradova čije iskustvo nije podržavalo nacionalne povijesti.

Zaboravljene su, međ’ mnogim stvarima, i tvorničke novine. Njihova je povijest bogata – krajem 70-ih naklada tih novina dvostruko premašuje nakladu svih dnevnih listova u Jugoslaviji. Upravo je Borovo najstariji jugoslavenski tvornički list. Posljednji predratni broj tvorničkih novina izlazi 21. lipnja 1991. godine. U njemu stoji da: “Oni koji štampu ne dijele na veliku i malu nadaju se da svojim pisanjem doprinose historijskoj nauci nekog budućeg slobodnijeg i materijalno sretnijeg života. Sve što je zapisano i dešavalo se, osnovni je moto sadašnjeg postojanja i bilježenja, bogat arhivski materijal u nekoj sretnijoj budućnosti bit će nadamo se značajan, ne samo u smislu radoznalosti tadašnjih generacija i (da li?) doprinos objektivnijem sagledavanju sadašnjih događaja i tokova”. Tjednik Borovo vaš je glavni arhivski izvor za knjigu Borovo u štrajku, pa tako knjiga (po)stoji i kao ispunjenje ovog citata iz posljednjeg broja Borova, što je iznimno lijepo i važno. Je li knjiga pronašla svoj put i do nekoga od tadašnjih novinara Borova? I na koje će se sve načine naći svoj put do mlađih i budućih generacija – gdje sve možemo čitati Borovo u štrajku?

Fenomenom tvorničkih ili radničkih novina bili smo prisiljeni pozabaviti se ne samo zato jer nam je borovski tvornički list bio primarni arhivski Junski štrajk također, kao i razvoj događaja u vukovarskoj općini nakon izbora 1990., najavljuju logiku onoga što će uslijediti: iako se radnička borba nastavlja, ona slabi pod višestrukim pritiscima, od nastavka reformi pa do širenja i zaoštravanja međustranačkih i međuetničkih sukoba u Hrvatskojizvor, već i zato što je o tom fenomenu vrlo malo napisano. Izložba koju smo organizirali u Vukovaru, i na kojoj smo predstavili dio istraživanja na kojemu se temelji ova knjiga, zaključena je tribinom posvećenom upravo tvorničkim novinama kombinata Borovo. Bila nam je velika čast tom prilikom u publici vidjeti mnoge koji su u te novine radili. Dugogodišnji glavni urednik borovskih novina, Božidar Markotić, bio nam je neprocjenjiv izvor informacija o tome kako su funkcionirale ove novine, ali i tvorničke novine u Jugoslaviji općenito.

Što se tiče dostupnosti knjige Borovo u štrajku, do nje će se uskoro moći doći u gradskim knjižnicama u nekim gradovima u Hrvatskoj (Zagreb, Vukovar, Zadar, Split, Rijeka, Pula, Sisak…). Budući da je knjiga besplatna i da se za njezinu distribuciju ne možemo osloniti na knjižarsku mrežu, cilj nam je prije svega knjigu učiniti dostupnom preko javnih knjižnica i putem promocija koje će uslijediti u narednim mjesecima. U Zagrebu se do knjige može doći i tako da se zainteresirani jave izdavaču, Bazi za radničku inicijativu i demokratizaciju, i dogovore preuzimanje knjige u njihovom uredu. Digitalno izdanje knjige je slobodno dostupno na našoj web stranici.