S Malim Schengenom i Macronom zaokružili smo čitav krug

Piše: Dragan Markovina

Kako se dalekom i velikom danas čini utopijska vizija uglednog ekonomiste i ljevičara Branka Horvata, koji je još u drugoj polovici devedesetih objašnjavao nužnost utemeljenja neke vrste Balkanske unije, država između kojih bi slobodno kolali ljudi i trgovina. Kako ljudi i inače kratko pamte, a u današnje vrijeme ta je činjenica dodatno naglašena, vjerovatno se mnogi i ne sjećaju Horvata, njegovih proročanskih knjiga iz osamdesetih, činjenice da je bio u užem krugu za Nobelovu nagradu iz ekonomije, utopijskih pokušaja sa osnivanjem UJDI-ja i kasnije SDU-a u Hrvatskoj, a na koncu i ove zdravorazumske poslijeratne ideje.

Upravo činjenica da je to što je predlagao bilo sasvim logično i zapravo je govorilo o besmislenosti raspada zemlje i ratova koji su uslijedili nakon toga, kvalificirala ga je za to da ga se u medijima ismijava ili naprosto ignorira.

Međutim, sada kada je praktično u samo dva dana razmaka francuski predsjednik Macron skoro pa obznanio kako preostale zemlje Balkana ne trebaju računati na članstvo u Europskoj uniji, da bi onda te iste zemlje sudjelovale na razgovorima o Malom Schengenu, stvari više nisu toliko smiješne. Napravili smo tako čitav krug, vrativši se na početak s pitanjem zbog čega je uopće bio potreban raspad Jugoslavije, a još više rat?

Jasno je kako na ovo pitanje ne možemo ponuditi jednoznačan i jednostavan odgovor, ali možemo odgovoriti na ono o posljedicama. One su opća deindustrijalizacija, osiromašenje, depopulacija i pretvaranje u kolonijalne zemlje krupnog kapitala, koje sada pod patronatom tog istog kapitala i njegovih političkih predstavnika pokušavaju dogovoriti ono što su imali za vrijeme jugoslavenskog perioda, a to su slobodan protok ljudi i robe. Sa bitnom razlikom da su iz toga izuzete Slovenija i Hrvatska, ali je priključena Albanija. Drugim riječima, dvije najveće vrijednosti koje je Jugoslavija ostavila u nasljeđe, a to su postojanje samosvijesti i realne samostalnosti, s jedne strane, te činjenica da kroz ove prostore prvi put nije prolazila granica civilizacija, sa druge, otpremljene su u prošlost, uz punu podršku većine ovdašnjih građana.

Treba odmah jasno reći da će se ovi krajevi, ukoliko se ovaj scenarij ostvari, planski ostaviti u trajnoj političkoj nestabilnosti i u predsoblju zapadnog svijeta, čija će jedina svrha biti da nastave biti kolonije i ostvaruju političke i antihumane ciljeve zapadne Europe, poput onih da se između Hrvatske i Bosne i Hercegovine podigne policijski zid usmjeren protiv izbjeglica, o kojima će briga biti prepuštena ionako nefunkcionalnim zemljama Zapadnog Balkana.

Ironija sudbine je da ovo pišem neposredno po obilježavanju 30. godišnjice pada Berlinskog zida, budući da od javno proklamiranih ideja slobode kretanja i sličnih nije ostao kamen na kamenu, samo što to nitko ne želi javno reći.

Izokrenuta logika neoliberalnog kapitalizma, po kojoj treba dopustiti maksimalnu slobodu kretanja robe, a istovremeno potpuno dokinuti slobodu kretanja ljudi, dugoročno je, čak i uz upotrebu nasilja, potpuno neodrživa. I stoga je apsolutno nejasno zbog čega svi skupa pristajemo na to da igramo ikakvu ulogu u toj vrsti politike.

Unatoč tome što smo uspostavili slobodnu trgovinu i izgradili, barem deklarativno, normalne međudržavne odnose, jedino polje na kojem tu slobodu želimo suspendirati jeste ono kulturno

CINIZAM: Kao dio objašnjenja zbog čega je to tako, pored već spomenutog gubitka samopoštovanja, mogu navesti to da nam je ta vrsta cinizma i te kako poznata, budući da ga ionako sami prakticiramo u ovim postjugoslavenskim zemljama. Naime, unatoč tome što smo uspostavili slobodnu trgovinu i izgradili, barem deklarativno, normalne međudržavne odnose, jedino polje na kojem tu slobodu želimo suspendirati jeste ono kulturno. Dok se prehrambenim proizvodima slobodno trguje, na svaki se mogući način želi suspendirati i otežava uspostavljanje jedinstvenog tržišta knjiga, jednako kao što se podižu obrve na svaki oblik suradnje u vrhunskoj kulturi ili na puki zaključak kako govorimo istim jezikom.

Jasno je, naravno, zašto je to tako. Nakon što su sve drugo srušili i sveli vlastite države na status kolonije, jedino što je nacionalistima preostalo jeste uzgajanje mita o vlastitoj posebnosti, u čemu osim njih sudjeluje i koalicija antitalenata na svim poljima, koji bi u normalnim okolnostima funkcioniranja jedinstvenog kulturnog prostora bili svedeni na realnu mjeru beznačajnosti. Tragedija ovih nastojanja je u tome što će ona svakako ostati neuspješna na duge staze, ali će još neko vrijeme nastaviti uništavati perspektivu novih generacija i ubrzavati njihov masovni odlazak odavde.

Ili, da parafraziram Picaferaja iz Smojinog legendarnog Velog mista, kojeg je sjajno utjelovio Ljubo Kapor: “Plakat ćete vi za Auštrijom!”. Rekao je to vidjevši sumanutu euforiju koja je pratila nestanak jednog svijeta, što bi se u aktualnim okolnostima lako moglo prevesti na to da ćemo plakati za ljudima poput Branka Horvata i zemljom čije je ime subverzivno i spomenuti.

Članak je prenet sa portala Novi magazin.