Boris Buden: Danas je već prekasno za bilo što drugo osim radikalne utopije i revolucije

Autor: Denis Romac, Večernji list

Što mislite o tri ključna Putinova zahtjeva za obustavu neprijateljstava –  demilitarizaciji i denacifikaciji Ukrajine, kao i priznanju da je Krim ruski? 

Za demilitarizaciju je prekasno, osim ako također ne zahvati Rusiju i zapad. Denacifikacija je glupost, osim ako se paralelno ne primijeni na rusku desnicu odnosno samog Putina i njegovu korumpiranu elitu, koja i nije ništa drugo nego jedna ultradesničarska klika. A Krim će ponovo biti ukrajinski samo nakon pobjede zapada u nuklearnom armagedonu. Naravno, moguće je zamisliti i drugačiju budućnost Krima u jednom radikalno promijenjenom svijetu, u kojem demilitarizirani Krim pripada ljudima koji ondje žive i koji, bez obzira jesu li Ukrajinci, Rusi ili neki treći, zajedno grade socijalnu i ekološku budućnost svojoj djeci, potapaju razarače i krstarice da bi od njih napravili mrijestilišta riba, sade paradajz u izvrnutim kupolama tenkova i savijaju mahune oko puščanih cijevi. Zvuči kao revolucionarna utopija, ali danas je već prekasno za bilo što drugo osim radikalne utopije i revolucije.

Revolucije?

Znam, pojam je totalno diskreditiran. Na tome je kapitalistički zapad marljivo radio od kraja Drugog svjetskog rata, politički, kulturno i kognitivno. Prvo su intelektualne elite izbacile taj pojam iz svog razumijevanja povijesti i otkrile procese dugog vremenskog trajanja. Francuska od kraja sedamdesetih nije više dvjesto godina stara, dakle od svog rođenja u Francuskoj revoluciji, nego tisuću i više, u kontinuiranoj nacionalnoj povijesti. To se dogodilo i kod nas s porazom socijalizma i uspostavom nacionalnih država. Nije li Hrvatska također tisuću godina stara, ponovo uskrsla s vraćanjem spomenika habsburškom vazalu, kontrarevolucionaru Jelačiću koji je ognjem i mačem satirao sve što je imalo veze s onim što danas razumijemo pod demokratskim, evropskim vrijednostima. I „republika“ je izbrisana s tog njegovog placa, republika koja je revolucionarni pojam par excellence. Naposljetku je taj zapad, čije su vrijednosti na koje se danas poziva ionako nastale u revolucijama, sam preuzeo taj pojam, ali samo zato da bi mu oduzeo bilo kakvo značenje. Tako su krajem osamdesetih i kasnije u postkomunističkom razdoblju krenule one takozvane šarene revolucije, baršunaste, narančaste, ružine, itd. Idealno, trebale su biti nenasilne. Jer zapad, znamo, ne može vidjeti krv, osim ako je sam ne prosipa. Tu su na vlast došle tragikomične figure kao što je onaj Sakašvili, predsjednik Gruzije i kasnije gradonačelnik Odese, poznat po svojoj šetnji crvenim tepihom u Cannesu u poderanim trapericama i Balenciaga sneakersima. I to je bio dio westernizacije, pripuštanje istočnih elita u zapadno visoko društvo.

Nije li ta revolucionarna westernizacija oprobana i u našim krajevima?

Naravno, u rušenju Tuđmanovog režima krajem devedesetih i konačnom uklanjanju Miloševića. Zapravo, kulminacija ove revolucionarne avanture zapada ipak je osnivanje tima profesionalnih revolucionara u liku srpskog Otpora. To je ona grupa mladih aktivista, upletena u rušenje Miloševića, koju je zapad istrenirao i zatrpao novcima praveći od njih svjetske eksperte za revolucije. Njihovog je predvodnika, Srđu Popovića, Guardian svojedobno proglasio arhitektom globalne revolucije. Članovi Otpora savjetovali su i trenirali takozvane prodemokratske odnosno prozapadne aktiviste u pedesetak zemalja svijeta, uključujući Indiju, Iran, Zimbabve, Burmu, Ukrajinu, Gruziju, Palestinu, Bjelorusiju, Tunis, Egipat, Venecuelu, Azerbajdžan itd. Znamo kako je to završilo. Dovoljno je pogledati mračnu stvarnost svih tih zemalja u kojima su oprobani srpski revolucionarni recepti. A o tome što su ti izvoznici svjetske revolucije promijenili u samoj Srbiji, pa i Hrvatskoj, da i ne govorimo. Nacionalistički režimi funkcioniraju odlično i bez Tuđmana i bez Miloševića. Problem nije samo u personificiranju strukturalnih političkih problema, nego i u fokusiranju na građanske, liberalne, kozmopolitske elite, kao jedine subjekte progresivne transformacije. Te liberalne progresističke elite su na koncu poražene i u samom srcu zapada, 2016. s pobjedom Trumpa nad Hillary Clinton. Ipak, zapadna globalna revolucija u nečemu je i uspjela. U potpunosti je obezvrijedila samu ideju revolucije. Još početkom devedesete spomenuti Srđa Popović je poručio da sve što ovi budući profesionalni revolucionari žele jest normalna zemlja s cool muzikom. Eto, to je zapadni recept za rješavanje globalnih problema današnjeg svijeta. Svjetska revolucija kao poziv na globalni tulum.

Ima li onda ideja revolucije uopće još nekakvog smisla? 

Ingeniozni „Misterij organizma“ Dušana Makavejeva počinje dokumentarnom scenom antiratnog performansa umjetnika i pjesnika Tulija Kupferberga krajem šezdesetih negdje na Lower East Side New Yorku. Na zidu iza njega je grafit „Only revolution ends war“, dakle „samo je revolucija u stanju zaustaviti rat“, inače citat Trockoga. To je dakle karika koja u čitavom zapletu nedostaje. Ili, ako hoćete još konkretnije, na sceni ove krvave drame u Ukrajini, nedostaje nam Lenjin – figura koja se radikalno razračunava s binarnom logikom rata između Rusije i zapada. Ne zaboravimo da su Putinu i njegovoj oligarhijskoj eliti upravo Lenjin i Boljševici arhetipski neprijatelji. Ne samo zato što su srušili ruski imperij, ubili cara i stvorili modernu Ukrajinu. Danas, kada je u Rusiji javno propagiranje homoseksualnosti zakonski kažnjivo, treba se sjetiti da su upravo Lenjin i Boljševici legalizirali homoseksualnost 1918. Da su iste godine legalizirali abortus i dali pravo ženama na rastavu braka jednostavno na temelju pisane izjave. Boljševici su osamnaeste ostvarili najprogresivnija gender- neutralna bračna i obiteljska prava kakva moderni svijet nije vidio. Čak je 1922. sovjetski sud proglasio transseksualni odnosno homoseksualni brak legalnim s argumentom da je sklopljen konsenzualno. Putin je danas samo dodatna karika u sto godina ruske kontrarevolucije. Već je Staljin obnovio carističke zakone protiv takozvane sodomije, odnosno homoseksualnosti, zabranio abortus i podigao iz mrtvih ruski carski imperijalizam, poduprt novim komunističkim ideološkim dogmama.

Hoćete reći da je Putin kontrarevolucionar?

Putin je u Rusiji dovršio konzervativnu kontrarevoluciju. Uostalom, on je heroj krajnje desnice u čitavom svijetu, ne samo Vučića i njegovih Delija i Grobara, tog smeća s dna desničarske kace, nego i svjetske desničarske internacionale. Pa tko su njegovi prijatelji i simpatizeri, Trump, Bolsonaro, Orban, Marine Le Pen, da ne nabrajamo.

I vi biste im danas u Rusiji suprotstavili Lenjina i Boljševike? 

Upravo tako i to upravo danas kada svi na zapadu priželjkuju nekakav oficirski puč, komplot obavještajnih službi koji će maknuti Vladimira Putina s trona i realizirati želje zapada: Rusija prekida rat, pozdravlja stupanje Ukrajine u NATO, kojemu ponizno prepušta sjedište svoje crnomorske flote u Sevastopolju i čitavu krimsku vojnu infrastrukturu; Ikea, Apple i H&M se vraćaju u Moskvu i sve je kako treba. Ne, to što Rusija danas treba je revolucija upravo u lenjinovskom, boljševičkom smislu sa svim joj pripadnim revolucionarnim nasiljem koje fizički uklanja ne samo Putina i njegovu kamarilu nego ruši čitav sistem oligarhijskog crony kapitalizma te pokreće eksproprijaciju kriminalnih eksproprijatora, pozivajući ugnjetene čitavog svijeta da joj se u tomu pridruže. Ali upravo to je mora samog zapada. Jer sistem parlamentarne oligarhije nije nikakva ruska izmišljotina. Sistem je to koji bolje nego bilo koji drugi služi interesima klase koja danas vlada i bogati se u neoliberalnom kapitalizmu. Otuda tolike simpatije desničarskih političara prema njemu. Ako i strada, naći će se tko će ponijeti zastavu umjesto njega i to na zapadu samom.

Je li u tom kontekstu opravdan strah od nuklearnog rata?

Jest, samo to više nije onaj stari, konstruktivni strah od međusobnog uništenja obaju blokova, strah koji je svojedobno osiguravao neki balans moći, a time i mir. Sada više tog balansa nema. Ovaj strah je proizvod neizvjesnosti i nepovjerenja u elite i poredak sam. On dolazi iz kaosa, a ne iz poretka.

Dok se ratuje u Ukrajini, svijet se i dalje ubrzano zagrijava. Ako nas dakle ne pobiju u nuklearnom ratu, spržit će nas sunce. A sat otkucava, vrijeme prolazi. Zato kažem da nam je potrebna revolucija. Ako povijesni procesi dugog trajanja imaju nekog smisla u razumijevanju prošlosti, kad je riječ o budućnosti taj koncept je suicidalan. Ili će promjena biti brza i radikalna, ili nas neće biti.