Vučić, Milanović i Dodik na proslavi 80. rođendana SFRJ u Laktašima: ‘Ej, ljudi znate li tko mi se javio? Plenković! Gura se…‘
Autor: Ante Tomić, Izvor: Jutarnji list
Na državni praznik oko sedam ujutro na vijugavoj seoskoj cesti nije bilo žive duše i vozač u jednom jedinom automobilu se začudio kad je na svjetlu farova na križanju s glavnom cestom ugledao milicajca koji mu je palicom signalizirao da se zaustavi. Spustio je prozor da upita:
“Biće neka nesreća?”
“Ostanite u kolima”, odgovorio mu je službenik neljubazno.
Vozač je podigao prozor i zapalio cigaretu. Pušio je i grijao se u autu pet, deset, petnaest minuta. Na istoku se lagano rudilo. Vozač se živcirao jer je već mogao biti u Banja Luci. Napokon je glavnom cestom, iz pravca aerodroma, velikom brzinom prošla kolona. Prvo dvojica na motociklima, pa veliki crni terenac s plavim rotacijskim svjetlom, pa Mercedesova limuzina, pa još jedan terenac i još jedan motocikl. Tek kad su oni iščezli iza zavoja, milicajac je vozaču dao znak da sad može.
“Jel ovo Miletu neko došo?” upitao je on, u prolazu ponovno spuštajući prozor, ali predstavnik reda i zakona ostao je ozbiljan i samo mu još jednom mahnuo da produži.
“E, nek si ti konspirativan”, rekao je za sebe vozač podrugljivo. Jer je on dosad shvatio tko je prošao u koloni. Kad su bljesnula ona plava svjetla njemu je sinulo kako je netko u gostionici pričao o običaju koji je došao posljednjih nekoliko godina, kad se na Dan Republike moćni muškarci okupe kod Mileta u Laktašima.
Desetak minuta kasnije Aleksandar Vučić izašao je iz crne limuzine sportski odjeven, u crvenom, perjem podstavljenom prsluku preko sive pamučne trenirke. Pogledao je na tlo po navici, da ne bi novim bijelim tenisicama ugazio u vodu i blato, ali naravno da je ispod automobila sve bilo suho i čisto, popločano betonskim pločama.
“Gde ste, Beograđani!?” viknuo mu je nasmijano, kao legendarna majka Vuka iz “Pozorišta u kući”, Milorad Dodik prilazeći. Bosanski član Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bio je u bijelom mesarskom ogrtaču i gumenim čizmama. Ogrtač je djelomice bio okrvavljen, ali srpski član Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije sad nije mario da se ne uprlja. Čvrsto se zagrlio i triput poljubio s Dodikom i pružio mu bocu nekakve bistre tekućine.
“Moj ćale peko”, objavio je Vučić.
“Anđelkova”, rekao je Dodik s velikim poštovanjem. Odčepio je rakiju, omirisao je, povukao dobar gutljaj i pohvalio: “Alal vera!”
Ovlaš zagrljeni, dvojica su se visokih funkcionera, u pratnji brojnog osiguranja, uputili preko širokog seoskog dvorišta, gdje je vrijedno radilo ne manje od dvadeset žena i muškaraca. Jedni su komadali blijeda svinjska trupla naglavačke obješena u nizu, na konstrukciji od čeličnih cijevi. Izvlačili su iz utroba pušeća crijeva, pluća i džigerice, pilili su rebra, sijekli glave. Drugi su mlazovima vode ispirali i metlama meli krv i izmet s betona. Treći su na dugačkim stolovima sjekli meso za kobasice i slaninu za čvarke.
“Dobro jutro”, pozdravio ih je sve Aleksandar Vučić uljudno, s onim svojim poznatim osjećajem za malog čovjeka.
“Dobro jutro”, odzdravili su zborno seljaci, zadovoljni da ih primjećuje jedan kojeg znaju s televizije.
To je zgoda o kojoj će se u njihovim obiteljima pripovjedati desetljećima. “A šta si ti onda njemu, đede, reko?” pitat će ih znatiželjno unuci. “Onda sam, bogme, i ja njemu reko dobro jutro”, odgovorit će oni ponosno, a mališani će oduševljeno zapljeskati ručicama.
Nesvjestan sudbonosnog utjecaja na živote seljake, Aleksandar Vućić se zaustavio da prebroji obješene svinje. Okrenuo se Dodiku i rekao:
“Kao i obično, šest komada.”
“Šest”, potvrdio je Dodik. “Kako je i red za Dan Republike. Za svaku članicu Federacije po jedna.”
“Šest svinja kao šest baklji u grbu naše države”, rekao je Vučić svečano.
“Dobro, Vučiću, majku mu, je li se sad dolazi?!” viknuo je tada netko, a Vučić se iznenađeno okrenuo. Iz kuće je upravo izašao sam predsjednik Predsjedništva SFRJ Zoran Milanović, i on prikladno odjeven u bijeli ogrtač i gumene čizme.
“Ćao, Zoki”, rekao je Vučić. Zagrlio ga je i između poljubaca se ispričao. “Izvini, nisam mogao ranije. Nisu nam dozvolili poletanje, bila je magla na Surčinu.”
“Pa trebo si, kao Zoki, jučer doć”, rekao je Dodik blago prijekorno. Potegnuo je još jednom gutljaj rakije pa proslijedio bocu Milanoviću. “Vučić donio šljivovicu.”
“Ćaletova?” upitao je Milanović Vučića.
Vučić je potvrdno kimnuo. “Doneo sam i za tebe jednu flašu.”
“Uuuu!” uzdahnuo je stisnutih očiju Milanović gutajući oštri alkohol. “Anđelko ubija!”
“Dosta priče”, rekao je Dodik i pljesnuo Vučića po ramenu. “Uđi da se obučeš i za pet minuta da si napolju.”
“Razumem!” odgovorio mu je srpski član Predsjedništva države i šeretski salutirao.
Dodik, Vučić i Milanović bili su najbolji drugovi još iz mladih dana početkom devedesetih, kad su se upoznali na nekom kursu u kumrovečkoj partijskoj školi. Divno su se šegačili na predavanjima i lumpovali u seoskim bircuzima po Zagorju. Jedne su večeri skovali podao plan da napiju i obljube tri mlade kolegice iz Kranja, ali su se na koncu Slovenke do zore živahno svađale nešto oko Staljina i Trockog, dok su njih trojica hrkali s glavama na stolu.
Kratko nakon toga svakog dvadeset devetog novembra počeli su sastajati u Laktašima, na imanju Dodikovog pokojnog oca Bogoljuba, na događaju koji je među Jugoslavenima, sve od Triglava do Đevđelije, na Dan Republike postao nekako tradicionalan – na svinjokolji. Desetine i desetine krupnih ugojenih krmaka otad su usmrćene, na različite domišljate načine prerađene i požderane, dok su Dodik, Vučić i Milanović politički rasli i razvijali se.
Po prilici su jednakomjerno napredovali kroz svoje republičke strukture, kroz Omladinu, Partiju i Socijalistički savez, kroz privredu, tužiteljstvo i izvršnu vlast, kroz sindikate i sveučilišta. Ulazili u rizične političke sukobe i iz njih uglavnom izlazili kao pobjednici. Uspinjali su se silovito i drsko, gazeći preko starijih drugova, dojučerašnjih mentora. Nijedan nije ozbiljnije, kako se to reče, zglajzao. Dobijali su sve veće stanove i sve raskošnije povlastice i naposljetku prije tri godine zajedno završili u Predsjedništvu države, u tri kancelarije veličine fiskulturnih dvorana u boljim gimnazijama.
Njihova praznična okupljanja u Dodikovom krajiškom zavičaju tada su postala zloglasna. Dvadeset osmog u podne u Palači Federacije, na velikom svečanom primanju povodom Dana Republike, u svim se grupicama političkih funkcionera, direktora, diplomata, akademika, novinara, zaslužnih kulturnih i sportskih radnika šapatom nagađalo o čemu će trojica članova Predsjedništva Jugoslavije sutradan razgovarati, što će oni u bijelim mesarskim čizmama i gumenim čizmama u Laktašima odlučiti. Neki je šaljivac u beogradskoj Borbi jednom napisao kako se poznavatelji prilika u ruskim krugovima vlasti nazivaju kremljolozi, dok mi s druge strane imamo svinjokoljoge.
“Jel ti to hramaš?” upitao je nešto kasnije Vučić, primjećujući kako Milanović vuče nogu.
“Ma, budala” rekao je Dodik. “Jutros kad su klali prvu svinju, on se gura da će je držati. Ja mu govorim, ‘Zoki, nije to više za tebe. Pusti, ima ovde mlađih.‘ Šta ću ti pričat, znaš kako se velike svinje žilavo otimaju dok ih kolju. Ali, Zoki ni čut. On kaže da može. I naravno, kad se zvijer u agoniji ritnula, umal mu nogu nije slomila.”
“Ajde, nije tako strašno”, odmahnuo je Milanović bacajući na stol šunku da joj obreže rubove i otpila papak prije nego će je posoliti.
Dodik i Vučić za susjednim su stolom rezali kuhane iznutrice i kože za švarglu.
“Ej, ljudi, znate ko mi se nedavno javio da je majstor za krvavice?” sjetio se Dodik.
“Ko?” upitao je Vučić
“Plenković.”
“Andrej Plenković?” začudio se Milanović. “Predsjednik Izvršnog vijeća Hrvatske?”
“Tako je”, rekao je Dodik. “Nazvao da me kao nešto upita, nešto bezveze, pa kao usput spomenuo: ‘Stari, da znaš koji recept za krvavice imam. Boli glava kakve krvavice pravim.‘”
“Šupak ulizivački”, prozreo je nižeg, republičkog funkcionera Milanović, “gura se da ga pozoveš na svinjokolju.”
“Kako da ne. Evo, sve ga čekamo”, rekao je Dodik podrugljivo. “Zlatko, kakva je situacija s ručkom?” upitao je zatim nekog muškarca koji je prolazio prema kuhinji.
“Sve je servirano. Evo, za pola sata, samo još da džigerica bude gotova.”
“Kad kažeš pola sata, neka bude pola sata”, opomenuo ga je bosanski član Predsjedništva.
“Štima, gazda.”
“Odakle mi je poznat ovaj?” upitao je Vučić zamišljeno gledajući za muškarcem.
“To je jedan moj. Livnjak”, objasnio je Dodik. “Početkom devedesetih je igrao ovde u Borcu i ozljedio se, pa sam ga ja uzeo da mi pomaže na imanju. Dobar je dečko.”
“Čekaj, pa Dalić!” sinulo je Vučiću, velikom poznavatelju fudbala. “Zlatko Dalić?!”
“Jeste.”
Trojica su visokih funkcionera Federacije, kako bi i očekivao od osvjedočenih komunista, nesalomljivih boraca za pravednije, besklasno sutra, ručali zajedno sa seljacima. Na veliku garažu punu propuha spustila se tišina. Nasmijanih lica svi su hvatali košare sa svježe pečenim bijelim kruhom, terine sa hladnom, kiselom turšijom i viljuškama ubadali komade pečene svinjetine. Sve je bilo sjajno dok se neka dvojica na drugom kraju prostorije nisu, uobičajeno, potukla, a Dalić otrčao da ih razdvoji.
“Gledaj ti njih”, zavrtio je glavom Dodik ljutito. “Oni se iz gole obijesti krenu mlatit. I onda kad mi neko reče daj im demokraciju, daj višepartijski sistem, daj slobodne izbore i nezavisnu štampu. Nije to za ove životinje. Njih treba držat kratko vezane. Da je narod pustit, ko zna kakve bi oni kretene izabrali.”
“Glasali bi možda i za onog četničkog egzibicionista Šešelja“, spomenuo je Vučić zlosutno.
“Ajde, nisu ipak takvi kreteni”, rekao je Dodik.
“Pomislite li koji put kakvu smo mi sreću imali” počeo je Milanović. “Mislim, ne samo nas trojica, nego generalno, kako je dobro da je Jugoslavija usprkos svim iskušenjima, i slijeva i zdesna, uspjela opstati. Kako smo evo osamdeset godina i dalje čvrsto na Titovom putu. Osam decenija, burazeru, mi plovimo kroz oluje. Čuvamo svoje tradicije, svoje običaje i navike. Da smo dozvolili Europskoj Uniji da nas porobi, sad na primjer ne bismo slobodno klali svinje u dvorištima. Ne bi bilo divnih gozbi poput ove naše.”
“I ne bi Anđelko peko šljivovicu”, dodao je Dodik točeći im u čaše iz sad gotovo prazne boce Vučićevog oca.
“Ajde, živjeli!” viknuo je Milanović.
“Živjeli!” prihvatio je Dodik.
“Ljudi, idemo u Jajce!” viknuo je Vučić odlučno.
“Koje Jajce, jesi ti normalan?!” suprotstavio mu se Dodik.
“Idemo u Jajce da se poklonimo senkama mrtvih partizana i da im zahvalimo za sve šta su uradili za nas i za srećnije sutra naše dece!”
“I da se napijemo vode ispod onog slapa”, rekao je Milanović. “Kurac! Kako se rijeka zove?”
“To je dva sata vožnje odavde”, pokušao je još jednom bosanski član Predsjedništva SFRJ.
“Idemo mojim helikopterom”, presjekao je srpski član.
Kasnojeseski se dan oko četiri popodne lagano već gasio dok se dugačka kolona limuzina, terenaca i motociklista uputila prema banjalučkom aerodromu, i dok su se svi ukrcali u letjelicu i nakon kratkog leta spustili na jednoj ledini nedaleko ušća Plive u Vrbas. Skupljajući krajeve kaputa Milanović, Vučić i Dodik su izašli iz vrtloga elise.
Kad su ponovno mogli čuti jedan drugoga, nastavili su razgovor počet prije ulaska u helikopter, o želji nekih Nijemaca da u siječnju sudjeluju obilježavanju bitke na Neretvi i bace cvijeće u rijeku za djedovima koji su na tome mjestu poginuli. Ova je komemorativna inicijativa u javnosti izazvala mnogo negodovanja, a najžešći je protivnik bio neki Ivan Penava, sekretar Općinske organizacije Saveza komunista u Vukovaru.
“Ne možeš opet tako”, rekao je Dodik pomirljivo. “Ja mislim da je ljudski da ih pustimo da bace cvijeće. Nakon osamdeset godina, brate, sve žrtve zaslužuju pijetet.”
“Ma, ne može”, rekao je Vučić. “Penava je u pravu. Rane su još sveže.”
“Tebe baš dobro boli ta noga”, rekao je Dodik zabrinut Milanovićevim šepanjem.
“Dobro je, izdržat ću”, odgovorio je Milanović stiskajući zube.
Došli su na kraju do ruba vode i zaustavili se gledajući snagu prirode. Bili su potreseni vodom koja je pjenušavo padala niz liticu, a dijelom im je i šljivovica natjerala suze na oči. Zoran Milanović je gromko počeo pjesmu:
“Hej, Slaveni, jošte živi riječ naših djedova, dok za narod srce bije njihovih sinova.”
“Živi, živi duh slovenski, živet će vekovma. Zalud preti ponor pakla, zalud vatra groma”, uključio se sad i Aleksandar Vučić.
“Nek se sada i nad nama burom sve raznese. Stijena puca, dub se lama, zemlja nek se trese”, zapjevali su treću strofu himne sva trojica, a Dodik se onda okrenuo tjelohraniteljima i bijesno zapovjedio: “Pjevaj, pička ti materina!”
“Mi stojimo postojano kano klisurine. Proklet bio izdajica svoje domovine!” završili su svi okupljeni ozareno.
Tekst je prenet iz Jutarnji list.
