Simpatije za Kočine stavove i poglede

Autor: Ivica Đikić, Izvor: Novosti

Koča Popović bio je čovjek koji neprestano dovodi u pitanje samoga sebe i svoju društvenu i moralnu poziciju, pa onda i sve oko sebe: nekad je to bila ironija, nekad sarkazam, nekad i cinizam. To nije bila poza nego autentični izraz jedne kompleksne ličnosti. On je bio jedinstvena pojava naše historije i kao vojnik, i kao političar, i diplomat, i kao intelektualac. Đilas je donekle usporediv s njime kad je riječ o oštroumnosti i hrabrosti, no Koča je bio profinjeniji, delikatniji, dublji, dramatično manje sujetan, manje samouvjeren, manje opsjednut sobom, manje narcisoidan.

Koliko god bio kritičan prema sustavu, stanju u društvu i samom Titu, kojem se istodobno divio, Koča nije ni pomišljao da postane disident. Sustav je pokušavao popraviti iznutra. Takav stav, takav pristup paradigmatičan je za svakog liberalnog komunista. Ne treba zaboraviti da je komunizam ishodišno bio jedna humana, emancipacijska ideja, vizija slobodnog čovjeka koja je stjecajem povijesnih okolnosti degenerirala u staljinski totalitarizam. Imajući to na umu, Koča je znao da bi svojim otvorenim protivljenjem pokretu, čiji su ishodišni ciljevi bili plemeniti, nanio štetu, a da time praktično ne bi postigao ništa. Zato je odabrao tihu rezignaciju i tako sačuvao i pokret, ili viziju pokreta kakav je trebao biti, i vlastitu savjest. Mnogi su komunisti tako razmišljali. Danas, iz ove perspektive, odveć je lako i jednostavno tvrditi da su bili u zabludi, ali kako sam već rekao, ljudske postupke uglavnom ne određuju neka nadvremena načela nego vrijeme i okolnosti u kojima su ti ljudi djelovali i razmišljali.

Kada sebe stavim u kontekst tih dvojbi, moram reći da sam mislio kako nemam pravo na onakav gard prema svijetu i stvarnosti kakav je imao Koča Popović, da unatoč tome što sam dva puta ranjen u ratu nisam usporediv s njim ni u jednom bitnom životnom aspektu: ni u obrazovanju, ni u porijeklu, ni u iskustvu, naročito ne u doprinosu općem dobru, zaslugama, ugledu. Ne bježim od toga da se moj stav može okarakterizirati i oportunizmom, pa i nekom grubljom riječju, ali rekao bih da je u meni oduvijek bila najjača ta crta konstruktivnosti i da su tom crtom ličnosti objašnjive mnoge odluke u mome životu, pri čemu konstruktivnost ne smatram isključivo i apriorno pozitivnom i plemenitom osobinom. Svjestan sam da su mnoge strahote u povijesti proizišle iz poriva ljudi da budu konstruktivni, da iznutra popravljaju sistem, da mu sudjelovanjem doprinose i mijenjaju ga nabolje. Postoje situacije kada treba biti isključivo destruktivan, kada treba odbaciti svaku natruhu konstruktivnosti u kritici, kada se treba pobuniti i poslati upozorenje, jer ponekad je destrukcija jedini mogući način da se bude – konstruktivnim. Takvih momenata u prosječnom ljudskom životu nema mnogo i možda ih iznutra nije ni lako prepoznati, ali definitivno postoje i javljaju se s vremena na vrijeme. Tako je, primjerice, 1953. i 1954. postupio Milovan Đilas, ali njegov tajming bio je pogrešan. To je jedan od onih paradoksalnih poučaka koji politiku čine umijećem za koje nema škole, koje se nikad ne može naučiti do kraja, koje zahtijeva i talent, i intuiciju, i pamet, i stalnu izoštrenost čula da bi se ispravno iščitavale okolnosti i znakovi vremena.

Smatram, ipak, da moja opsesija konstruktivnošću nije bila zloćudna i bezdušna, da nije bila slijepa za tadašnju realnost Jugoslavije i da nitko od toga nije pretrpio štetu ili patnju. Vjerovao sam da konstruktivnošću možemo doći do nekog modela prihvatljivog svima, umjesto da sve razrušimo i da se u izgradnju nečega novog krene iz debelog minusa u odnosu na neke važne aspekte onoga što je dotad bilo stvoreno. To nam se, nažalost, i dogodilo.

Bio sam jako privržen svom pozivu, diplomaciji, znao sam da sam dobar u toj profesiji, i nisam mogao zamisliti da se više ne bavim tim poslom, naročito stoga što sam osjećao da mogu i imam dati još puno, a ne može se biti u diplomatskoj službi, pritom na ambasadorskoj razini, i biti suprotstavljen sustavu. Osim toga, ja jesam uočavao anomalije i pogreške – kako je vrijeme prolazilo, sve više i više – no pozitivni momenti su prevladavali, bio sam iskreno uvjeren da je naš put generalno dobar i ispravan, da napredujemo i razvijamo se u mnogim pogledima, a da se negativnosti mogu popraviti i da će se popraviti u hodu jer je to pitanje zdravog razuma i vremena. Ništa i nigdje nije idealno, mislio sam, ali je to što imamo, unatoč svim deficitima, dovoljno dobro da se i dalje isplati truditi da bude bolje, jer imamo priliku za bolje. Bio sam vrlo optimističan, čak do entuzijazma, a ispostavilo se da je trebalo više skepse oko našeg kapaciteta i znanja da se nosimo s tom prilikom. Više skepse da bi kasnije bilo manje razočaranja.

Čak i da sam intimno bio puno kritičniji spram naše unutrašnje situacije nego što sam uistinu bio, nisam se osjećao pozvanim ili dovoljno autoritativnim da okrenem leđa, jer moje okretanje leđa ne bi izazvalo nikakvu društvenu promjenu, ne bi dovelo ni do kakvog potresa u vlasti. Vjerojatno bi tek rijetke to uopće navelo na razmišljanje, a još bi manje bilo onih koji bi se solidarizirali sa mnom ili nešto poduzeli u moju korist ili moju obranu. U to vrijeme nije bilo privatnih medija, interneta, društvenih mreža, nije bilo mogućnosti – ili je bila bitno manja mogućnost – da se argumentira neslaganje, da se vodi otvorena i kritička debata o našim prilikama i o tome kako zaobići ili ukloniti prepreke koje su nam se ispriječile na putu. Moja pozicija i moj karakter bili su nespojivi s nekakvim jurišanjem na vjetrenjače, i bio sam svjestan toga.

Kočin i Đilasov doživljaj naše situacije i naše perspektive bio je nešto drugo naspram mog doživljaja. Oni su bili neponovljive, jako zaslužne i vrlo snažne ličnosti, dok je nacionalističko disidentstvo, ponajprije srpsko i hrvatsko, bilo opet nešto treće. Nisam se mogao identificirati ni s jednom od tih pozicija, premda sam imao najviše simpatija i razumijevanja za Kočine stavove i poglede.

Da sam se suprotstavio sustavu, bila bi to neka vrst ekshibicionizma, a od toga sam zazirao cijeloga života, kao i od privlačenja javne pažnje ekscesnošću i konfliktnošću, od uživanja u izazivanju priča i glasina, od razvijanja ovisnosti o svjetlima reflektora. Vrlo sam konzervativan i staromodan u tom pogledu, uvijek sam bio. Možda je i u tome bio moj hendikep kad je riječ o politici, ali i moja prednost u diplomaciji.

Rođen sam i proveo djetinjstvo na otoku, a nama otočanima, ili većini nas, čini mi se, prirođena je samozatajnost, nesklonost bučnom isticanju i izdvajanju, nesklonost tom načinu prodornosti. Meni je majka govorila: “Ljudi su sve i u ljudima je sve – i dobro i zlo. Bez ljudi nema ničega, ali budi oprezan. Nikoga nemoj povrijediti i poniziti pokazivanjem da si sposobniji ili pametniji.” Naš mentalitet uglavnom je prožet strpljivošću, upornošću, odsustvom povodljivosti i iracionalnosti, deficitom krupnih poteza i gesti, manjkom potrebe da se bude u centru pozornosti, manjkom potrebe da se mnogo govori i objašnjava. Paralelno s tom našom otočkom zatvorenošću, oprezom i svojevrsnim kampanilizmom išla je i trajna žudnja za kopnom i daljinom, za otkrivanjem i upoznavanjem novog i drukčijeg. Život na otoku u velikoj mjeri određen je morem, a more je, uza sve ostalo, veza s cijelim svijetom.

Mislio sam kako nemam pravo na onakav gard prema svijetu i stvarnosti kakav je imao Koča Popović, da unatoč tome što sam dva puta ranjen u ratu nisam usporediv s njim ni u jednom bitnom životnom aspektu: ni u obrazovanju, ni u porijeklu, ni u iskustvu, naročito ne u doprinosu općem dobru, zaslugama, ugledu

Ključno je bilo, da se vratim na temu odnosa prema sistemu, to što svaki moj izraz pobune ili dizanja ruku od sistema ne bi bio autentičan, ne bi bio vjerni odraz mog odnosa prema društvenoj stvarnosti i prema samome sebi. A nisam mogao protiv sebe. Kao što ni Koča nije mogao protiv sebe, ali to ne znači da je Koča bio Koča jedino onda kad je došlo do razočaranja i rezignacije: on nije mogao protiv sebe ni svih onih godina kad je bio na visokim vojnim i političkim dužnostima. To je također bio autentični Koča, iskreno je sudjelovao i tada se nije povlačio zato što nije mogao protiv sebe. Ne može se čovjeka suditi samo po onome što učini u jednom trenutku ili u jednoj fazi života – bilo to na početku, u sredini ili pri kraju – već ga valja gledati u ukupnosti i kontinuitetu, ne razmatrajući njegovu motivaciju i okolnosti izolirano od situacije do situacije. Sve u životu čovjeka je povezano, sve je iz nečega proizišlo, sve ima svoj razlog, mada ne uvijek i opravdanje. Vađenje iz konteksta je oblik manipulacije, bez obzira na to koji su predznak i namjera u pitanju.

Znam da je nerealno očekivati ili zahtijevati apotekarski pristup u ocjenjivanju ljudi, jer svijet je uglavnom površan i nestrpljiv da donese kategorički sud, no to ne znači da se smijemo odreći težnje da skrupulozno pristupamo biografijama, umjesto da idemo lakšim putem i presuđujemo izvan konteksta i u skladu s trenutnim očekivanjima masa, s političkim duhom vremena, dakle, neiskreno i pristrano. I ne govorim ovo zbog sebe i svoga straha od toga kako se zaključuje o meni ili kako će se u budućnosti donositi sudovi o meni i mojim odabirima u životu, a još manje zbog Koče, čiji su život i djelo toliko impresivni i veliki da im ništa ne može nauditi. Govorim sasvim načelno, jer sam uvjeren da je skrupulozan pristup jedan od načina da svijet bude bolje mjesto, da bude manje zla i sukobljavanja. Prečesto, međutim, svjedočimo tome da ljudi sa starenjem smanjuju toleranciju prema nijansama, da postaju tvrđi u pogledu stavova o ljudima i pojavama nego što su bili u mlađim godinama, kao da misle da je smisao starenja i života u dolasku do nekih svojih istina koje onda valja grčevito i nepokolebljivo braniti, poput obrane samog života.

Ja vjerujem da je upravo suprotno, naime, da je sazrijevanje proces u kojem čovjek treba popuštati i sumnjati kad je riječ o kategoričnosti vlastitih zaključaka. Treba težiti tome da se s ovoga svijeta ode što otvorenijeg uma i što uravnoteženiji, što znatiželjniji i sa što manje gorčine, makar i izostala životna satisfakcija kakvu smo – s pravom ili bez – očekivali.

Napomena. Knjiga, pod (radnim) naslovom “Budimir Lončar: prije i poslije kraja”, koncipirana je kao monolog Budimira Lončara – partizana, vrhunskog diplomata i posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ – podijeljen u nekoliko tematskih poglavlja. Nije mi bila ambicija da detaljno obuhvatim ukupnost Lončarova privatnog i javnog života – to je, uostalom, izvanredno učinio povjesničar i publicist Tvrtko Jakovina u svojoj knjizi “Od Preka do vrha svijeta” (2020.) – niti da istražim nepoznata ili zatajena mjesta njegove biografije. Opredijelio sam se za to da višegodišnjim prosijavanjem i odvagivanjem pokušam doći do srži Lončarova svjetonazora i esencije njegova pogleda na prošlost i budućnost, naravno, i na svoj život, na svoje odabire, uspjehe, zablude.

Tekst je prenet sa portala Novosti.