Plaški kao Jugoslavija u malom

Piše: Hrvoje Šimičević

Na raskrižju gdje željeznička pruga siječe državnu cestu D42, dvadesetak kilometara jugoistočno od Ogulina, stoji kućica bez prozora i vrata. Obrasla u travu, s trošnog zida poručuje: stop diktaturi kapitala. Uz službeni natpis: Latin. Jedine znakove života, u nekim trenucima i veće od sebe samog, pokazuje čovjek u srednjim godinama koji odmah pored željezničke postaje nasumično maše i razgaljeno pozdravlja prolazeće automobile. Veli da ne prodaje kozji i kravlji sir, ovo pored njega je susjedova reklama, mada je proizvod vrhunske kvalitete. Ne čeka ni vlak, koji ionako ovdje ne staje. Tu se zatekao slučajno, na putu prema kući. Kažemo mu da smo novinari, došli smo raditi reportažu o općini Plaški.

– Nema vam tu ljudi. Svi su pomrli i otišli. Pogledajte ove neobrađene njive – pokazuje oko sebe Đuđa Dragaš iz Latina.

– Nego, hajte radije do mene na kavu ili domaću kruškovaču – inzistira i nasmiješeno pozira fotografu.

– Koliko prsta da dignem? Dva, tri, pet? – posprdno dobacuje i kaže da ga je Željko Malnar s podignutim prstima jednom stavio u Globus pa su ga ljudi zvali da im pojasni što je mislio reći.

– Rekao sam im da sam to pokazivao kako imam dvije koze, svaka okotila tri jareta. Nego, hajte do mene, da vas ugostim – ne želi čuti naša opravdanja.

Plaščanski načelnik imao je devet godina kad je izbjegao u kolovoškoj koloni 1995. Vratio se šest mjeseci poslije. Sjeća se da mu je prvi ruku pružio vršnjak iz Saborskog, gdje su martićevci počinili masovne zločine nad Hrvatima. “To mi je najbolji prijatelj danas”, veli

Obećavamo da ćemo ga posjetiti. Prije treba obići ostatak općine, površine cijelih 157 kilometara kvadratnih. Na prvu, čini se velika, ali to zapravo i nije puno s obzirom na to koliko je u nju povijesti uspjelo stati. Na ulazu u Plaški, centralno mjesto općine, monumentalna je pravoslavna crkva, stara dva i pol stoljeća. U sjeni drevne bogomolje bista je Vladimira Nazora i zgrada u kojoj je 1943. na drugom zasjedanju ZAVNOH-a potvrđen povratak Istre i Dalmacije Hrvatskoj.

S druge strane pravoslavne katedrale, izgrađene 1763. godine, posveta je žrtvama fašističkog terora, stotinama djevojaka i mladića iz ovoga kraja. Tu su i biste njihovim vođama, narodnim herojima koji su ubijeni 1942. godine. Izdali ih njihovi plaščanski partizani, koji su prešli u četnike. Drugi put sunarodnjaci su ih se odrekli početkom devedesetih, kad su im za vrijeme Krajine iščupali glave od bronce i usput na istom mjestu minirali spomenik partizana u prirodnoj veličini, podignut borcima revolucije, palima redom za slobodu, nezavisnost, bratstvo, jedinstvo i socijalizam. Poslije Oluje posao su dovršili Hrvati. Odbačenog partizana su sasjekli u staro željezo.

S druge strane ulice nalazi se spomenik predsjedniku Franji Tuđmanu, jedan od najvećih u Hrvatskoj. Njega su podigli Hrvati koji su iz Bosne ovdje naseljeni nakon 1995. godine. I takav, Tuđman se čini ponešto sitnim kraj zapuštene školske zgrade s njegove lijeve strane, u kojoj je predavao otac Nikole Tesle. Veća je od njega i ruševna kuća zdesna, koja nosi natpis nešto svježijeg datuma: “Prodaje se”. Sve se to odvija u Ulici 143. Domobranske pukovnije, postrojbe koja je ušla u Plaški 1995. godine, a ulica je sada omeđena rasvjetnim stupovima i ukrašenima hrvatskim zastavicama.

Stiješnjeni između mrtvih veličina i ideja tri su kafića, pošta, teretana, pekara, frizerski salon, dućan, vatrogasni dom i zgrada općine. I pokoji mještanin što u petak ujutro po srpanjskoj vrućini pije kavu u jednom od kafića. Vlasnici su različitih nacionalnosti, ali je ista turbofolk glazba. Tako na prvi pogled izgleda suživot Hrvata i Srba u jednoj od najsiromašnijih općina u Hrvatskoj na području posebne državne skrbi.

– Nije suživot – ispravlja nas Pero Damjanović, SDP-ov načelnik Općine Plaški. – Ovdje se radi o zajedničkom životu.

Općina koju vodi jedna je rijetkih u državi u kojoj izvršnu vlast zajednički obnašaju njegov SDP, HDZ i dvije stranke srpske manjine, SDSS i DSS. Tako je zadnjih deset godina, otkad je Damjanović na čelu ovog kraja. Mandat prije, on je podržao HDZ-ova načelnika.

– U malim sredinama nije bitna stranka, bitan je čovjek i kako radi. Zašto bih ja svog kolegu iz HDZ-a, DSS-a ili SDSS-a odbio ako ima dobar prijedlog? Dajte prijedlog, stavit ćemo ga i glasati za njega. Da nisam načelnik, naravno da ne bih bio protiv nove zgrade, vodovoda, kina. Obnovljenim cestama ići će i Hrvati i Srbi – objašnjava Damjanović, kojeg biraju i Hrvati i Srbi.

Plaščanski načelnik imao je devet godina kad je izbjegao u kolovoškoj koloni 1995. godine, zajedno s većim dijelom stanovništva ovoga kraja. Sve dotad, a otkako postoje popisi stanovništva, u općini je živjelo više od 90 posto Srba. Damjanović se vratio šest mjeseci poslije sa sunarodnjacima, ali ne sa svima. Sjeća se da mu je prvi ruku pružio vršnjak iz Saborskog, susjedne općine u kojoj su martićevci počinili masovne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

– To mi je najbolji prijatelj danas – veli.

Kolona s kojom je nakratko završio u Srbiji prolazila je pored Banje Luke, gdje je živio Ivica Klečina. Nakon višegodišnjeg šikaniranja njegove obitelji dobili su naputak da se isele iz obiteljske kuće u roku od deset minuta i tako ustupe dom Srbima iz Hrvatske. Krajem ’95. država ih je uputila u Plaški, u srpsku kuću. Danas živi u kući koju je nekoliko godina poslije APN otkupio od Plaščanina koji se nije vratio. S njime se iz Banje Luke i ostalih područja današnje Republike Srpske doselilo više stotina Hrvata. Klečina iz HDZ-a danas je predsjednik Općinskog vijeća Plaškog, općine u kojoj prema popisu iz 2011. i 2021. većinu čini hrvatsko stanovništvo.

– Život i vrijeme čine svoje, s tim da ovdje nije bilo nikakvih većih problema. Dapače, neka su se dobra prijateljstva rodila među djecom. Nema razdvajanja po nacionalnoj osnovi, nitko ne gleda tko gdje sjedi na kavi, čiji je kafić. Ja više idem u kafić čiji je vlasnik Srbin, zato što mi je praktičnije – kaže.

Dok razgovaramo sa stanovnicima i njihovim političkim predstavnicima, dalekima se čine vremena kad su dvijetisućitih u nacionalnim medijima završavali zbog međuetničkih trzavica.

– A i tada je javnost pretjerivala – dobacio nam je jedan lokalni mladić.

Nesuglasice su, kažu, danas rijetke. Ako do njih i dođe, pumpaju ih zapravo izvana. Jedan mještanin nam je opisao njihovu strategiju odvraćanja: ako treba, lokalni Hrvati hlade i miču svoje sunarodnjake, a Srbi svoje. Od nacionalnih netrpeljivosti, prisutnih u nekim drugim dijelovima Hrvatske, Plaščani ionako imaju većih briga. Općina Plaški, naime, izumire. Svake godine pokopaju pedesetak ljudi, a rađa se njih petnaestak.

Prema popisu iz 2011. bilo je 2.000 stanovnika, upola manje nego 1991. Prema zadnjem, prije dvije godine, bilo je 1.650 stanovnika. Načelnik kaže da ih ima i manje. Mnogi su prijavljeni, ali zapravo žive u Rijeci, Zagrebu i drugdje. Smanjuje tako brojku na oko 1.200 mještana koji ovdje doista žive. To znači da je u nešto više od deset godina otišlo najmanje 600 stanovnika, većina trajno, i to ponajviše mladi ljudi. Veći odljev desio se nakon globalne financijske krize, a posebno poslije 2013., kad je Hrvatska ušla u EU. U istoj mjeri odlaze i Hrvati i Srbi.

– Nemaš više kavu popiti s kime. Nemaš ništa, zapravo – kaže nam radnica jedne trgovine u srednjim dvadesetim godinama, čija se obitelj prije petnaestak godina ovdje doselila s hrvatskog juga.

– Prijatelji su otišli u Njemačku zbog posla, ovdje ga nije bilo. I ja sam ovo jedva našla. Da nisam, vjerojatno bih otišla u njihovom smjeru – dodaje.

Danas u Plaškom radi nešto više od 150 ljudi. Raspoređeni su u tri manje pilane, vrtiću i osnovnoj školi, ponekom obrtu i javnoj upravi. Oko polovice stanovništva na socijalnoj je pomoći ili u penziji, od čega dobar dio nije u starosnoj. Bosanski Hrvati primaju 120 maraka, Srbi nešto više u eurima. Prema jednoj anketi iz 2016., više od polovice stanovništva cijele općine bilo je ispod praga siromaštva, pri vrhu tog mjerenja u cijeloj državi. Načelnik procjenjuje da je prosjek godina iznad 60. Općina je toliko opustjela da prvi put otkako je neovisne Hrvatske na svim područjima nedostaje radne snage.

Simo Vezmar počeo je s deset košnica, pa ih je imao 200, a danas ih ima 30. Lagano privodi posao kraju. “Ostao sam bez kičme i koljena. Djece nemamo. I ne treba nam više da se mučimo. Moram dvije-tri godine i poživjeti”, govori

Vlast zadnjih godina ulaže nemale napore da zaustavi raseljavanje i potakne ljude na povratak. Ipak, najviše rade na tome da mladi ostanu. Od prvog do osmog razreda u Plaškom sada ima 160 učenika, s čime se ne mogu pohvaliti ni neke veće općine i gradići u županiji. Omogućili su im besplatne udžbenike i tople obroke. Od ranije imaju dom zdravlja i knjižnicu, nedavno su otvorili vrtić. Za svako novo dijete roditeljima daju 1.200 eura. U pogon su stavili i 3D kino, jedno od rijetkih na općinskoj razini u Hrvatskoj. Filmove u zgradi gdje je Nazor držao govor o bratstvu Hrvata i Srba dolaze gledati iz cijelog kraja, većinom iz Ogulina, gdje nemaju ni obično kino. Najpopularniji su filmovi iz ovih područja, pa i oni koji tematski pokrivaju Jugoslaviju. Ovdje djeluje i nogometni klub, točnije Hrvatski nogometni klub Plaški, u kojem igraju djeca Hrvata i Srba, ali i drugih manjina.

– To vam je Jugoslavija u malom”, šali se njihov trener Ilija Šupica, pokazujući nam teren koji je počeo obnavljati za novu sezonu. Smješten je odmah iza onog spomenika Franji Tuđmanu.

– Djeca se ne opterećuju nacionalnostima. Na terenu, oni igraju za istu momčad – sportskim leksikom objašnjava Šupica, kojeg više muči što će ove sezone imati samo dva uzrasta, a ne tri kako je dosad bilo.

Što više odmičemo od Plaškog, naseljenost je sve rjeđa. Gušće je jedino raslinje koje guta napuštene kuće naslagane uz općinske prometnice. Janja Gora, Latin, Lapat, Pothum Plaščanski, Međeđak, Kunić, Jezero – većim dijelom su naseljeni pretežito starijim srpskim stanovništvom. Mnogi se nisu vratili, dobar dio je preminuo. O najmanje 125 najnemoćnijih za minimalac su se brinule žene iz ovog područja putem privremenog projekta “Zaželi” koji je pokrenut prije pet godina.

Do 1991. naselje Janja Gora imala je skoro 600 stanovnika. Danas ih je 80. A ono je jedno od perspektivnijih u općini. Odsječeno od sela, općine i ostatka zemlje, na rubu Janje Gore nalazi se imanje Sime i Danice Vezmar. U dvorištu kao da je niknulo svih tri tisuće biljnih vrsta plaščanske doline, najbolje što ima priroda goranskog i ličkog kraja. Ispod svježe izgrađenog mostića, koji pomaže kad dođu poplave, kanjon je rijeke Dretulje, koja nebrojenim pritocima i potocima ponire s okolnih uzvisina na Plaščansku dolinu, pa se kod obližnje šume spušta u rupe i na izlazu kod Slunja pretvara u Mrežnicu. Ondje kod vojnog poligona, na kojem Hrvatska i NATO saveznici ulažu desetke milijuna eura za vojne vježbe.

Kuća Vezmarovih izolirana je od ljudi samo na prvi pogled. U zadnjih dvadesetak godina ovamo su hodočastili građani svih klasa, struka i nacionalnosti. S kućnog praga, obitelj prodaje med i sve vezane proizvode, ponajbolje u čitavom kraju, a i šire. Kad su se 2003. vratili na zgarište, najprije je Simo napravio stanište za pčele.

Onda su pčele njima dovršile kuću. Počeo je s deset košnica i ubrzo pokupio sve moguće nagrade za pčelinje proizvode. Popeo se na 200, pa je godišnje proizvodio četiri do šest tona meda. Uspio je napraviti i med od medvjeđeg luka kojim obiluje dolina, pa ga jedini u Evropi davao na natjecanja. Dok zadnjih godina stižu vijesti o globalnom umiranju pčela, Simo je posebno ponosan na to što je sve svoje spasio.

– Bavim se njima od djetinjstva s ljubavlju i posvećenošću. U 55 godina nisam ostao bez nijednog društva, niti sam skuhao kilu šećera pčelama. Samo ih hranim medom. Zašto nema pčela danas u svijetu? Mene nitko ne pita jer nitko ne želi čuti. Komercijala radi svoje – kaže i podrobno objašnjava kako treba opremati košnice, u kojim mjesecima ih treba pustiti na miru i koje im lijekove davati. No i Simo lagano privodi posao kraju. Prije dvije godine smanjio je količinu na svega 30 košnica.

– Ostao sam bez kičme i koljena. Djece nemamo. I ne treba nam više da se mučimo. Moram dvije-tri godine i poživjeti – kaže.

Ipak, i dalje u ponudi ima određene količine meda, propolis i matičnu mliječ, najviše zbog imuniteta oboljele djece čiji roditelji dolaze iz svih dijelova Hrvatske. Kad jednom prestane raditi čovjek u dolini koja ostaje bez ljudi, neće biti više nikoga ni da spašava pčele.

Ako se itko od starosjedilaca vraća u općinu, onda su to Simini vršnjaci. Prije tri godine iz Rijeke se na djedovinu trajno preselio Mladen Kosanović, gdje se brine o ocu i o nepreglednim nasadima voćki. Žena će dogodine, kad ode u penziju. Sin dolazi pomagati na polju, ali samo za vikend. Kaže da je život u dolini neusporedivo bolji od bilo kojeg grada.

– Ovdje imam toliko hrane da nitko u familiji ne bi ostao gladan ni od jedne svjetske krize – ističe.

Doduše, ove godine jabuke i druge voćke nisu rodile. Poplava je uzela danak, kao i u drugim brojnim domaćinstvima koje smo posjetili. Iako su navikli na kišna razdoblja, zadnjih godina i to je povećano. Efekt klimatskih promjena i ovdje se sve više osjeća. Prije koju godinu općina je toliko poplavila da su neka naselja danima bila odsječena. Voda se prelijevala po cestama i izazivala još veću nepogodu. Uz činjenicu da općina nema sustav odvodnje, problem je nastao zbog neobrađenih zemljišta.

Prema jednom izračunu općine, umjerena proizvodnja hrane donijela bi ukupno sto milijuna kuna, oko tisuću i pol eura po stanovniku godišnje. U računicu ulaze svi koji ovdje žive. No zemljom se malo tko bavi. Kako su se ljudi iseljavali ili starjeli, zadnjih 20 godina pogašeno je tristotinjak obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava – ostala ih je jedna četvrtina. U zadnjih pet godina situacija se nešto poboljšava zahvaljujući mjerama s državne i evropske razine.

Nitko to bolje ne zna od Mare Šupice, donačelnice općine iz redova SDSS-a. Ekonomistica po struci, Šupica s kćeri zadnjih četiri do pet godina uspješno povlači evropska i hrvatska sredstva za poljoprivredu i stočarstvo. Otkad je 2018. uvedena mjera poticaja za krajeve s manjinskim stanovništvom, privukla je 250 tisuća eura, za 25 OPG-ova, opremu, životinje i trajne nasade. Najučestaliji su tradicionalni sirevi, voće i povrće. U zadnje vrijeme koristi se ono čega najviše ima: samoniklo ljekovito bilje za prirodnu kozmetiku i biljne pripravke.

Dok nas vodi da vidimo plodove poticaja, prepričava koji je točno projekt donio asfalt kojim se vozimo i svjetla kraj kojih prolazimo. Baš je danas postavljena rasvjeta u jednom zaselku, kod zadnjih povratnika u selo. U cijeloj općini je asfaltirano oko 80 posto cesta, načelnik veli da će za koju godinu doći do 90 posto. Struje ima svugdje.

No naselje Kunić i dalje nema vodovodnu mrežu. Mještani, njih dvadesetak, koriste kišnicu kao tehnološku vodu i svaka kuća ima svoj spremnik i hidrofor. Ako su izbrazdane ceste prohodne, onda im pitku vodu dovoze vatrogasci. Ako je nepogoda, onda idu na lokalni izvor. Početkom ove godine slali su pismo lokalnim medijima, prozivajući HEP i Hrvatske vode zato što ne rade svoj posao.

Hrvatski doseljenici dijele mnoge boljke sa svojim sumještanima u općini. Marko Josipović, koji se doselio devedesetih i radi u šumariji, kaže da bi mu djeca možda ostala ovdje da ima nekakvog posla. Ovako će pet sinova i kćeri vjerojatno zauvijek otići.

– Da ti ja rečem iskreno. Tko je mislio raditi otišao je iz Plaškog, tko nije mislio raditi ostao je u Plaškom. Mi smo zaglavili di jesmo. To su činjenice, to je naša realnost – kaže supruga Božica.

Hrvati nemaju ni zemlje. Kuće su dobivali samo s okućnicama i nemaju gdje saditi. Jedna od glavnih briga Josipovićeve obitelji je i groblje. Katolici iz općine pokapaju se u Josipdolu i Ogulinu, pa stariji ljudi bez prijevoza ne mogu položiti cvijeće. Već pet godina općina pokušava srediti da im država daruje jednu česticu, da ljudi barem na miru mogu umrijeti.

Migrantima iz Afganistana, Pakistana, Sirije dimnjak bivše tvornice služi kao orijentir za okupljanje i koordinaciju, a prostrane i ogoljene tvorničke hale kao prenoćište. Ne zaustavljaju se dugo. Idu dalje na zapad, putevima i državama svojih vršnjaka iz Plaščanske doline

O smrti razgovaramo nedaleko od bivše Tvornica sulfatne celuloze i papira “Simo Dimić”, koja je počela s radom 1964. godine. Na vrhuncu su zapošljavali 1.100 ljudi, ubrzavši moderniziranje ovog kraja za više desetljeća. Zahvaljujući tvornici izgrađene su stambene zgrade, vrtić, ceste…

– I bolnica u Ogulinu! – govori nam Ilija Skorupan, koji je od temelja gradio tvornicu i onda u njoj bio do kraja radnog vijeka. To mu je, kaže, bilo lako; najteži posao je radio kad je kao 13-godišnjak za Drugog svjetskog rata prevozio ranjene partizane, dok je ovdje zasjedao ZAVNOH.

– Hranila je tvornica cijeli kraj. Tako sam digao kuću, uveo struju i vodu – dodaje. Radio je dok 1991. sve nije stalo.

– Prije smo svi bili siti. Onda su se pojedinci počeli bogatiti. Nastali tajkuni – završava.

Nakon Oluje fabrika pripojena nezavisnoj Hrvatskoj doživjela je ubrzo sudbinu cjelokupnog jugoslavenskog društvenog vlasništva. Podržavljena je, a potom i privatizirana. Najprije su u nepoznatom smjeru odvezeni skupocjeni strojevi. Potom je uslijedila željezna sirovina. Radnici nikad nisu dobili nikakvu otpremninu. Ispražnjenu i opljačkanu, privatni vlasnici prodali su potom tvornicu drugim poduzetnicima, s tim da ni jedni ni drugi nikad nisu ništa pokrenuli.

Danas kompleks izgleda kao kulisa kakve distopijske igrane serije o životu nakon velike, davno uništene civilizacije. U srpnju ’23. njen dimnjak od 75 metara postao je valjda zadnji put svjetionik siromašnima i prezrenima. Dok po priči mještana odjeci ratnih vježbi i američkih topova dopiru iz slunjskog vojnog poligona, migranti iz Afganistana, Pakistana i Sirije prolaze ovim krajem.

Prebacuju se preko granice s BiH, pa na našem teritoriju dobivaju dozvole za boravak od nekoliko dana i rješenje o napuštanju Hrvatske. Mještani su ih vidjeli nedavno u centru Plaškog, njih četrdesetak. Dimnjak bivše tvornice služi im kao orijentir za okupljanje i koordinaciju, a prostrane i ogoljene tvorničke hale kao prenoćište. Ne zaustavljaju se dugo. Idu dalje na zapad, putevima i državama svojih vršnjaka iz Plaščanske doline.

Priča o novoj proizvodnji drugačijeg tipa na lokaciji tvornice kruži općinom desetljećima, ali ništa od toga nije se ostvarilo. Danas se spominje kompostana za preradu biootpada. Na drugom mjestu je navodno planirana obnova kamenoloma. Poduzetnici stalno pokušavaju dovesti industriju koja nije blagonaklona prema okolišu.

Mještani koji pamte da je i tvornica papira zagađivala podzemne vode i Dretulju zaklinju se da neće dozvoliti takve pogone, i po cijenu poslova koje bi donijeli. Ako ne dođe nešto što ne zagađuje, ovdje jedino prolaze poljoprivreda, šumarstvo, stočarstvo i – turizam. Od prirode su posjetitelji uvijek imali što za vidjeti, ali zadnjih nekoliko godina općina svjedoči novom trendu.

– Da ti je netko 2015. rekao da će ovdje biti smještaj od 70 eura za noć, rekao bi da si lud – prisjećamo se razgovora s načelnikom.

I doista, statistika pokazuje povećan broj noćenja u zadnjih pet godina. Ne iznajmljuju, doduše, lokalni stanovnici, nego ljudi iz Hrvatske i svijeta koji su za deset do 15 hiljada eura kupili kuće umrlih stanovnika ili njihove djece koja se nikad nisu vratila. Danas takvih kuća ima više od 40. Suci, policijski šefovi, umjetnici, poduzetnici i nekadašnji diplomati nastanjuju ili rade nekretnine za iznajmljivanje u naselju Janja Gora, sve s bazenima i popratnim uslugama.

Nedaleko je izgrađen joga centar, a uskoro bi mogao niknuti i luksuzni restoran. Nova promjena stanovništva posebno je zabilježena nakon početka kovida i potresa u Zagrebu. Umjesto sirotinje koja biološki nestaje, u Plaški su se tako počeli doseljavati ljudi znatnije platežne moći.

U Janjoj Gori je umjetnička kolonija. Njeni stanovnici nisu stranci, nego starosjedioci. Fizički, prisutni su generacijama. Spiritualno, više od dvije hiljade godina, kad su ovim prostorima hodali i umjetnost stvarali Japodi, žilavo pleme koje je od Rimljana posljednju veliku bitku navodno izgubilo nedaleko od općine Plaško. Obitelj Šupica-Pešut u Ateljeu Janja Gora puno inspiracije crpi iz drevnog plemena, kroz umjetnost oblikovanja gline u vatri i suživota s bogatom plaščanskom prirodom.

U zapećku dvorišta kuće nalazi se izvor njihovog postojanja, duhovnog i materijalnog. Drevni tip lončarske peći anagame koja je rijetkost u globalnim okvirima. Zadnjih deset godina u njoj Danijela Pešut stvara umjetnost koja obilazi svijet na raznim izložbama. Zbog peći, i svijet dolazi njima. Pale je samo dva puta godišnje. Zbog korone, na puno radno vrijeme pridružio se i suprug, turistički vodič.

– Postao mi je šegrt. I sada stvaramo više nego ikad – kaže Danijela, čija je umjetnost obitelji postala i glavni izvor prihoda.

Usput predano šire svoje znanje na lokalnu zajednicu. Osim aktivizma s planinarskim društvom, godinama jednom tjedno daju besplatne radionice plaščanskoj djeci. Planiraju otvoriti radionice za razne obrte, učiti sve zainteresirane kako mogu živjeti od zemlje. Prije osam godina Danijela je od gline s prijateljicom izradila i one biste ustanicima iz Plaškog, nakon što je netko ponovno otuđio brončane verzije, ali ovaj put zauvijek. Svi misle da je motiv krađe bio isključivo materijalne naravi. Da nije, i njihove replike bi nestale.

I to je valjda pokazatelj da su komunisti postali interesantni isključivo zbog tržišnih, a ne ideoloških motiva. Kaže da je vrijeme za izradu onog partizana u prirodnoj veličini, koji je miniran još za vrijeme Krajine. Njihova kći Tara, koja se brine za marketing u umjetničkom kućanstvu, planira ovdje ostati. Nikad nije ni pomišljala otići.

– Nema mi smisla naklapati u gradu 15 godina. Nekome je možda super, ali ja bez ove prirode ne mogu funkcionirati – veli.

Za nove susjede i promjenu stanovništva kaže da se i prirodu nešto treba pitati.

– Nije se dogodilo da je ovdje netko došao i ostao ako nije trebao ili otišao ako je trebao ostati. Dolina sama sebi bira.

Na kraju posjeta dolini, po ošljunčanoj neasfaltiranoj cesti vozimo se u selo Latini, da ispunimo obećanje Đuđi Dragašu. U cijelom zaselku samo je ispred njegove kuće asfalt od stotinjak metara.

– To sam uspio ispregovarati s općinom. A ostatak asfalta neću doživjeti – smije se Đuđa, koji se i sam kandidirao za političke pozicije, ali neuspješno.

U njegovoj kući, pored koje živi i sin, dok su se ostala djeca odselila, na zidu su tri portreta. Svaki je tu s razlogom.

– Za Aleksandra Karađorđevića sam čuo da je izgradio prugu Knin – Split i podijelio zemlju seljacima. Tito? Nikad se takav neće roditi. Ma kakvi, nema teorije. Sve se sagradilo za vrijeme Josipa Broza. Preko Hidroelektre radio sam po svijetu za 1.500 dolara plaće – nabraja Đuđa.

Ivo Sanader?

– Dobar bio. Kad sam radio u splitskom Konstruktoru na dovršetku Svetog Roka, plaća je bila 8.900 – kaže.

Otad je na penziji od 190 eura. Pokazuje prljave hlače i kaže da je baš završio neki honorarni posao za susjeda iz većeg grada, koji je kupio dvije kuće od njegovih rođaka s hektarima zemljišta. Od političkog aktivizma Đuđi je ostalo posjećivanje Kumrovca i Srba. Ići će ove godine i na Dan općine, da obilježi tekovine ZAVNOH-a.

Ovo je drugi od četiri teksta temata Priče o četiri grada.

Tekst je prenet sa portala Novosti.