Milorad Pupovac: Ugrožavanje prava manjina kroz antisrpsku politiku koju vode ekstremi ugrožava i temelje hrvatske demokracije

Razgovarao: Hassan Haidar Diab, Izvor: Večernji list, Foto: Inia Herencic / Sandro Lendler

Glavni uvjet Domovin skog pokreta za koaliciju s HDZ-om i formiranje nove hrvatske Vlade bio je isključivanje Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS-a) i Milorada Pupovca iz bilo kakve kombinacije sudjelovanja u vlasti. Koliko detanova Vlada biti stabilna, ali i opasna za srpsku manjinu u Hrvatskoj, te
jeli Andrej Plenković razočarao Srbe, odnosno Milorada Pupovca? O tim i drugim aktualnim temama za Obzor govori predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac. Intervju pruža uvid u trenutačnu političku situaciju, izazove s kojima se suočava srpska zajednica i perspektive budućih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni.

 

Nakon velike buke i prijetnji od strane Domovinskog pokreta da će raskinuti koaliciju sa HDZ-om ako postanete  predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina,  naposljetku ste ipak potvrđeni za predsjednika Odbora. Vidite li to kao političku pobjedu?

Prije svega, to je iskustvo koje nikome u hrvatskom političkom životu ne bih volio da se ponovi. Nikome. Znači ni onima koji to iskustvo proizveli. Drugo, završilo je onako kako je jedino moglo završiti, a to je uvažavanjem stajališta Kluba zastupnika nacionalnih manjina. Za taj Klub već dugo važi nepisano pravilo da  predlože predsjednika Odbora za ljudska prava. Klub je i ovaj put odluku o tome donio jednoglasno, unatoč činjenici da je jedan dio kluba sačinjava vladajuću većinu, dok drugi njegov dio pripada opoziciji. To pokazuje snagu kluba s jedne strane, a s druge strane njegovu političku relevantnost u parlamentarnom životu Hrvatske, koju su neki htjeli ugroziti i učiniti manje relevantnom. Politika demoniziranja i stigmatiziranja Samostalne demokratske srpske stranke, njenih zastupnika i mene kao predsjednika te stranke, zahvaljujući tome nije uspjela. Dakle, ono što je krenulo loše, zasad je završilo  dobro.

 

Tko vas je zaista predložio, klub manjinaca  ili premijer Andreja Plenkovića?

Predložili su me zastupnici Kluba nacionalnih manjina. Od prvog dana  je bilo tako kako je bilo i zadnjeg dana prije glasovanja, kao i na dan glasovanja a to je da Klub nacionalnih manjina predlaže  predsjednika, bez obzira na to kako se prema tome odnosila vladajuća većina ili opozicija.  Nitko drugi nije sudjelovao niti odlučivao o tome, ni iz Vlade, niti iz opozicije. Oni su prihvatili takvu odluku a nakon toga ju je podržala velika većina stranaka Hrvatskog sabora, kako stranaka desnog centra i stranke centra, tako i stranake lijevog centra. To pokazuje snagu hrvatskog političkog života i sposobnost da se odupre ekstremizmu, segregaciji dijela kolega u političkom sastavu Hrvatskoga sabora, te da očuva političku kulturu koja se godinama i desetljećima stvara.

 

Jel vas premijer  Andrej Plenković razočarao kada je ušao u koaliciju sa Domovinskim pokretom koji je od početka postavljao uvijete da ne žele niti Vas niti SDSS u vladajućoj koaliciji?

Premijer Andrej Plenković s pozicije na kojoj se sada nalazi čuva političku tradiciju u vrlo delikatnim okolnostima, kako za njega tako i za Hrvatsku. Tu tradiciju karakterizira politički život u Hrvatskoj, koji se temelji na suradnji između vladajuće većine, bilo da je riječ o HDZ-ovoj ili SDP-ovoj, i predstavnika nacionalnih manjina, naročito srpske nacionalne manjine. On je svjestan problema da bi, bez očuvanja te tradicije, hrvatski politički život bio ozbiljno oštećen i izložen riziku od prekida unapređenje položaja pripadnika nacionalnih manjina i priznavanje njihovih prava, uključujući pravo na političko predstavljanje. Bez obzira na štetu koju zbog toga trpe on i njegova stranka, kao što je svojevremeno trpjela i stranka tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, Plenković je svjestan da je ta šteta manja nego šteta koju bi pretrpjela Hrvatska ako te suradnje ne bi bilo i ako se ta tradicija suradnje ne bi očuvala u okolnostima kakve imamo danas.

 

Koliko je status nacionalna manjina u Hrvatskoj, uključujući i Srba ugrožen tim koalicijom, jer Domovinski pokret je najauo kako neće dozvoliti financiranje Novosti i neke kulturne događaje koje organizira SDSS ?

Prije svega, kulturna, obrazovna, medijska i politička autonomija nacionalnih zajednica u Republici Hrvatskoj zajamčena je  Ustavu, Ustavnim zakonom i međunarodnim ugovorima koje je Republika Hrvatska potpisala bilo s matičnim zemljama, bilo s međunarodnim organizacijama kao što su Ujedinjeni narodi. Ugrožavanje tih prava i građenje politike na ugrozi tih prava, u ovom slučaju prava Srba u Hrvatskoj, na osnovi antisrpske politike koju je Domovinski pokret vodio, ali ne samo on, nego i neke druge desno-konzervativne stranke, ugrožava same temelje hrvatske demokracije i međunarodnih obaveza Republike Hrvatske. Istovremeno ugrožava životna prava pripadnika nacionalnih manjina, u ovom slučaju srpske nacije.

Glavni akteri ekstremne politike u Hrvatskoj demoniziraju manjinske političke organizacije, njihove programe, manjinske političke stranke i njihove predstavnike, osobito Milorada Pupovca. Takvo demoniziranje predstavlja rijedak i opasan fenomen u političkom životu zemalja na prostoru bivše Jugoslavije i jugoistočne Europe. Traženje i izmišljanje razloga za to predstavlja veliku opasnost za politički život i dostignuti stupanj demokracije u Hrvatskoj.

Nastavljanje takve politike u krilu vladajuće većine, bilo kroz saborske rasprave, medijske istupe ili na neki treći način, predstavlja ozbiljan problem za ostvarivanje  Ustavom zajamčenih prava  Srba u Hrvatskoj. 

 

Zašto Vi sebe uvijek poistovječujete sa cijelom srpskom manjinom u Hrvatskoj? Domovinski pokret nema manju retoriku prema Vama kao što je imao bivši predsjednik Ivo Josipović i sadašnji predsjednik Zoran Milanović, jer kažu da ste problem Vi a ne srpska manjina?

To pokazuje izraz nerazumijevanja prava pripadnika nacionalnih manjina na predstavljanje kroz vlastite organizacije, uključujući političke organizacije, ili je riječ o svjesno i namjerno vođenoj kampanji protiv tih organizacija i stranaka, u ovom slučaju protiv SDSS-a i političkog predstavnika Milorada Pupovca. Dakle, bez obzira tko to čini i s kojim motivima, nije svjestan ili mu je svejedno što zaboravlja da smo SDSS kao stranka predstavnica Srba i ja, prema Ustavu i zakonu legitimni i legalni predstavnica Srba u Hrvatskoj kao nacionalne manjine. Zajedno sa svojim kolegicama i kolegama dobivamo glasova na izborima za Sabor koliko ne dobiva većina drugih stranačkih predstavnika, i to u vrlo nepovoljnim izbornim uvjetima. Većina pripadnika srpske zajednice mora slušati demonizaciju Milorada Pupovca i SDSS-a te se na biračkom mjestu izjasniti da žele glasati kao Srbi ili Srpkinje. Takav je birački postupak  protivna Ustavu Republike Hrvatske i tajnosti biračkog postupka. Unatoč tome, mi dobivamo glasova koliko i prvih, ponekad deset, ponekad dvadeset, a nikad izvan kruga prvih 30 izabranih zastupnika od 151 u Hrvatskom saboru. Ali to nekim ljudima nije važno jer im je cilj omalovažiti nas, podcijeniti i demonizirati. Živjeti i politički djelovati u takvim okolnostima većina njih ne bi mogla. Ne bi imala ni psihičku, ni moralnu, ni fizičku snagu potrebnu za to. Većina njih su kukavice koje iz pozicije moći nacije i države i pod zaštitom te iste moći iskaljuju svoj bijes prema onima koji tu moć nemaju niti je žele imati.

 

Kada povučemo jednu paralelu, da li je ova vlada u koaliciji HDZ – Domovinski pokret, slična onoj koju je vodio Tihomir Orešković i Tomislav Karamarko?  Jer, i jedni i drugi su tražili isključenje Srba, odnosno , Milorada Pupovca iz vladajuće koalicije?

Možda ima sličnosti, ali to nije isto. Plenkovićev HDZ nije isto što i Karamarkov HDZ. Osim toga, unutar samog Domovinskog pokreta postoje ljudi koji su svjesni da nastavak ekstremne i antisrpske politike, kao jedine politike koju je ta stranka gradila od prvog dana, predstavlja ozbiljnu prijetnju demokraciji u Hrvatskoj i ozbiljnu prijetnju vladajućoj većini koju vodi HDZ, a sastavljena je od manjih liberalnih stranaka i dijela manjinskih zastupnika. Dakle, sličnosti ima, ali nije isto

 

Vjerujete li da bi možda Plenković u jednom trenutku, ako Domovinski pokret i dalje bude inzistirao da vam blokiraju  sredstava ili da vodi antisrpsku politiku, ta vlada mogla pasti?

Ja to ne mogu reći niti mogu na to utjecati. Ali ono što mogu reći jest da ćemo svim sredstvima, političkim, domaćim i međunarodnim, koliko god ona bila slaba danas i koliko god međunarodni svijet više ne bio onakav kakav je bio, učiniti sve da se odupremo tom ekstremizmu i uskraćivanju dosada stečenih prava Srba i drugih pripadnika nacionalnih manjina. Bez obzira na to koliko taj naš otpor bio iscrpljujući i neugodan za nas, on neće izostati i bit će veći i snažniji nego što smo mi sami.

 

Jeste li razgovarali s premijerom prilikom formiranja te Vlade i da li vam je rekao: “Čuj, sorry stari, više ne možemo surađivati, a moram formirati Vladu.”  Ako jeste, kakav je to bio osjećaj? Jeste li se tada osjećali izdanim?

Ne, ja u takvim političkim kategorijama ne razgovaram niti razmišljam. Iako živim među Hrvatima i Srbima koji vrlo lako posežu za takvom vrstom razmišljanja i karakterizacije političkih odluka dojučerašnjih partnera. Razgovarali smo otvoreno i odgovorno. Ono što sam mu tada rekao i što je on meni tada rekao, vjerojatno bismo i danas ponovili jedno drugome. On je svjestan da mora čuvati postignuća demokracije u Hrvatskoj, a jedno od najvećih postignuća i jedna od najvećih obaveza  je zaštita postignutog od daljnjih ekstrema, i u Hrvatskoj, i u europskom kontekstu, i u kontekstu naše regije. U tom pogledu vjerujem da dijelimo isto stajalište i iste ciljeve, samo na drugačijim pozicijama. On vodi vladajuću koaliciju, a ja činim dio relevantne opozicije u hrvatskom političkom životu.

 

Nedavno ste izašli u Fair play koaliciji na EU parlamentarne izbore i  prema preferencijalnim glasovima u glavnom uporištu Domovinskog pokreta, u Vukovaru, prema DIP-u , dobili ste više glasova od predsjednika stranke i gradonačelnika Vukovara, Ivana Penave?

To bi trebalo biti jasno ne samo gospodinu Ivanu Penavi, nego i svima drugima koji podcjenjuju političku podršku koju imamo među biračima srpske nacionalnosti. Koji ne vide ili ne žele vidjeti povezanost između nas i Srba u Hrvatskoj, snagu te povezanost kada glasaju za nas i kada ne glasaju za nas. To je nešto s čime se ne treba hvaliti, već nešto čemu treba biti posvećen. To je nešto što treba pretvoriti u obvezu političkog djelovanja i političkog nastupanja. Unatoč nastojanjima da se ta povezanost oslabi kampanjom naše demonizacije, to se neće dogoditi. 

 

Kako vi gledate na ulogu predsjednika Milanoviću u cijeloj priči i koliko je zapravo pomogao ili odmogao SDP-u i lijevoj koaliciji na nedavnim parlamentarnim izborima?

O tome sam više puta govorio. Ponekad s uzdržanošću, ponekad bez nje. Nadam se da smo svi, uključujući i Zorana Milanovića, mogli vidjeti i spoznati da nema koristi od te vrste političke retorike, te vrste političke kampanje. Ona nanosi mnogo štete i trebali bismo je ostaviti iza sebe. Trebali bismo se posvetiti tome da naš politički život bude funkcionalan, a ne histeričan i karnevaliziran na loš način, te da bude zaštićen od daljnjeg propadanja. U nekim političkim krugovima gotovo se slavi političko  propadanje zemlje, a oni koji najviše podižu zastave u slavu tog propadanja rade na štetu političkog napretka hrvatskog društva optužujući pritom druge za to propadanje. Zapravo, ne vide da je ta vrsta političkog djelovanja uvijek gubitak, bez obzira na ishod. To je jedna vrsta politike koju smo vidjeli krajem osamdesetih i početkom devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, koja može biti i institucionalna i neinstitucionalna, gdje je sve dopušteno i sve je moguće. Nadam se da smo svi, uključujući predsjednika Milanovića, sposobni nakon ovih izbora i izbornih ciklusa spoznati da takav način rada, možda u vlastitu korist ili vlastito zadovoljstvo, ali na štetu ovog društva i ove zemlje, treba prekinuti. Ako to ne mogu učiniti pojedinci na saborskim klupama, onda sigurno to moraju moći učiniti ljudi koji sjede na tronovima predsjednika Republike, predsjednika Vlade, predsjednika Sabora, predsjednika Ustavnog suda, predsjednika Vrhovnog suda i drugih važnih institucija u ovoj zemlji.

 

Ako će na nadolazećim predsjedničkim izborima biti samo dva kandidata, aktualni predsjednik, Zoran Milanović i još netko iz Domovinskog pokreta, što ćete tada poručiti glasaćima srpske nacionalnosti, za koga da glasaju?

Volio bih da se svi odmaknemo od kampanja koje su iza nas, od srama koje su pratile te kampanje i od bruke koja je pratila dio njih. Naravno, želim da svi koji mogu pridonijeti tome da kampanja za predsjednika Republike bude što bolja i razboritija dobiju priliku da sudjeluju u toj vrsti kampanje. Mi iz SDSS-a, ja kao predsjednik, zajedno sa svojim kolegama ostalim zastupnicima nacionalnih manjina, radit ćemo upravo u tom smjeru. Tko će dobiti naše povjerenje u prvom ili drugom krugu, to ćemo tek vidjeti. Hoće li takva atmosfera pružiti priliku da se privuče pažnja i izgradi povjerenje građana, također ćemo tek vidjeti. Sigurno se nećemo upuštati u navijačku politiku. Ako ne možemo pristupiti selektivno, nećemo ni s navijačkim pristupom.

 

Što se događa s ljevicom u Hrvatskoj? Vidimo nevjerojatan pad, posebno u trećem mandatu?  Kakva je to kriza?  Da lije to kriza vodstva ili nedostatak razumijevanja politike? Što se ovdje događa? Vi ste iskusan političar, možete li to objasniti?

Nije lako voditi progresivnu politiku u Hrvatskoj, a  danas ni u Europi, pa ni u svijetu.Kad su mi neki prijatelji početkom devedesetih  ponudili da budem predsjednik male socijaldemokratske stranke, rekao sam im da sada nije vrijeme za tu vrstu politike i da neće biti još dugo vremena. Ljevica u Hrvatskoj ipak je imala u proteklih tri decenije svoje velike prilike i snagu. Bez obzira koliko je danas oslabljena, i dalje je važna i od nje se mnogo očekuje. Očekuje se da ojača lijeve politike u Hrvatskoj – socijalističke i socijaldemokratske – koje će zastupati interese onih koji su u zemlji marginalizirani i nejednaki, te zagovarati progresivne i moderne ideje. Potrebno je da budu još otvoreniji i artikuliraniji kako bi povratili povjerenje onih koji su ga iz ne uvijek opravdanih razloga izgubili i skrenuli udesno.

 

Kako gledate na odnose između Hrvatske i Srbije? U zadnje vrijeme vidim da je to sada kao u stand by da se zapravo gleda da se status quo održi. Nitko ništa tu ni ne napada ni ne priča. Kako gledate na to?

Bolje je da ostane status quo nego da se stanje pogorša. Ako ne može biti bolje, onda neka samo ne bude gore. No, općenito gledajući, Hrvatska i Srbija su se politički udaljile.  Udaljuju se na uzajamnu štetu i udaljuju se na štetu političke stabilizacije prilika na jugoistoku Europe. Značajnu odgovornost za to snose Europska unija i drugi važni faktori koji u ovim geopolitički opasnim i riskantnim vremenima nisu pronašli adekvatan način kako bi ove dvije zemlje i druge zemlje jugoistoka Europe približili jednu drugoj, jedne drugima, na temelju europskih vrijednosti i izgledne europske perspektive.  

 

Koliko je realna  mogućnost ponovnog izbijanja rata između Hrvatske i Srbije? Navodno, ako Putin želi destabilizirati Balkan, koristit će svog prijatelja Vučića za tu svrhu, posebno kada je riječ o nabavci naoružanja. Mi kupujemo Rafale ili neke druge avione, a oni također naoružavaju se koliko mogu. Da li stvarno postoji mogućnost da budemo svjedoci još jednog rata na ovom prostoru, zbog pasivnog stava međunarodne zajednice kojoj, možda, na neki način, odgovara takvo stanje?

Proces naoružavanja je činjenica kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji. Iako bih bio sretniji da smo fokusiraniji na ekonomski razvoj Hrvatske i Srbije, ne vjerujem da je razlog za naoružavanje loš odnos između dviju zemalja. Razlozi su više povezani s opčenito lošim odnosima na prostoru jugoistočne Europe i okolnih regija. U ovakvim okolnostima, teško je zamisliti da bi Hrvati i Srbi stupili u rizik oružanog sukoba. No, hoće li treće strane, iz bilo kojih razloga, pridonijeti tome, to je, naravno, drugo pitanje. Stoga ponavljam još jednom, zadržavanje ovog dijela Europe u neizvjesnosti i podjeljenosti predstavlja rizik za mir i stabilnost u ovom području, mnogo veći nego što se to može činiti.

 

Jeste li sudjelovali na prvom općem saboru svih Srba  pod nazivom “Jedan narod i jedan sabor”, kojeg je organizirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić? Što je, po vašem mišljenju, razlog zašto je sada u ovom trenutku napravljen i koliki pozitivan ili negativan utjecaj može imati u regiji?

Nisam bio na skupu. To nisam dosad spominjao, niti vidim puno motiva da sada govorim o tome. No, reći ću samo to da mi se čini da je to gesta koju treba promatrati u kontekstu događanja u samoj Republici Srbiji i Republici Srpskoj, kao i u danim geopolitičkim vanjskopolitičkim okolnostima u kojima se nalaze i jedna i druga. Nažalost, te okolnosti ne doprinose uvijek na najbolji način onome što se želi postići, a to je poštivanje ratnih zločina svih vrsta, uključujući i genocid, obnovu povjerenja kao korektiv ekstremizma u politici i politikama sjećanja te suradnju u političkim sferama među zemljama u regiji, ukoliko suradnja nije usmjerena protiv nekog trećeg. Reći ću samo još to da je dobro što Vlada Republike Hrvatske nije posvetila posebnu pažnju tom saboru, kao što ni mi nismo mogli u našim okolnostima posvetiti veću pažnju nego što smo je posvetili.

 

Rezolucija o genocidu u Srebrenici – kako se to promatra?  Po vašem mišljenju, da li smiruje napetosti ili ponovno potiče vatru? Zašto je ovaj trenutak značajan i što to implicira?

Presuda međunarodnog suda govori o tome da su određeni vojni akteri svojim vojnim djelovanjem prema civilima i zarobljenicima bošnjačke nacionalnosti počinili genocidne radnje. To je činjenica. Skupština Republike Srbije svojevremeno  je o tome usvojila svoju izjavu, a vodeći ljudi Srbije, uključujući predsjednike Tadića i Vučića, potvrdili su to svojim odlaskom i pojavljivanjem u Srebrenici, gdje sam i sam bio, zajedno s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i svojim kolegom Nedžadom Hođžićem. Svatko tko osporava tu presudu ne pomaže nikome. Nisam siguran da mnogo pomaže i onaj koji ulazi u sukob s onima koji osporavaju presudu na način da poseže za međunarodnim institucijama poput UN-a, jer to samo dodatno dijeli svijet i regiju. Oni koji sve to pretvaraju u kampanju nacionalnog i vjerskog homogeniziranja, bilo Srba ili drugih naroda, sigurno ne postižu ništa dobro niti značajno, ni kad je posrijedi taj zločin, niti kad su posrijedi političko dobro za Srbe, za Srbiju ili za one s kojima Srbi iz Srbije žive. Reći ću još nešto. U cijeloj toj priči ima mnogo mjesta koja me kao čovjeka vrijeđaju, kao svjedoka razoronog ratnog stradanja narodâ na prostoru bivše Jugoslavije – gotovo četiri milijuna raseljenih i izbjeglih, oko stotrideset tisuća  ubijenih. To su brojke, to su stradanja o kojima nemamo pravu svijest. U tim okolnostima, ne dati ponovno priliku zacjeljivanju rana. Ne dati ponovo priliku odgovornim i moralno snažnijim ljudima da priznaju zločin, poklone se žrtvama i upute ispriku, to predstavlja posebnu formu zločina. Među tim se čini posebno problematičnim, da ne kažem još neku riječ, licemjerje onih koji bi priznavali tuđe genocidne zločine, ali svoje ne bi. Bez obzira radi li se o zemljama u regiji, uključujući i našu zemlju Hrvatsku, ili drugim zemljama koje na taj način devalviraju tu strašnu riječ i to strašno historijsko iskustvo koje ne poznajemo samo mi na prostoru bivše Jugoslavije, već i ljudi na nekim drugim mjestima i među drugim narodima. To je nešto što zahtijeva drugačiji, moralniji glas i drugačiju politiku sjećanja. Takvu da može biti politika iscjeljenja i politika izmirenja istovremeno. Nikada ne bih izrekao riječ “genocid” kao Srbin iz Hrvatske, ako ta riječ ne bi u sebi sadržavala i druge dvije riječi, iscijeljenje i izmirenje, i ako ne bi u sebi sadržavala spremnost da priznam stradanja drugih  od Srba.

 

Vjerujete li da će biti riješen problem Kosova koji je uvijek faktor destabilizacije Balkana?

Kosovo neće biti riješeno dok se oni koji su trebali, mogli, i trebaju ne usuglase oko toga kakvo rješenje treba pronaći za odnose između Srbije i Kosova, za odnose između Srba i Albanaca unutar Kosova, te za to kako i na koji način osigurati međunarodni status samog Kosova. Za sada, u ovom geopolitičkom trenutku koji je opasan, Kosovo samo predstavlja taoca, zajedno sa zemljama oko njega, zbog odsustva onih koji bi to trebali i mogli dokinuti.

 

Može li se dogoditi status quo i dovesti do rata ponovo jer stalno tenzija visi u zraku tamo?

Sasvim je sigurno da u ovom slučaju  status quo sam u sebi sadrži tu vrstu rizik. Sasvim je sigurno da takav rizik ne bi bio samo rizik koji bi se odnosio na Kosovo samo  niti na odnose unutar samog Kosova. Zato bi bilo dobro da EU zajedno sa svojim partnerima posveti što je moguće više pažnje tome da cijela cijela regija izađe iz statusa stand by a Kosovo izađe iz status quo.

 

Tekst je prenet iz Večernjeg lista.