Da nas sutra Srbi okupiraju, šta bi zapravo bilo drugačije od ovoga danas? Samo mi jedna stvar pada na pamet…

Autor: Ante Tomić. Izvor: Jutarnji list

Cijela je priča s ponovnim uvođenjem vojnog roka, razumije se, pizdarija. Vlast je željela da se zaboravi odvratni skandal izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika pa je u javnost bacila jednu golu, davno oglodanu kost. Totalno sam uvjeren da Andrej Plenković nije nikad, ma ni na jednu jedinu sekundu, ozbiljno razmatrao mogućnost da država mladiće obučava temeljnim vojničkim vještinama. Riječ je samo o odvlačenju pažnje, otrcanom pi-ar triku trećerazrednog mađioničara kojega bi i publika u domu umirovljenika ismijala.

Ali, ne mogu odoljeti. Kad je ta kost već bačena i desničarske se džukele radosno otimaju za njom, kad se nacionalistička spadala uzbuđuju šištanjem raketa i grmljavinom tenkovskih motora, treba napisati zašto će njihove žudnje ostati nažalost neuslišane. Zašto je zamisao o vojnom roku uzaludna i glupa i da je Andrej Plenković pametan, ne bi je nikad spominjao.

Da je bio u vojsci, kao što nije, predsjednik hrvatske Vlade znao bi kako stvaranje jedne takve zamašne i složene organizacije beskrajno nadmašuje njegove sposobnosti, da je to nešto što on i onaj njegov vrištavi čopor ministarskih makakija ni u deset života ne bi znali napraviti. Jer, vojska nije samo kupovina nadzvučnih aviona. Premda ni to, sjećate se, nije prošlo bez problema. Trajalo je dvostruko dulje nego što je trebalo trajati i ministar Damir Krstičević je gotovo izgubio razum. Kad je on, školovani vojnik, u Saboru, u izravnom televizijskom prijenosu, doživio nervni slom, pomislite kako bi nestručniji pucali.

Vojska je mehanizam sastavljen od milijardu kotačića koji moraju besprijekorno upasati. Počnimo od jednostavnih, svakodnevnih potreba ročnika ili regruta. Procjena je da u Hrvatskoj ima sedamnaest hiljada osamnaestogodišnjaka, a znate kakvi su momci od osamnaest. Kakav monstruozni apetit imaju. Pola sata nakon ručka oni otvaraju frižider i pitaju ima li još mortadele. Uzmite kalkulator i počnite računati. Posluži li se sedamnaest hiljada takvih gladnih vučina samo prehrambenim minimumom, doručkom, ručkom i večerom, to je više od pedeset hiljada obroka dnevno.

U devedeset dana, koliko bi vojni rok po novome trajao, to je četiri i po milijuna obroka. Gdje bi Andrej Plenković skuhao te apenine sarmi, te alpske lance đuveča, te pireneje junećih gulaša s noklicama, te dinarske masive čorbastih pasulja s kranjskim kobasicama? Otkud mu pare? Gdje bi vojsku smjestio vajni neimar koji je u tri godine od potresa jedva pet popišanih obiteljskih kuća na Baniji uspio završiti?

Zamislite, molim vas, da se premijerovom čovjeku za specijalne zadatke, vrlo okretnom i vrijednom ministru Tomi Medvedu,povjeri nabava obuće za našu narastajuću vojnu silu. Dosta sam siguran da bi Medvedu, umjesto sedamnaest hiljada pari čvrstih, nepromočivih čizama, negdje prodali trideset četiri hiljade isključivo lijevih i sve bi bile broja četrdeset dva. Zamislite da ministar Vili Beroš, pod čijom upravom treba veza i da bi nam u rajonskoj ambulanti napravili prostu analizu mokraće, mora ustrojiti zdravstvenu službu naše slavne nove armije. Da sutra nedaobog izbije rat, ranjenici bi ležali u šatoru dok ne dođe njihov red da im izvade metak iz crijeva, po listi čekanja u listopadu dvije hiljade dvadeset sedme.

Svi mi stariji koji imamo iskustvo JNA, iskustvo koje, ponovimo još jednom, Andreju Plenkoviću tragično nedostaje, pamtimo kakvi su razvedeni ekosustavi bile nekadašnje kasarne. Tu su bile kuhinje, hladnjače, vojnički restorani, kantine, vešeraji, radionice, zubarske ordinacije, sportska igrališta, učionice, ogromna skladišta s paketima dvopeka, napolitanki s limunom, konzervama mesnih narezaka i sardina u sjemenovom ulju, s kutijama košulja, bluza, opasača, čarapa, potkapa, peškira i čaršava, tu su napokon bili cijeli nizovi dugačkih baraka gdje su regruti zorom ustajali iz kreveta na kat i na širokoj pisti u bijelim majicama kratkih rukava skladno vježbali jedan, dva, tri, četiri, dva, dva, tri, četiri.

Otkako smo se odrekli takve velike, ambiciozne vojske, prostor u kojem je ona živjela pretvoren je u sudske kancelarije ili studentske sobe, ili je ulizivački darovan Katoličkoj crkvi, a većinom je tih, napušten, zaboravljen. Kroz raspucali beton nikla je šikara, na ruševnim zgradama slabo se naziru izblijedjele patriotske parole, iz zahrđalih čučavaca jedva se osjeti smrad izmeta. Tko bi tu doveo struju i vodu, upalio svjetlo i plinske plamenike na štednjacima, promijenio razlupana stakla, obojao ogradu, pokosio travu? Gdje su vještina, i pamet, i snaga i volja da se taj sustav ponovno pokrene? U Andreju Plenkoviću? Nemojte me nasmijavati. Za vojni rok traže se mnogo ozbiljnija vlast i država.

Dobra je vijest, ili je možda loša vijest, ne mogu se odlučiti, da nam za ovakvu vlast i državu vojska i ne treba. Zašto bismo zaista osamnaestogodišnjake gnjavili vojnom obukom, tjerali ih da rastavljaju i čiste puške, glancaju čizme, kopaju rovove i trče s isukanim bajunetima vičući “Uraaa!”? Za koga će oni, dođe li odsudni trenutak, ginuti? Koja bi budala položila svoj mladi život za sretnije sutra djece Marina Piletića? Ili za blagostanje Dubravke Šuice? Ili za poslovni procvat Gordana Grlića Radmana? Tko je blesav da iskrvari za državu u kojoj je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić? Teško je, u jednu riječ, osamnaestogodišnjake nagovoriti da se zauzmu oko obrane ustavnog poretka ako oni već i sa srednjom stručnom spremom shvaćaju kako ovdje nema ni Ustava ni poretka.

Na koncu, i naši su vjekovni dušmani Srbi odustali od vojnog roka. Junače se, istina, kako će obnoviti vojsku, najavljuju kupovanje velike količine suvremenog oružja, ali teško ih je doživjeti ozbiljno kad vidite da im je Generalštab u centru glavnog grada, dvadeset pet godina od američkog bombardiranja, još uvijek u ruševinama. Pa i da oni, nekim čudom, naprave strahovitu vojnu silu, napadnu nas i pokore, Andrej Plenković se u posljednjih nekoliko godina tako potrudio da Hrvatsku učini nalik Srbiji Aleksandra Vučića da bismo jedva zamijetili razliku. Kad razmišljam, da nas sutra Srbi okupiraju, šta bi zapravo bilo drugačije od ovoga danas? Samo mi jedna stvar pada na pamet. Dućani bi u nedjelju bili otvoreni.

Tekst je prenet sa portala Jutarnji list.