Bojan Glavašević: Domovinski pokret je mržnja na plinski pogon

Autorka: Paulina Arbutina

Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje prolazi u mobilizaciji desnog biračkog tijela u režiji Domovinskog pokreta i vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave koji pokušava oživjeti međunacionalnu netrpeljivost proustaškim plakatima i prijetnjom zabrane političkim predstavnicima srpske zajednice u Hrvatskoj da polože vijence u Dunav za sve nevine žrtve. Osim Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a, saborski klub zeleno-lijevog bloka godinama na isti način komemorira sve civilne žrtve rata. Sa članom tog kluba i Vukovarcem Bojanom Glavaševićem razgovarali smo o Penavinom eksploatiranju simbola Vukovara.

Penavine akcije više sliče na pripremu za izbore nego na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Podržali ste Hrvatsko novinarsko društvo koje se zbog toga povuklo iz službene organizacije susreta posvećenih vašem ocu Siniši Glavaševiću. Gdje je tu pomen na žrtve Vukovara?

Žalosno je što su Penava i njegovi krugovi spremni parazitirati na vukovarskoj tragediji. Vukovarsko stradanje je bilo velika tragedija 1991., a Penavino ponašanje velika je šteta za Vukovar danas. U hrvatskom društvu moguće je graditi političku karijeru na mitologiziranju karaktera srpske manjine. Saborski klub zeleno-lijevog bloka komemorira sve civilne žrtve rata. Umjerenost se danas smatra nepoželjnom i ocjenjuje se kao ljudska slabost. Stalno se potencira da moramo imati snažne, ekstremne stavove, mora biti crno ili bijelo, nije prihvatljivo ništa između toga, traži se da uvijek jasno zauzmemo stranu. Ali ipak možemo i moramo biti istovremeno i na strani poginulih hrvatskih civilnih žrtava i na strani srpskih civilnih žrtava.

Možemo i moramo biti istovremeno i na strani poginulih hrvatskih civilnih žrtava i na strani srpskih civilnih žrtava. Svi nevino stradali građani ujedinjeni su u svojoj tragediji

Svi nevino stradali građani ujedinjeni su u svojoj tragediji. Koje god su im bile razlike u životu, u smrti im je zajedničko da su nevine žrtve. To je njihova nacionalnost, jedina koja im je preostala. Penava je ciljano vulgarizirao plakat i u prvi plan istakao ustašku konotaciju, na što je cijela Hrvatska, i desna i lijeva, reagirala negativno. Intencija je jasna jer znamo što je HOS-ova ideologija. Neukusno je u proustaškom konceptu iskoristiti poginulog hrvatskog branitelja, Francuza, bez pristanka njegove majke. Istina o HOS-u i HOS-ovoj ustaškoj ideologiji nikome nije sporna, ali Penava i ekipa nemaju hrabrosti čvrsto stati iza nje, nego se kukavički poigravaju simbolikom. Ali koja je to točno Penavina politika? Da li itko u ovoj zemlji zna nabrojati još jednu jedinu politiku Domovinskog pokreta osim one zasnovane na tome da su Srbi ružni, prljavi i zli?

Domovinski pokret je mržnja na plinski pogon. Čak su i suverenisti, inače autentičnija desnica koja djeluje iz uvjerenja, za razliku od domovinaca koji djeluju iz interesa, potpuno fejk. Što se tiče novinarskih susreta “Grad – to ste vi”, moja obitelj vidi već godinama, a pogotovo otkako je Penava gradonačelnik, kako se ta manifestacija tretira sve lošije. Iz potpuno političkih razloga izbjegavaju i isključuju obitelj čovjeka kojemu su susreti posvećeni, ali i HND koji je jedan od inicijatora. Godinama nismo htjeli ništa govoriti jer smo zahvalni na svakom čuvanju uspomene na njega i jer nismo sebe željeli stavljati u prvi plan, ali sada kad je i HND odlučio da im je dosta, željeli smo im dati podršku. Voljeli bismo da u namjeri organizatora ima iskrenosti, a ne manipulacije. Nažalost, nemamo takav osjećaj.

Manipulacija strahom

Penava nije samo predstavnik neke stranke, već i gradonačelnik Vukovara izabran na neposrednim izborima. Njegov rigidni desničarski stav bio je jasan još u HDZ-u. Što to govori o međunacionalnoj klimi u Vukovaru punih 25 godina nakon mirne reintegracije?

Uvjeren sam da građani Vukovara za Penavu nisu glasali da bi gurao ustaštvo, poraženu ideologiju Drugog svjetskog rata, u obilježavanje stradanja Vukovara 1991., niti da stradanje Vukovara eksploatira u svoje političke svrhe. Ustaštvu nije mjesto u Vukovaru i većina građana Vukovara to jako dobro zna. Sve je to Vukovar i sve je to slika zemlje u kojoj živimo. Ne trebamo se čuditi nad time što se događa, nego je bitno razumjeti zašto se događa. Sve vlade u posljednjih 30 godina ulagale su ogroman novac u Vukovar. Koliko god se ulagalo, koliko god Vukovar infrastrukturno danas bolje izgledao, očito se nije ispunilo obećanje bolje budućnosti.

Vukovar je i dalje grad podjela, grad iz kojeg odlaze mladi ljudi, i Srbi i Hrvati, to je grad u kojem je jako teško zamisliti budućnost i u kojem postoji čitav niz strahova između dvije najveće zajednice. Odnosi među ljudima nisu popravljeni ni zaliječeni. Slavonija je opustošena i zanemarivana više od bilo kojeg drugog dijela Hrvatske. Lako je u situaciji siromaštva poticati strah, a u Vukovaru postoje brojni strahovi kojima se može manipulirati, postoje rane koje nisu zaliječene i sve to u kombinaciji s nezaposlenošću i besperspektivnošću kumuje činjenici da jedna krajnje desna paranoična stranka može živjeti na ideologiji straha i poticanju straha.

Siromaštvo i strah idu ruku pod ruku. Penava i desnica su nezadovoljnim i nesigurnim građanima, koji strahuju za vlastito preživljavanje, samo nacrtali neprijatelja, metu u koju taj strah mogu usmjeriti. To je jedini zadatak Domovinskog pokreta i jedina politika koju oni mogu servirati građanima Hrvatske. Izbor gradonačelnika Penave je u rukama građana Vukovara. Iskorištavanjem žrtava Vukovara Penava i društvo sad su zaista prešli svaku granicu i vjerujem da će loš rezultat vidjeti već na sljedećim izborima. Građani biraju i mogu se predomisliti. Vjerujem da će tako biti i u Vukovaru.

U svakoj zemlji postoji radikalno desni segment društva. I to je dio demokracije. Takvi stavovi u zdravom društvu pripadaju političkom rubu, margini. Ivan Penava je upravo ta margina

Ali Penavin rejting je nakon predstavljanja proustaškog plakata porastao, po anketama je on isplivao na četvrto mjesto?

Vjerujem da je određeni dio građana Hrvatske prvi put uopće čuo za Penavu. Ipak on nije jedan od poznatijih hrvatskih političara. U anketi je lakše okupiti istomišljenike širom Hrvatske nego u Vukovaru, gradu kojeg se ova tema najviše tiče. Znamo da se ankete mijenjaju i da ovaj anketni Penavin uspjeh ne može biti dugog vijeka.

Scenarij podjela pri obilježavanju stradanja Vukovara već je viđen 2013. godine, tada u režiji HDZ-a. Sada je isti scenarij usmjeren protiv njih.

Ista je to ekipa. Naravno, nije Penava izmislio duple kolone sjećanja, nego je usvojio obrazac ponašanja koji je HDZ koristio godinama. Penava je vrlo destruktivan, velika štetočina i proizvođač mržnje u društvu, ali je i dalje politička margina i kao takav manje opasan nego kad je kolonu sjećanja dijelio HDZ kao politički mejnstrim za kojeg je glasalo 30 posto birača. Istinski mi je nevjerojatno da doista postoje ljudi, pritom Vukovarci, koji su u stanju monopolizirati i eksploatirati žrtvu Vukovara, pogaziti zajedničku svetinju. Okrenuli su se ne samo protiv Srba u Vukovaru, nego protiv Hrvata drugačijeg političkog opredjeljenja. Takvim skupinama ništa nije sveto.

Odbijajući plakat Plenkovićevog vijeća za pijetet Penava vrlo jasno i ciljano krši Zakon o proglašenju Vukovara mjestom posebnog pijeteta koji je donio HDZ. Iako taj zakon nema nikakve prekršajne ni kaznene odredbe, zanimljive će biti reakcije HDZ-a na Penavino ponašanje koje je Plenkovića dovelo u nezavidnu situaciju. Dosad smo svjedočili vrlo blagim Plenkovićevim stavovima prema neposlušnom gradonačelniku jednog grada. Osim verbalnih razmjena nije bilo konkretnih koraka u prevenciji najavljenih disrupcija. Vidjet ćemo hoće li Plenković sad imati snage osigurati provedbu svog zakona na koji se Penava oglušio i time se izložiti opasnosti udaljavanja desnog krila HDZ-a pred parlamentarne izbore.

Po rezultatima anketa, Penava je možda jednim dijelom uspio mobilizirati HDZ-ovu i Mostovu desnicu u svoju političku korist. Međutim, Hrvatska je u prošlosti pokazala da javnost na radikalne desničarske ispade reagira negativno. Hrvatski građani nerado izlaze na ulicu, ali ne prihvaćaju radikalizam kao pravilo. Jedina krajnje desna stranka na vlasti koju su birali građani Hrvatske bio je HDZ i to u trenucima kad je sam bio sklon samospaljivanju na lomači mržnje i nacionalizma, ali ni to nije potrajalo. U svakoj zemlji postoji radikalno desni segment društva. I to je dio demokracije. Takvi stavovi u zdravom društvu pripadaju političkom rubu, margini. Ivan Penava je upravo ta margina.

Politika iznevjerila društvo

Ali ta margina ipak svake godine truje međunacionalne odnose. Trideset godina nakon rata i dalje ima velike mržnje u društvu, koju politika eksploatira. Vidimo da su dubrovački učenici u Vukovaru pozdravljali uzdignutom desnicom, u Zadru su napadnuti članovi uprave Crvene zvezde i novinari iz Srbije, skandirale su se ustaške pjesme…

Nakon Domovinskog rata, pa čak i dok je trajao, diskurs u društvu bio je pluralniji nego što je danas. Građanska Hrvatska je bila jača, glasnija. U pluralnom društvu postoje trovači, ali borba protiv takvih trovača je aktivno građanstvo. Ako doista želimo zaustaviti procvat takvih ideologija, moramo probleme rješavati tamo gdje oni nastaju, a nastaju u podijeljenom društvu u kojem se godinama nije radilo na izgradnji pravog mira i izlječenju ratnih rana, a ne radi se ni danas. Naše društvo je politika iznevjerila.

Mislim da trebamo graditi jednu uključivu politiku sjećanja u kojoj se povijesna istina jasno zna i njome se ne manipulira, a koja istovremeno ostavlja dovoljno prostora za sućut prema svim nevinim žrtvama, neovisno o nacionalnom predznaku. Ovo što vidimo danas, kako neki mladi ljudi uzvikuju nacističke pozdrave i slikaju se na Memorijalnom groblju u Vukovaru s rukama podignutim u takozvani rimski pozdrav, to je jednim dijelom posljedica činjenice da društvo i politika nešto takvo jasno ne osuđuju.

A osuda je svima u interesu: obrana Hrvatske u Domovinskom ratu nije bila vezana ni za ustaštvo ni za nacizam, izjednačavanje tih ideologija s obranom Hrvatske od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu predstavlja najveću zamislivu uvredu svima onima koji su dali život za slobodnu, demokratsku Hrvatsku. Ti mladi ljudi zapravo nemaju pojma što je domoljublje i netko bi ih tome trebao naučiti. Hrvatsku se ne voli tako da zazivaš genocidne ideologije, nego tako da gradiš slobodno društvo. A osim toga, na taj način i ne znajući rade upravo u interesu ratne velikosrpske propagande koja je tada, a to radi i danas, pokušavala Hrvatsku prikazati kao političku i ideološku nasljednicu NDH. Ti budalasti mladi ljudi moraju pročitati naš Ustav: ondje jasno piše da je upravo suprotno.

Koliko takvoj atmosferi pomaže i praksa državnih institucija? Imamo najnoviji primjer nepravomoćne presude Branimiru Glavašu za ratni zločin, nakon koje je otišao u BiH i poručio da “nema namjeru odslužiti ni jedan dan u zatvoru”.

Pitanje tranzicijske pravde je najveća rak-rana zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Čak i u onim slučajevima kad je došlo do presuda, kao u slučaju tzv. vukovarske trojke, Mrkšića, Radića i Šljivančanina, te presude su u pravilu mizerne. Ispada da se cijena ljudskih života može mjeriti ne u godinama, nego u danima provedenima u pritvoru. A to je doista strašno. Ali još je gore što nakon tih presuda i nakon odsluženih kazni ti ratni zločinci nerijetko dožive političku i društvenu rehabilitaciju umjesto vječne sramote.

Eto, tako Veselin Šljivančanin ispada heroj u očima Srbije uz pomoć Aleksandra Vučića koji ga obilazi, druži se s njim, poziva ga na stranačke i političke skupove i tretira ga kao heroja. Slično je i s Ratkom Mladićem. To je bolno i sramotno. Vrlo je slično i s Branimirom Glavašem. On nije heroj, on je ratni zločinac koji je na kraju pobjegao iz Hrvatske. A Hrvatska bi se sada trebala pobrinuti da ipak ne pobjegne pravdi i da mu se oduzmu odlikovanja.

Ovog tjedna svjedočili smo konačnoj smjeni ministra obrane iz redova slavonskog HDZ-a i to nakon što je uzrokovao prometnu nesreću sa smrtnim ishodom. Zar je moralo doći do tragedije da Banožić ode?

Vukovarsko-srijemski HDZ, a osobito onaj vinkovački, organizacija je koja je u posljednje četiri godine pokazala svu dubinu svoje nesposobnosti i korumpiranosti. Iz te organizacije su izašli neki od najgorih političara i političarki koje je ova država vidjela u posljednje vrijeme. Već je Dekanić vozio pijan i zbog brze vožnje prouzročio prometnu nesreću, razbio službeni auto. Epizodu s prometnom nesrećom imala je i Gabrijela Žalac.

Protiv svih njih su podignute optužnice. Ni najmanje me ne iznenađuje slučaj nesposobnog Banožića. Ne može se baš svakome dogoditi da odluči pretjecati vozilo u magli i pri velikoj brzini. Banožiću čovjeku želim da se brzo oporavi, ali što se Banožića političara tiče, istinski mi je žao što je netko morao izgubiti život da bi on otišao s mjesta ministra obrane, kojemu toliko očito nije bio dorastao.

Članak je prenet sa portala Novosti.