Ubila je muža narcisa, uglednog sveučilišnog profesora… ‘Danima sam odlazila u Požegu, jedna zatvorenica mi je pomogla‘

PIše: Karmela Devčić, Izvor: Jutarnji list

Ženski zatvor se u nas naziva kaznionicom, muški zatvorom. Kako kaže junakinja ovog romana: “Možda zato što žene koje prekrše zakon treba kazniti, a muškarce samo zatvoriti”.

Kako se ponaša narcis koji od šarmantna i prema ženi silno brižna i pažljiva muškarca s vremenom sklizne u psihičkog i fizičkog tlačitelja, u nasilnika koji dijeli red buketa cvijeća pa red modrica, kako takvi ljudi poput pauka pletu mrežu oko žrtve, o tome pripovijeda novi roman Marine Vujičić. “Sigurnu kuću” (izdavač Fraktura) poklonite nekoj mladoj ženi do koje vam je osobito stalo, kćeri, nećakinji, prijateljici, unuci, da krene u život s bitnim znanjem, na vrijeme nauči prepoznati manipulatore. Ili ovaj roman dajte čitati onima koji se pitaju, jer iskreno ne razumiju kako to da je neka možda i vrlo obrazovana, poslovno afirmirana, na razne načine realizirana žena godinama bila s nasilnikom. Marina Vujičić piše o ženi koja je nakon što je u samoobrani ubila nasilnog supruga, sveučilišnog profesora, završila u kaznionici. Ženski zatvor se u nas naziva kaznionicom, muški zatvorom. Kako kaže junakinja ovog romana: “Možda zato što žene koje prekrše zakon treba kazniti, a muškarce samo zatvoriti”.

Teški razgovori

* Kako ste pisali ovu knjigu, koliko istraživali sustav, vodili razgovore sa ženama žrtvama, kako su izgledali ti susreti? S kakvim ste se mislima vraćali kući nakon tih susreta, kako ste to u sebi prorađivali?

– Dugo sam je pisala baš zato što je istraživanje potrajalo, ali i zbog nekih životnih okolnosti koje su me usporavale, poput mandata ravnateljice Drame u HNK Split tijekom kojeg sam roman bila potpuno ostavila po strani, a onda i zbog drugih projekata u kazalištu u koje sam bila uključena kasnije.

Što se istraživanja tiče, krenula sam od ženske kaznionice u Požegi, gdje mi je Ministarstvo pravosuđa odobrilo radionicu pisanja sa zatvorenicama. No ti su mi posjeti omogućili samo da izbliza vidim kako je to biti u zatočeništvu, da shvatim kako se osjećaju žene koje njihova djeca posjećuju u zatvoru, ako uopće imaju sreće da ta djeca žele održavati kontakt s njima nakon što su tamo završile. Ono po što sam tamo nadobudno krenula – a to su informacije o tome kako izgleda svakodnevni život u kaznionici – zaboravila sam čim sam prvi put sjela sa zatvorenicama. Svaki put kad bih tamo ušla, ostavljala sam ideju svog romana pred kapijom kaznionice jer me namjera s kojom sam došla na neki način posramila. Ne samo da sam morala poštovati pravila o tome što uopće smijem pitati zatvorenice, nego sam morala poštovati i vlastiti osjećaj da to nije ni vrijeme ni mjesto za književnost ni za moje istraživanje pa se ta radionica pisanja, osim što je zbilja bila radionica pisanja, pretvorila i u ohrabrivanje polaznica za budućnost. Tek kasnije, kad sam već bila zaključila da ću u romanu samo nagađati o detaljima zatvorskog života, javila mi se jedna od žena s radionice koja je u međuvremenu odslužila kaznu i vratila se kući. Ona mi je doista puno pomogla dugim razgovorima o zatvorskoj svakodnevici, pravilima koja su tamo na snazi, načinu na koji funkcionira kaznionički sustav.

Dugo je trajalo i istraživanje zakona, protokola, pravnih i drugih procedura u slučajevima obiteljskog nasilja i ubojstva. Ne samo da sam sve to iščitala, nego sam imala i “svoju” odvjetnicu, “svoju” djelatnicu Centra za socijalnu skrb, “svog” psihijatra s kojim sam razgovarala o psihijatrijskom vještačenju koje mora proći osoba kojoj se sudi za ubojstvo, pa i “svoje” djelatnike policije.

naslovnica novog romana Marine Vujčić “Sigurna kuća” koji je nedavno izašao u izdanju Frakture

 Fraktura/

Ali najviše vremena trebalo mi je da “uđem u glavu” zlostavljane žene. Žrtvama nasilja teško je o tome govoriti čak i nakon što je prošlo dosta vremena otkad su izašle iz nasilne veze, to su traume s kojima je doista teško živjeti, a i sram što su uopće bile u takvoj vezi nikad ih ne napušta. Taj sram dodatno “ohrabruje” nerazumijevanje i osuda okoline jer je narativ da je žena uvijek nekako sama kriva toliko žilav da ga je nemoguće iskorijeniti. U početku sam na internetu preslušavala i čitala ispovijesti zlostavljanih žena iz svih krajeva svijeta, ali kasnije, kad sam u nekom intervjuu najavila o čemu pišem, dvije žrtve obiteljskog nasilja iz Hrvatske same su mi se javile. Bili su to teški razgovori, ali kad to kažem, mislim da su njima bili teški, bilo bi neumjesno da se požalim kako je meni bilo teško slušati nešto što su one na svojoj koži doživjele.

naslovnica novog romana Marine Vujčić “Sigurna kuća” koji je nedavno izašao u izdanju Frakture

 Fraktura/

* Jeste li pritom možda naišli na nešto što vas je posve osupnulo, jako iznenadilo? Možda i teme za neke nove romane.

– Puno toga me iznenadilo jer sam se našla na nepoznatom terenu. Ovaj sam roman među ostalim pisala i zato da sama shvatim kako se bilo kojoj ženi dogodi da se nađe ulovljena u nasilnoj vezi bez izlaza. Iznenadilo me koliko sam, što sam dublje ulazila u temu, sve jasnije shvaćala da se to gotovo svakoj ženi može dogoditi, pa čak i onima među nama koje vjeruju da bi otišle nakon prvog povišenog tona ili šamara. Iznenadilo me i koliko su često obiteljski nasilnici obrazovani, naizgled kultivirani ljudi, pa i ugledni članovi društva; iznenadilo me da je najmanji postotak počinitelja femicida sa samo završenom osnovnom školom, a čak 16% visokoobrazovanih. Iznenadilo me koliko su perfidne i bolesne metode manipulacije kojima nasilnici zadržavaju svoje žrtve. Neke će stvari i čitatelje iznenaditi u mjeri u kojoj su iznenadile mene. Recimo, neizlječiva bolest koju nasilnik izmisli da zadrži svoju žrtvu – ali i ja sam zbilja bila zatečena rezultatima kad sam u tražilicu upisala abuser fake cancer. Takve stvari mogle bi biti materijal za zaseban roman.

* Čitajući vaš roman često mi je na pamet padala rečenica koja u ovdašnjem narativu živi kao pučka izreka. Kaže: “Šutnja je zlato”. Šutnja, šutnja raznih, ono je što podržava cijeli sustav nasilja.

– Da, šutnja uvelike podržava cijeli sustav nasilja. O nasilju se glasno govori tek kad tragično završi, a i tada na posve neprimjeren način. Ne znam ni sama koliko sam puta na društvenim mrežama reagirala na napise u medijima koji u svakom smislu krše smjernice za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji. Nakon svakog femicida reporteri na terenu kod susjeda se raspituju kakav je on bio čovjek, i u većini slučajeva ispadne da je bio divan i da ih je sve lijepo pozdravljao. S društvenih mreža preuzimaju se pa objavljuju fotografije žrtve s njezinim ubojicom, one na kojima su oboje nasmiješeni. Prije toga susjedi su možda i čuli viku i lupanje iz njihovog stana, ali “šutnja je zlato”. A šutnja počinje od same žrtve, koja skriva svoju mučnu tajnu vjerujući da će biti bolje, da će se on promijeniti, da može to sama riješiti s njim, ali velikim dijelom i zbog srama što joj se to događa, kao i zbog straha da će okolina krivnju svaliti na nju – a znamo da je taj strah itekako utemeljen.

Ljudi ne razmišljaju, a lako osuđuju

* Kako stvoriti okruženje koje će osnažiti žrtve nasilja da tuže nasilnike? Postoji li, da vam je poznato, neka zemlja koja u tome ima dobru prasku, da su prošli neku recentniju transformaciju u tom smislu?

– Prema mojim saznanjima, nordijske zemlje najviše su napredovale u zaštiti ženskih prava i promicanju ravnopravnosti spolova, ali po pitanju zaštite žrtava nasilja i sankcioniranja počinitelja nigdje nema baš nekih značajnih pomaka.

U Europskoj uniji puno je neugodnih iznenađenja vezano uz usvajanje dokumenata koji bi poboljšali situaciju. Recimo, Europska komisija 2022. prezentirala je Prijedlog direktive o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ali tekst direktive je stopiran i blokiran jer su joj se usprotivile Francuska, Njemačka, Poljska i Mađarska. Tragično je da im je u toj direktivi sporna bila definicija silovanja, prema kojoj čin silovanja označava sve što nije učinjeno uz pristanak. Ove zemlje nisu se mogle složiti s tom definicijom.

Doista ne znam kako osnažiti žrtve da prijave nasilnike u ovakvom društvu koje za njih ima toliko malo razumijevanja. Ovaj sam roman čvrsto odlučila napisati kad je u jednom televizijskom intervjuu žrtva obiteljskog nasilja koja je svog supruga, inače političkog moćnika, prijavila, na novinarski upit što bi poručila zlostavljanim ženama odgovorila da bi im poručila da šute i trpe. To me strašno potreslo. Zamislite ženu koja se odvaži prijaviti nasilje i onda požali što ga je prijavila zato što joj se sve ono što je doživjela nakon prijave činilo gore od tog zlostavljanja na koje je već bila naviknuta. Mislim da svi moramo dobro razmisliti o tome zašto su posljedice prijavljivanja nasilja za ženu katkad i gore od samog nasilja, zašto postaju tek druga vrsta nasilja. Svi smo mi članovi društva koje im to čini.

* Ljudi ne razumiju, ali lako zaključuju i lako osuđuju. Odgovorite, molim vas, na pitanja koja vaša junakinja spominje u romanu: “Zašto jednostavno nije otišla? Zašto nije zvala policiju kad ju je napao? Zašto nije o tom navodnom zlostavljanju govorila prije? Zašto je onda uopće provela s njim sedam godina? Zašto se nije svojoj obitelji obratila za pomoć?”

– Sve su to pitanja kojima javnost preispituje, osuđuje i relativizira patnju žrtve obiteljskog nasilja, pa čak i kad to nasilje završi femicidom. U očima javnosti žena je uvijek nekako kriva. Kriva je jer je izabrala krivog muškarca, kriva jer ga nije na vrijeme napustila, kriva jer je možda sve to izmislila, kriva jer nije dovoljno uporno tražila pomoć i zaštitu, kriva jer je predugo šutjela… Ja sam odgovore na ta pitanja pronalazila pišući ovaj roman pa danas znam na njih odgovoriti.

Nije otišla zato što bi tek onda bila u najvećoj opasnosti. Većina žrtava femicida ubijena je nakon što napuste svog nasilnika i smrt im je kazna za to napuštanje. Nije zvala policiju kad ju je napao zato što policija nakon njezine prošle prijave obiteljskog nasilja nije učinila ništa da je zaštiti i spasi. Policija nasilnika doslovno mora zateći na djelu da bi ga privela, a nećemo zamišljati kako to “djelo” izgleda jer je u tom slučaju žena već u životnoj opasnosti. O zlostavljanju nije govorila prije iz brojnih razloga: bilo ju je sram, nasjedala je na njegova obećanja da će se promijeniti, na sve perfidne oblike manipulacije kojima se nasilnik služi. A to zašto se svojoj obitelji nije obratila za pomoć jako se dobro vidi u mome romanu. Jer kad se obitelji jednom obratiš za pomoć i oni te ne podrže nego te uvjeravaju da su “svađe” u braku normalna stvar, da pretjeruješ, da si sve krivo protumačila, da se suprug ne napušta tek tako – teško ćeš im se ponovno obratiti s istim problemom.

Sve to zbog čega žene znaju da će ih teško netko podržati i spasiti, može se svesti na jednu jedinu rečenicu iz mog romana, koja je završila na naslovnici srpskog izdanja: “Žena je žrtva samo ako je mrtva”.

Strategija za javnost

* Dogodilo se da vam je roman izašao vrlo kratko u razmaku od dva femicida koji su se dogodila isti dan kad je u medije dospio i skandal s Daliborom Matanićem. Kako ste se osjećali tih dana kad se i društvenim mrežama u Hrvatskoj razlila socijalna patologija, kad su ljudi masovno krenuli izražavati svoje stavove koji su najčešće pokazivali nerazumijevanje problema, osudu žrtve, olako donošenje zaključaka … ?

– Ja bih bila najsretnija da moj roman uopće nije aktualan, da je ovo tema iz prošlosti koju smo u međuvremenu prevladali zato što je društvo uredilo sustav zaštite žrtava nasilja i počelo razumijevati žrtve te osuđivati i strogo kažnjavati počinitelje. No to, nažalost, nije tako. Ne samo da gotovo uopće nismo napredovali u tom smislu, nego mi se prečesto čini da smo u regresiji jer mnoga prava žena koja su, recimo, u osamdesetim godinama bila neupitna, više to nisu. Neshvatljivo je da danas imamo vrlo glasne pripadnike političkih opcija koje žele “ukinuti” Istanbulsku konvenciju. Što to znači, da žele poništiti europske direktive zaštite protiv nasilja, da su protiv suzbijanja nasilja nad ženama? Zagovaratelji tih opcija onda su vrlo aktivni na društvenim mrežama i u medijima kad se u crnoj kronici pojavi nova vijest o zlostavljanju koje je tragično završilo, ili vijest o seksualnom zlostavljanju, jer oni su “zaduženi” da preispituju ponašanje žena koje je dovelo do toga. Ako su ubijene, same su krive jer nisu bile dovoljno uzorne da ih njihov muškarac ne ubije ili su krive jer su ga napustile, ako su seksualno uznemiravane ili zlostavljane, njihov je moral upitan, same su krive jer se nisu dovoljno čedno odijevale ili su namjerno izazivale te muškarce. Čudim se svakome tko se čudi zašto zlostavljane žene ne žele izaći u javnost sa svojom pričom, nakon što smo toliko puta svjedočili tome kako su se “provele” žene koje su to učinile. Sjetimo se što su proživljavale i još uvijek proživljavaju Milena Radulović i Danijela Štajnfeld u susjednoj Srbiji kad su prijavile svoje silovatelje. Sjetimo se kako se pisalo o Ani Magaš. Za nju nitko nije napisao da je lijepo pozdravljala susjede, nego je svekolika javnost preispitivala njezin moral i ćudoređe. Zbilja nam treba ozbiljna strategija za senzibiliziranje javnosti po ovom pitanju, i to strategija koja počinje od vrtića i osnovne škole.

* Počeli ste objavljivati u zrelim godinama, 40-tima. Što vam je “kasna” književna afirmacija donijela? Je li se i s izloženosti javnosti lakše nositi u zrelim godinama?

– Meni su zrele godine donijele onaj minimum autorskog samopouzdanja koje je potrebno da se nekome uopće ponudi rukopis. Vjerujem da me od onih prvih, nezrelih radova spasio nedostatak ambicije. S afirmacijom koju sam u međuvremenu stekla može zvučati komično kad kažem da nikad nisam imala ambiciju postati “poznata spisateljica”. Ja sam samo željela pisati, a sve se drugo, zahvaljujući čitateljima, dogodilo samo od sebe.

Javnosti zbilja ne volim biti izložena, to je vjerojatno jedan od razloga zašto sam “pobjegla” na selo. Ja bih se najradije sakrila i pustila da ono što napišem govori umjesto mene. Ne samo zbog mojih knjiga, nego i zbog drugih profesionalnih angažmana, prisutnija sam nego što bih željela, ali uzmite u obzir da na jedan intervju ili pojavljivanje u medijima idu još barem tri koja sam odbila. Eto, to je prednost zrelih godina, da naučiš ponekad reći i “ne”.

* Dojam je, obzirom na to koliko frekventno izlaze vaši naslovi, sedam romana od 2010. do danas, te više drama, da pišete lako i radite puno. Kako pišete?

– Primijetila sam već taj dojam da moji romani izlaze često, ali prethodni je objavljen prije pet godina. Nekima može zvučati čudno ako kažem da pišem sporo, ali ja doista sporo pišem, teško da ću napisati više od dvije kartice u jednome danu. Pišem kad osjetim da imam što reći, kad me obuzme zanos prema nekoj ideji, temi ili junaku. Taj zanos me drži i onda kad zapnem, kad je teško, kad ne uspijevam pronaći ni prave riječi ni nastavak priče. Jednom je kolega Kristian Novak to sjajno objasnio: “Ne osjećam se uvijek dobro kad pišem, ali osjećam se loše kad ne pišem”. To potpisujem.

* Iz Zagreba ste se odselili u dalmatinsko selo. Što je najbitnije što ste ovih godina otkako sadite vrt i podrezujete masline o životu zaključili, osvijestili?

– Osvijestila sam koliko je kontakt s prirodom i zemljom važan za razumijevanje života i postojanja. U prirodi je sve tako jednostavno, a mi ljudi to majstorski znamo zakomplicirati. Život na selu stalno me opominje koliko smo sićušni i maleni i privremeni i nebitni u odnosu na svemir i njegovu širinu, a to je jako zdravo za stanje duha jer smanjuje opasnost od preuveličavanja sebe.

Tekst je prenet sa portala Jutarnji list.