Sloboda na Tromeđi (FOTO/ VIDEO)

Autor: Branimira Lazarin, Izvor: Novosti

Da nije bilo zabrane sinjskog gradonačelnika Mire Bulja, izložba fotografija Inije Herenčić “Susret na Tromeđi” ne bi, vrlo vjerojatno, bila postavljena u prostoru zagrebačke Galerije na katu Kulturno informativnog centra; ne bismo je pohodili s ovakvim suspensom, i ne bismo bili prisiljeni da iz historijske zbirke stupidnih političkih zabrana umjetničkih događaja u Hrvatskoj izvlačimo isti, stari retorički arsenal u obranu zdrave pameti na tragu truizma da “umjetnost ne može imati politička ograničenja”.

I doista, politika ne može ograničiti umjetnost, ali umjetnička događanja kod nas povremeno imaju politička ograničenja, čiji se primitivizam ne isplati tematizirati – ali bome niti bagatelizirati.

Gradonačelnika Miru Bulja zasmetala je činjenica da je izložba fotografija, planirana za rujan prošle godine u programu sinjske Gradske galerije Sikirica, nastala u produkciji Srpskog narodnog vijeća, odnosno njegovog Odjela za kulturu. Manje ga je bilo briga o čemu je, na koju temu izložba fotografija napravljena, a damo se kladiti da ga uopće nije bilo briga tko je autor/ica izložbe koju je pompozno “izbacio iz grada”.

Čitav izložbeni prostor odiše vedrinom, i to ne samo zato što to sugeriraju prizori mladih protagonista koji uživaju u plesu i pjesmi. Autoričin doprinos vedrini izložbe ostaje u distanci prema originalu događaja na “Sijelu”: mjeru promatračke skromnosti prema tim prizorima dijelite s njom

Ali zabranom održavanja izložbe u svom gradu, gradonačelnik Bulj je nesvjesno pokrenuo lavinu boljih događaja za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj. Osim što je “Susret na Tromeđi” u svim domaćim medijima (zauvijek) obilježen kao “izložba koju je zabranio Bulj”, njegova autorica, zagrebačka fotografkinja Inia Herenčić (1985.) dobila je zasluženu pažnju u meritumu svoga rada, i nije ostala u sjeni lošeg događaja za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj, koji je pokrenuo gradonačelnik Bulj.

Kustosica sinjske Gradske galerije Sikirica Ana Žanko, ujedno nesuđena kustosica “izložbe koju je zabranio Bulj”, za Novosti ističe da je izložba fotografija Inie Herenčić sa kulturne manifestacije “Sijelo Tromeđe” što se od 1974. svake godine održava u selu Strmica kraj Knina i predstavlja narodne običaje Srba iz Hrvatske i iz susjednih zemalja, “dogovorena kao popratni program Kamičak etno festivala”. Kamičak je jedan od važnijih znakova vitalne popularne kulture u Dalmatinskoj zagori, festival na kojem godinama gostuju respektabilna imena svjetske i regionalne world music scene, a Žanko je jedna od organizatorica.

– Otpočetka nam je cilj suvremena interpretacija tradicijske glazbe svijeta, kako bismo doprinijeli afirmaciji nematerijalnog kulturnog bogatstva. U kontekstu toga, izložba fotografija uklapala se kao autorska interpretacija tradicijske manifestacije “Sijelo Tromeđe” jer autorica Inia Herenčić u primarno etnografsko-dokumentarnu priču unosi autentičan i suvremen fotografski rukopis – napominje Žanko.

Kakav je to umjetnički rukopis? Herenčić je nagrađivana hrvatska fotografkinja mlađe generacije koja na domaćoj umjetničkoj i fotografskoj sceni već ima snažan autorski potpis. Osim brojnih skupnih izložbi i činjenice da su joj radove objavljivali magazini poput National Geographic Hrvatska ili Italian Photo Vogue, Herenčić bilježi i dvije vrlo zapažene samostalne, studentske izložbe: “Tu ništa ne raste samo od sebe” (2022.) i “Mama, di sam?” (2023.).

Izložbu “Susret na tromeđi” u malom, ali prijateljskom prostoru Galerije na katu, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Gradske galerije Sikirica postavile su kustosica Tena Bakšaj i autorica: nenametljivo, s minimumom izložbenih didaskalija. Voditelj Galerije Forum KIC-a Feđa Gavrilović je izložbu predstavio kao “etnografiju visokoestetiziranih fotografija”, a kustosica Žanko u katalogu izložbe piše o “magijskom, mističnom ambijentu” koji Herenčić kreira “čak i kad radi u strogo dokumentarnom formatu poput ovoga”.

I točno tako, posjetitelj “izložbe koju je zabranio Bulj” u prostoru Galerije na katu ostaje zatečen bliskošću visoke estetike (ali ne i artificijelne stilizacije) fotografskog fokusa i mekoće dokumentiranog ambijenta. Dojam diskretne autoričine distance prema događaju folklorne proslave i prigušenosti njezina stila mijenja se od prizora do prizora, dinamikom detalja i formatom fotografije: autorica vas uvodi u igru paradoksa fotografije u događaju bogatog emotivnog spektra.

Mijena fotografske metode na svakom prizoru pokazuje pak neobično širok raspon motivike koja zanima autoricu, a onda i tehničku vještinu vrlo precizne izvedbe u specifičnom narativnom slijedu: od banalno dokumentarnih do detaljizirano komičkih pa do portreta jasnog kolorističkog kontrasta u stilu flamanskih majstora.

Čitav izložbeni prostor odiše vedrinom, i to nije samo zato što to sugeriraju prizori (uglavnom) vrlo mladih protagonista, članova folklornih društava Like, Bukovice i Banije koji svake godine na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne uživaju u druženju, plesu i pjesmi. Autoričin doprinos vedrini čitave izložbe ostaje u onoj, na prvi naš pogled primijećenoj distanci prema originalu događaja na “Sijelu”: mjeru promatračke skromnosti prema tim prizorima dijelite s autoricom.

I zato je šteta što u izložbenom prostoru, zbog razloga tehničke prirode, nije bilo moguće osigurati “muzičku podlogu”. Da jest, bila bi to festivalska snimka izvornog vokalnog i instrumentalnog repertoara dinarskog kraja. Naime, u katalogu izložbe etnomuzikologinja Jelka Vukobratović objašnjava posebnost “Sijela Tromeđe” kao spoja manjinske folklorne manifestacije i tradicije seoskih proslava gdje je intimizacija međusobnih odnosa snažna, i raste u kontinuitetu godišnjih okupljanja.

Nekad se “Sijelo” održavalo ispred velike zgrade (danas napuštene) osnovne škole u središtu sela, a danas na prostoru ispred pravoslavne crkve, na pozornici koja se postavlja specijalno za ovu prigodu. Herenčić je strmičku manifestaciju promatrala, i za ovaj ciklus fotografija istraživala u dva navrata, u dvije godine.

– Glazba i pokret čine jezgru svih mojih projekata, to su niti koje prožimaju moj rad, unoseći teatralnost i performativnost u priče koje želim ispričati. “Susret na Tromeđi” pružio mi je dragocjenu priliku za istraživanje osjećaja zajedništva i kulture – rekla je za Novosti Herenčić. Naravno, zabrana sinjske inačice autorici je bila emotivna trauma – sve dok joj medijski tretman “izložbe koju je zabranio Bulj” nije ukazao i na (tragi)komični aspekt čitavog događaja. Budući da je gradonačelnik Bulj (na posve konkretan način) intervenirao u njezin rad, Herenčić je svoju izložbu malo dopunila. Od medijskih izjava na taj događaj,  nekih kratkih zgražajućih medijskih reakcija i pokušaja da od “zabranjene autorice” brojni domaći mediji dobiju izjavu, napravila je kolažnu audiosnimku.

– Razlika između planirane izložbe u Sinju i postavljene izložbe u Zagrebu očituje se na više razina – objašnjava Herenčić te dodaje:

– Priča koja mi je na početku nosila lepršavost, razigranost i živopisno iskustvo, postala je priča o razmiricama, odvajanju i isključivosti. Rad koji je prvotno nastao u duhu jedinstva i koji je bio zamišljen kao dio etno festivala posvećen njegovanju narodne baštine, transformirao se u kontekst političkih rasprava. Također, audiosnimkom koja bilježi apsurd i konfuziju događaja oko zabrane izložbe istražila sam kako medijski naslovi uz riječ “zabrana” oblikuju percepciju i preklapaju se s osobnim i univerzalnim temama slobode izražavanja. Izložba se, neplanirano, putem transformirala. Od lokalne priče o tradiciji i susretima, u univerzalnu priču o umjetničkoj slobodi – zaključila je.

Tekst je prenet sa portala Novosti.