Čovjek koji nije mogao šutjeti: Četnici su išli vlakom i izvlačili Bošnjake. Onda je Tomo, bivši kapetan JNA, stao pred njih…
Piše: Karmela Devčić, Izvor: Jutarnji list
Pamtite li kad ste prvi put čuli priču o činu otpora Tome Buzova? Kako ste i kad o tome odlučili napraviti film?
Prije pet godina producent Danijel Pek poslao mi je tekst Borisa Dežulovića o Tomi Buzovu, s prijedlogom da radimo film o tom događaju. Tad sam prvi put i doznao za taj stravični slučaj. Viziju budućeg filma dobio sam praktički odmah. Sinopsis je stao u SMS poruku, Peku se svidio i tako je počelo.
Tomo Buzov, umirovljeni kapetan JNA porijeklom iz Kaštela, istinski je heroj. Slučajno se zatekao u vlaku koji je 1993. zaustavila srpska paravojna jedinica u akciji etničkog čišćenja. Počeli su legitimirati putnike te odvoditi iz vlaka one koji su imali muslimanska imena. Buzov se vojnicima suprotstavio, iako sam nije bio direktno ugrožen. Taj junački čin koštao ga je života, odveden je zajedno s još 19 civila kojima se nakon toga gubi svaki trag. Obitelji su se još neko vrijeme nadale da su oteti putnici negdje živi, da ih drže kao taoce i da će biti vraćeni u razmjeni zarobljenika. Međutim, svi su pogubljeni nedugo nakon otmice.
Dežulovićev tekst bavi se današnjim odnosom prema Tomi Buzovu, odnosno kako je zaboravljen jer po nacionalističkim mjerilima ne pripada ni jednoj strani. Buzov je rođen u Kaštelima, no kao oficir JNA koji je život izgradio u Beogradu nije “dobar Hrvat”. Tomino herojstvo ne cijeni se previše ni u Srbiji. U Beogradu su na zgradu u kojoj je živio postavili malu spomen-ploču, no nepoznat netko ju je uklonio. Također, i Bošnjaci su Buzova znali zaboraviti prilikom odavanja počasti žrtvama tog strašnog zločina jer nije musliman. Kao što to obično biva kad čitam Dežulovića, oduševio me tekst, no koncepcija filma je potpuno drugačija. Cijela radnja filma odvija se u vlaku, skoro u stvarnom vremenu. Film počinje kad paravojska zaustavi vlak, a završava kad vlak krene dalje. Gledatelj se osjeća kao da je jedan od putnika u tom vagonu. Pritom ničim nismo htjeli naglasiti gdje i kad se radnja odvija. Mislim da raditi filmove o prošlosti ima smisla samo ako jasno korespondiraju sa sadašnjošću. U ovoj priči vidio sam upravo to, jednu univerzalnu situaciju koja se događa 1993. u Bosni, no možemo je zamisliti uvijek i svugdje.
Koliko ste dugo radili na filmu? Jeste li pričali sa svjedocima stvarnog događaja?
Uz pomoć Fonda za humanitarno pravo iz Beograda došao sam do transkripta suđenja jednom od počinitelja zločina. U ljeto 2021., dok mi je obitelj bila na moru, sjedio sam u vrućem Zagrebu i čitao tisuće stranica sudskih zapisnika. To je bila osnova za scenarij. Neke replike su prepisane ravno iz svjedočanstava, no sam scenarij ipak je fikcija, inspirirana stvarnim ljudima i stvarnim događajem. Neki likovi su izmišljeni, a situacija je dramatizirana u skladu s pravilima filmske dramaturgije.
Ovaj film je po hrvatskim mjerilima vrlo skup, pa smo godinama pokušavali zatvoriti budžet. Na moju sreću, Danijel Pek i Katarina Prpić iz Antitalenta iznimni su producenti i omogućili su mi savršene uvjete za rad. Film je na kraju koprodukcija čak četiri zemlje, Hrvatske, Francuske, Bugarske i Slovenije. Ekipa je bila vrlo šarena, direktor fotografije je Slovenac Gregor Božič, za zvuk su bili zaduženi bugarski tonci, a posebno mi je drago da u filmu glumi Alexis Manenti, sjajni francuski glumac poznat po ulogama u filmovima “Jadnici” (2019.) i “Athena” (2022.). Alexisu je mama rođena u Rijeci, pa tečno govori tečno jezik. Cijeli raspored snimanja prilagodili smo njegovom, imao je slobodno samo šest dana krajem siječnja ove godine i morali smo tada snimiti film, kud puklo da puklo. Da je nešto krenulo po zlu, ne znam kako bismo završili film, nije bilo prostora za pogrešku.
Uz Alexisa i Bogdana bilo je još desetak govornih uloga, što je iznimno puno za kratki film, a posebno bih istaknuo velikog beogradskog glumca Dragana Mićanovića te dvoje mladih Zadrana, Silvija Mumelaša i Laru Nekić.
U tih 13 minuta portretirali ste muku onih koji šute, opipljiv strah među ljudima, banalnost zla nacionalista kojima ljudski život vrijedi koliko i plastična karta za legitimaciju i “pravo” ime na njoj, naposljetku ste pokazali i iskonsku potrebu čovjeka koji nije mogao šutjeti da se usprotivi, ustane u obranu drugog. Što vam je, radeći ovaj film, bilo najzahtjevnije?
Želio sam u vrlo kratkom vremenu ispričati priču na način da ostavi duboki dojam na gledatelja. Cilj je bio da emocije rastu munjevitom brzinom, i kod protagonista i kod gledatelja. U samo trinaest minuta našem glavnom junaku život se potpuno i nepovratno mijenja. Sve počinje polako, opušteno, no već šest minuta nakon početka filma u stanju smo visoke, nepodnošljive napetosti. Da bih to uspio, trebao mi je vrhunski glavni glumac. Goran Bogdan mi je bio prvi izbor i srećom je pristao. No bila je potrebna i vrlo precizna dramaturgija i režija, nije smjelo biti krivog koraka. Cijeli film se zbiva u vagonu, u vrlo skučenom prostoru, u koji je jedva stala kamera. U hodniku vlaka teško se mimoiđu dva čovjeka, a kad ondje pokušate smjestiti i snimatelja i kameru, stvar postaje vrlo zamršena. Zato je koreografija glumaca i kamere morala biti vrlo precizna. Početni kadar koji traje oko dvije minute vježbali smo mjesecima. Snimili smo ga ni sam ne znam koliko puta, mobitelima, fotoaparatima, umjesto glumaca statirali su razni članovi ekipe…
Problem je bio i s pronalaženjem lokacije. Dugo smo tražili komad pruge u Hrvatskoj koji će odglumiti Bosnu 1993., da bismo na kraju, uz minimalnu pomoć specijalnih efekata, cijeli film snimili usred Zagreba, na Glavnom kolodvoru.
Opterećivala me i odgovornost prema stvarnim ljudima koji su bili u tom vlaku i njihovim obiteljima. Film ne bismo ni počeli raditi da nismo dobili dozvolu od sina Tome Buzova, Darka. Mučila me i dilema koliko si mogu uzeti autorske slobode pri pisanju scenarija, hoću li uvrijediti nekog? Koliko god proučavali stvarni događaj, nemoguće je doći do potpune autentičnosti. Prestao sam se o tome brinuti tek kad sam samom sebi objasnio da ovaj film nije ekranizacija stvarnog događaja, nego samo fikcija inspirirana stvarnošću.
Konačno, postavio sam si i pitanje otkud meni pravo, kao rođenom Zagrepčaninu, i nekakvom nipošto čistokrvnom, no ipak prvenstveno Hrvatu, da se bavim pričom koja se zbiva u Bosni, između Srba i Muslimana. Čitajući sinopsis lako je pomisliti da je ovo još jedan od filmova autoviktimizacijskog žanra u kojem svi pokušavaju dokazati da su susjedi gori od njih, autori vire u tuđe dvorište, bave se tuđim zločinima, a prešućuju vlastite. No nadam se da će svatko tko pogleda film shvatiti da nije tako. Film upravo postavlja pitanje tiče li nas se nasilje koje nije usmjereno protiv nas.
Pretpostavljam da ste puno razmišljali o svim tim ljudima koje ste stavili u jedan kupe, kao i onima koji im dolaze na vrata i ispituju za slavu koju slave. Što vam je tad prolazilo i prolazi kroz glavu? Jeste li se pitali što bi bilo da je Milan Begović, ugrožen čovjek, sjedio nasuprot vas?
Naravno, to i jest poanta cijelog filma, da se svi zapitamo kako reagiramo u takvim situacijama. Za mene, situacija prikazana u filmu nije se dogodila prije trideset godina, nego se u raznim oblicima događa svakodnevno i danas. Svi mi ponekad svjedočimo nasilju nad nekom manjinom kojoj ne pripadamo. Kako ćemo se postaviti u toj situaciji? To je osnovno civilizacijsko pitanje, pred tim pitanjem nađe se junak ovog filma, a nadam se da će se nakon gledanja filma to zapitati i gledatelji. Ne trebamo gledati daleko, u Hrvatskoj upravo svjedočimo pokušajima smanjenja prava manjina. U Vladu upravo ulazi stranka koja se zalaže za ograničenje prava raznih manjina, i nacionalnih i seksualnih, a u opasnosti su i teško stečena prava žena. Pred svakog od nas postavlja se isto pitanje: tiču li nas se prava homoseksualca ako smo straight, tiču li nas se prava Srba ako smo Hrvati, i tako dalje… Hoćemo li prešutjeti nepravdu i praviti se da ne vidimo nasilje? Postajemo li tako sudionici u zločinu? Kako ćemo dalje kroz život s tim teretom? Nadam se da će se to zapitati gledatelji nakon gledanja filma, a odgovor treba dati svatko za sebe.
Što vam znači ulazak u konkurenciju za Zlatnu palmu filmskog festivala u Cannesu?
Kao početnik maštao sam, valjda kao i svi, da ću jednog dana imati film u Cannesu ili na Oscarima. No već dugo mi je to nebitno, pomirio sam se odavno da se to nikad neće ostvariti. Zato mi je bilo i malo smiješno kad se to konačno dogodilo, zabavne su te male životne ironije. Danas gledam na snimanje filmova kao na veliku društvenu igru, možda mi ulazak u Cannes omogući da iduću partiju odigram na nekom malo višem nivou. Također, to je savršeni početak distribucije filma, zahvaljujući Cannesu film će biti prikazan na brojnim festivalima i vidjet će ga mnogo ljudi. Što više jedan redatelj može poželjeti? No glavna publika ovog filma nije u Francuskoj, nego u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni… Puno više me zanima kako će domaća publika reagirati na film, ovaj film je rađen za njih.
Tko je autor naslova, koji se doduše gotovo pa nameće sam, “Čovjek koji nije mogao šutjeti”?
Naslov je preuzet s jedinog obilježja Tomi Buzovu u Hrvatskoj, s male spomen-ploče koja je postavljena u njegovim rodnim Kaštelima. Na ploči piše “U sjećanje na čovjeka koji nije mogao šutjeti, jednog od tisuću”. Pritom mislim da u filmu taj naslov dobiva dodatnu dimenziju: do kraja ne znamo na koga se odnosi, ni je li progovorio ili nije.
Tekst je prenet iz Jutarnjeg lista.
